Radmila Trbojević

Mustafina tegla džema

Neko vrijeme nisam imala ni snage ni volje da pišem. Ne zato što nisam imala šta, nego zato što mi nije bilo do toga. Privatne stvari rijetko koga zanimaju, a nisu i ni za blog, tako da prime place zauzimaju samo oni čije se tajne otkriju, ko muva drogu ili ne daj Bože, ruši režim svim silama. Biće to kao ono: “Joe, i o v o je Amerika“ tj. NATO . Kasnije se utvrdi da k a o ništa nema veze ni sa čim – i stvar legne. Kao nema dokaza i idemo opet po starom. Evo samo nekoliko stvari.

1. Čujem da je Vasković uspio da napusti BiH za cijelih 20 minuta, jer su mu asasini bili za petama. Ne mogu da dokučim čime je uspio tako brzo napustiti zemlju, ni ko mu je pomogao (on ih razumljivo krije), a slutim da je to mogao biti samo helikopter snaga koje nas „čuvaju“ od nas samih, jer nama od njih ne prijeti opasnost – te su ga tako prebacili na neku tajnu lokaciju. To nije po njegovim riječima bilo samo sada. Bilo je toga još. Njegovi tekstovi jesu pozivali na juriš na režim, jezikom koji nije bio stilski tj. kako god – baš najbolji, ali su njegove informacije bile najvećim dijelom na tragu istine, njegovo očigledno široko obazovanje, njegova duhovitost, iskričavi humor – i njegova neobična hrabrost - ostvarili poziciju koju od pisaca blogova rijetko je još ko imao. Da li se to nekome sviđa ili ne –naje*ao je zbog načina na koji piše. Da je on bio režimski novinar, a prikriveno radio za Amere, da nije obilazio Ameriku uzduž i poprijeko, pa još objavljivao slike – da je lagano dozirao ono što su mu prijeko davali kao informacije – možda ne bi morao da leti. Jer saga o njegovim odlascima i vraćanjima je kao priča za malu djecu. On ode - pa se opet vrati. Oni ga guraju niz padinu, ali ne uspiju. Koga oni gurnu, taj se rijetko diže. A, zaštićeni svjedok se, brale, ne vraća živ na mjesto odakle je otišao. To bar znamo iz filmova. Što recimo nisu pozvali u Ameriku jednog Dakića, dobro oštrog jezika, ili Milka Grmušu, mladog, pametnog liberala, novoga kova, koji v i d i dalje i više nego mi „u manjem entitetu“ što reče egzaltirani profesor iz Federacije neku veče. Nego su putovali Puhalo i Vaske. Naravno da ovdje nije sve kako bi trebalo biti, mladi odlaze ako imaju kuda, to je tačno - mada ja ne vidim da je baš toliko loše, jer još niko nije obio pekaru i uzeo dnevnu količinu hljeba da nahrani narodnu kuhinju slupao neki bankomat i javno uzeo pare, oteo pare tajkunu da kupi djeci nešto mesa i tople cipele, penzioneri nisu grupno izvršili hara – kiri. Nisu. Ranka M. trepće na poslodavce da li vještačkim trepavicama, ne znam, oni u nju gledaju, a najradje ne bi. Penzioneri su, dakle sačekali, igrajući šah, da Vaskovića njegovi tekstovi (u kojima on zaista žali sve potlačene , sve jadnike RS –a) nabace Mili u šesnaest metara, pa da Mile, onako krupan zabije još jedan gol (mislim na izbore koje je dobio). Dok Mile zabija golove, nema izmjena ni uvođenja mladih svježih igrača, osim iz njegovog tima. Ovi drugi, jedva izašli iz vrtića, još balavi i neotesani, neki i polupismeni, čekaju da ih trener (koga nema) ubaci u tim. Crkni magarče (neka se vrijeđa ko koliko hoće) dok trava naraste! Do tada, u pamet se Vaske! Kakva god da je ova Republika, i Tvoja je, naša je prijatelju da je od... Dobro nisam mislila ništa loše. Mislila sam da je od kamena, tvrdog krajiškog - onog hercegovačkog i romanijskog ljutog blagog majevičkog, jer ga i tamo ima – pa malo li je, Boga mu ljubim!

2. A sada još nešto. Neki Mustafa, mlad, nema ni trideset pet, rudar, stoji pored zeničkog puta, negdje u brdima Bosne federativne i poklanja džemove raznih vrsta potrebitima. On je na bolovanju, žena je imala sedam operacija, a on hrani nju i troje djece sa 300 KM mjesečno. Za magnetnu rezonancu u Sarajevu treba mu da pozajmi još 50 KM. Ali, ono što je mene fasciniralonije njegova potreba, jer i nači nemaju puno više - jeste njegova snaga, optimizam i vjera, toplina, smirenost dok pokazuje šta je sve napravio, ogulio, izrendao, skuvao u kazanu i podijelio narodu. A onda on dospijeva na internet – ljudi iz bivše Jugoslavije se javljaju (ima ih iz Banja Luke , Beograda, Zagreba),šalju koliko ko može - i Mustafa će odvesti svoju ženu u Sarajevo u bolnicu. A kaže da je Musliman praktičar.Ta njegova vjera , to otsustvo patetičnosti i nešto što me je duboko dirnulo - njegov osmjeh . Zašto se mi ne smijemo? I kaže „Narode balkanski, hajde da se probudimo , da napravimo nove bolnice da se ljudi liječe ..,mi u ovome kantonu (Zenica) kao da smo druga zemlja! Dakle,on zna kako mu je u njegovoj zemlji. A ovi , što ne znaju šta će od para, narodni vijećnici i svi ini debeloguzi pamtnjakovići – trebalo bi da pogledaju to na TV-HEMA, sinoć (Desetka) da vide šta znači životna energija, koju kod nas niti vidim, niti osjećem. Zašto? Kuda mi idemo? Zar je nama najgore?

3. I još jedna slika. Preblagi i prepodobni Ivanić u A f ganistanu (tako se izgovara na TV-u u Sarajevu) u, valjda, NATO - uniformi. Neću da trošim riječi. Bolje mi je da s malo riječi kažem najvažnije , a da ne moram bježati. A i kuda bih . Onda kada sam bježala devedesetdruge , znala sam kuda ću . Sada sam ovdje i ostajem ovdje, bez obzira na pustinjski pijesak, koji nam se tako blisko smiješi. A, ON je već ušao - a mi kad ćemo - reći će nam se.

4. Za ovaj put toliko. Nešto više teksta, istina –ali nadam se da nije zamorno. U međuvremenu čekam da se Vaske vrati. Bez njega bi ovdje zaista bilo bez veze.

5. Zadnja vijest, čujem da se vratio. Nije provjereno !

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog