Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Posao faktoringa

Posao faktoringa predstavlja relativno moderan pravni i ekonomski institut koji se u savremenom svijetu primarno koristi radi finansiranja poslovnih subjekata u unutrašnjoj i međunarodnoj trgovini. Nastao u SAD i Engleskoj, faktoring je imao primarnu ulogu zadovoljenja esencijalnih potreba poslovnih subjekata koje se tiču finansiranja njihove aktivnosti prije dospijeća potraživanja, odnosno omogućivanje prije svega malim i srednjim, kao i relativno mladim kompanijama da dođu do svježeg novca toliko potrebnog za redovno održavanje likvidnosti i potrebne količine obrtnih sredstava, a bez zaključenja ugovora o kreditu sa komercijalnim bankama. Budući da je nastao u razvijenim tržišnim privredama, faktoring je svoja prva pravna, odnosno legislativna normiranja prvo i dobio u tim, prvenstveno anglosaksonskim zemljama common law pravne tradicije. Kod nas riječ je o neimenovanom ugovoru, budući da ga Zakon o obligacionim odnosima direktno ne definiše a i dalje nemamo poseban trgovački zakon(ik) koji bi kao lex specialis regulisao trgovačke, odnosno ugovore između poslovnih subjekata. U Republici Srpskoj, za razliku od Federacije BiH, nije donesen niti poseban zakon o faktoringu.

Zbog svoje del credere funkcije, faktoring je izuzetno praktično sredstvo za sve one poslovne subjekte kojima je neposredno važno da imaju stabilan cash flow a koji, po prirodi stvari, ne mogu brzo i jednostavno da dođu do povoljnih bankarskih kredita. Naime, faktoring organizacije, a koje su prevashodno finansijske, odnosno bankarske organizacije, ne donose odluku o zaključenju ugovora o faktoringu isključivo na osnovu onih kriterijuma koji su im relevantni kod ugovora o kreditu (kreditna istorija klijenta, njegova kreditna sposobnost, sredstva obezbijeđenja i slično), nego na osnovu kvaliteta samih potraživanja klijenta, a koja su kratkoročna, sa rokom do devedeset ili stodvadeset dana i koja predstavljaju „čista“ knjigovodstvena potraživanja. Na taj način takvi trgovački subjekti su u prilici da razriješe jedan od najvećih poslovnih izazova koji se sastoji u obezbijeđenju tekućeg obrtnog kapitala, a koji problem predstavlja jedan od ključnih problema i razloga za ekonomsko gašenje novih kompanija svuda u svijetu, a pogotovo u Republici Srpskoj i BiH uopšte. S druge strane, posebno kad je riječ o usmjerenim proizvodnim poslovnim subjektima, faktoring putem svoje uslužne funkcije omogućuje da dobar dio njihovih knjigovodstvenih i administrativnih poslova preuzme specijalizovana faktoring organizacija koja se brine o realizaciji njihovih potraživanja a sam klijent može neopterećen tim poslovima da se fokusira na svoj core biznis.

POJAM POSLA FAKTORINGA

Čitava konstrukcija posla faktoringa predstavlja složen mehanizam koji se primarno zasniva na ugovoru o faktoringu a koji predstavlja pravni odnos u kojem se jedna strana, faktor, obavezuje da od druge strane, klijenta, otkupljuje nedospjela potraživanja koja klijent ima prema trećim licima.

Iz ove osnovne definicije ugovora o faktoringu vidljivo je da u poslu faktoringa postoje dva osnovna pravna odnosa:

1) Pravni odnos između faktora (finansijske organizacije, banke) i klijenta a povodom kojeg faktor stiče obavezu da otkupljuje ugovorom određena potraživanja od klijenta, dok klijent ima obavezu da na faktora prenese potraživanja i da garantuje da su ta potraživanja `čista`

2) Pravni odnos između klijenta i kupca iz osnovnog posla, a na osnovu kojeg je klijent stekao kratkoročno potraživanje prema kupcu: u teoriji se smatra da su kratkoročna ona potraživanja do devedeset, a najviše do stodvadeset dana, s tim da Zakon o faktoringu FBiH zauzima stav da je riječ o potraživanjima koja dospijevaju na naplatu u roku od 180 dana od dana prodaje robe, odnosno pružene usluge.

Treći pravni odnos u poslu faktoringa, koji formalno-pravno nije dijelom ugovora o faktoringu, kao što, uostalom, to nije niti pravni odnos između klijenta i kupca iz osnovnog posla, jeste pravni odnos između faktora i kupca kao dužnika.

A) PRAVNI ODNOS IZMEĐU FAKTORA I KLIJENTA

Ugovorom o faktoringu između faktora i klijenta uspostavlja se pravni odnos u kojem se jedna ugovorna strana, faktor, obavezuje da preuzme nedospjela, kratkoročna potraživanja druge ugovorne strane, klijenta, da ih naplati, u svoje ime i za svoj račun, a da klijentu odmah ili prilikom nekog predviđenog roka isplati protivvrijednost potraživanja, dok se klijent, sa druge strane, obavezuje da za to faktoru isplati određenu naknadu i, naravno, prenese svoje potraživanje na faktora, odnosno da mu preda u posjed i sve relevantne isprave i druga dokumenta (računi o isporuci robe i izvršenim uslugama, narudžbenice, otpremnice i prijemnice robe, zapisnici o izvršenim uslugama, vozne liste prevoznika, izvodi otvorenih stavki sa obavještenjima o dospijeću duga na naplatu, carinska dokumentacija, dokaz o otvorenom akreditivu i sva ostala dokumentacija koja dokazuje potraživanje). Važno je naglasiti da se klijent obavezuje da na faktora prenese svoja potraživanja i da garantuje za njihovo pravno postojanje, ali ne i za njihovu naplativost. U ulozi faktora najčešće se pojavljuju banke ili posebno specijalizovane finansijske institucije. Što se tiče klijenata u poslu faktoringa, najčešće je riječ o malim i srednjim privrednim društvima i preduzetnicima-trgovcima koji putem ovog instrumenta pokušavaju da dođu do obrtnog kapitala bez zaključenja komplikovanih i za neke od njih realno i nemogućih kreditnih aranžmana sa komercijalnim bankama.

Klijent na faktora svoja potraživanja prenosi cesijom, a od vrste ugovora o faktoringu zavisi da li će cesija biti globalna ili posebna. Kao što je već napomenuto, cediraju se kratkoročna, čista knjigovodstvena potraživanja, postojeća ili buduća, nastala iz osnovnog posla, i to, po pravilu, prije njihove dospjelosti.

Jedna od osnovnih prednosti posla faktoringa, odnosno privredni smisao faktoringa jeste u tome što prodavac robe ili vršilac usluge za gotovo, ili na poček od tri ili četiri mjeseca, svoje potraživanje iz osnovnog posla sa kupcem može odmah da proda faktoru. Ta prodaja potraživanja je u poslu faktoringa u njegovom punom kapacitetu, odnosno kod tzv. „pravog faktoringa“, konačna i bez regresa prema prodavcu potraživanja (klijentu iz ugovora o faktoringu, odnosno prodavcu iz osnovnog posla), što implicira da faktor preuzima na sebe del credere rizik, a što je jedna od osnovnih funkcija posla faktoringa i o čemu će biti više riječi u nastavku.

Pravni odnos između faktora i klijenta, iako u širem smislu predstavlja tek jedan segment posla faktoringa, ipak ima pravnu autonomiju u odnosu na pravni odnos između klijenta i njegovog kupca, ali i na druge pravne odnose povodom potraživanja koja su predmet ugovora o faktoringu. Tako, moguća je i relativno česta situacija da dobavljač klijenta zadrži pravo svojine na robi koju je klijent dalje prodao svom kupcu, a da potraživanje koje je nastalo iz ugovora o kupoprodaji između klijenta i njegovog kupca klijent putem ugovora o faktoringu prenese na faktora. U ovom slučaju postavlja se pitanje kako razriješiti ovaj pravni čvor. U pravnoj teoriji zauzet je stav da bi radi prevazilaženja ovog problema komitent trebao ugovor o faktoringu, odnosno prenos potraživanja na faktora prijaviti dobavljaču, a naplaćena suma iz posla faktoringa ne bi smjela biti manja od potraživanja iz prve kupovine i, na kraju, naplaćena suma iz faktoringa morala bi da se neposredno upotrijebi za izravnavanje dospjelog potraživanja iz prvobitne kupoprodaje. Autor ovog rada, pak, smatra da je po svojoj pravnog prirodi ugovor o faktoringu najbliži ugovoru o kupoprodaji, te da u principu klijent i prodaje svoje potraživanje faktoru (prava, dakako, mogu da budu predmet ugovora o kupoprodaji), te da bi u ovakvim slučajevima klijent kao prodavac potraživanja prema faktoru kao kupcu trebao da odgovara kao i prodavac u ugovoru o kupoprodaji za pravne nedostatke na stvari.

Ovakav stav može se dodatno snažiti argumentacijom da bi i faktor, kao kupac, morao i trebao da se prethodno upozna sa svojstvima „robe“ koju kupuje, odnosno da bi morao da prethodno ispita valjanost potraživanja koje otkupljuje, da traži potrebne isprave i drugu potrebnu dokumentaciju na osnovu koje se može utvrditi valjanost potraživanja koja treba da budu predmet ugovora o faktoringu, te da o svim eventualnim nedostacima tih potraživanja odmah obavijesti klijenta, odnosno u rokovima predviđenim Zakonom o obligacionim odnosima koji su predviđeni za obavještavanje prodavca od strane kupca po izvršenoj realizaciji ugovora o kupoprodaji.

Na taj način bi se uveo red u, moguće, izuzetno komplikovanu pravnu situaciju u kojoj bi se, pored faktora i klijenta, našli još i dobavljač i kupac klijenta iz osnovnog posla. U svakom slučaju, ako je jasno da je pravni odnos između faktora i klijenta po osnovu ugovora o faktoringu samostalan, onda treba uzeti da faktor prema klijentu može isticati samo one prigovore koji proističu iz njihovog pravnog odnosa, a koju tvrdnju posebno ojačava i del credere funkcija faktoringa koja upravo i karakteriše posao faktoringa na način da se faktor ne može regresirati prema klijentu u slučaju da ne uspije naplatiti potraživanje od kupca iz osnovnog posla. Sve navedeno jasno označava da pravni odnos između faktora i klijenta ima svoju preciznu autonomnu pravnu prirodu, iako sam posao faktoringa u sebi sadrži više pravnih odnosa.

B) PRAVNI ODNOS IZMEĐU PRODAVCA I KUPCA IZ OSNOVNOG POSLA

Ugovoru o faktoringu prethodi zaključeni osnovni posao, odnosno ugovor o prodaji robe ili usluga između klijenta kao prodavca i kupca. Ovaj osnovni pravni odnos zapravo jeste preduslov zaključenja ugovora o faktoringu, iako neki autori upravo u tom osnovnom poslu, kupoprodajnom ugovoru, vide osnov za zaključenje ugovora o faktoringu. Mišljenje autora ovog rada jeste da, iako praktično ugovor o faktoringu slijedi po zaključenju osnovnog posla između klijenta kao prodavca i njegovog kupca kao potonjeg faktorovog dužnika, causa ugovora o faktoringu, ipak, ne može da bude sam osnovni posao. Naime, kao što je poznato, causa svakog ugovora jeste razlog zbog kojeg se ugovorne strane obavezuju na svoje činidbe, odnosno, u krajnjem, zbog čega duguju činidbu svojim saugovaračima (cur debetur). Faktor zasigurno ne zaključuje ugovor sa klijentom zbog toga što je potonji prethodno zaključio ugovor o kupoprodaji sa kupcem, zapravo faktora, uopšte uzev, nimalo ne interesuje taj njihov ugovorni odnos per se. Svjedoci smo činjenice da se danas u modernom svijetu svakodnevno zaključuju na desetine hiljada ugovora o kupoprodaji i velika većina njih uopšte nije interesantna finansijskim institucijama koje se pojavljuju u svojstvu faktora.

Ono što, pak, opredjeljuje faktora da zaključi sa klijentom ugovor o faktoringu jeste njegov finansijski interes, odnosno naknada koju će steći kupovinom klijentovog kratkoročnog potraživanja i koja se ogleda u razlici iznosa kupljenog potraživanja i stvarno isplaćene cijene klijentu a koja je manja od ukupne visine potraživanja (finansijska naknada faktoru najčešće se isplaćuje tako što je faktor zadržava u obliku eskonta kod isplate kupovne cijene potraživanja). Dakle, causa u ugovoru o faktoringu jeste finansijski interes faktora koji se ogleda u mogućnosti zarade po naplati klijentovog potraživanja, odnosno finansijski interes klijenta da prije dospjeća potraživanja odmah dođe do neophodnih finansijskih sredstava.

Pored prava i obaveza koje su karakteristične za ugovorne strane u ugovoru o kupoprodaji, specifikum pravnog odnosa između prodavca i kupca u smislu posla faktoringa svakako se ogleda u činjenici da, budući da dolazi do promjene povjerioca za dužnika, a što se dešava zaključenjem ugovora o faktoringu koji za kupca ima sva obilježja ugovora o cesiji, nesporno proizilazi da prodavac kao cedent ima obavezu da dužnika kao cezusa obavijesti o činjenici da je zaključio sa faktorom ugovor o faktoringu (obaveza notifikacije). Ukoliko to ne učini, te dužnik ispuni obavezu prema klijentu a ne prema faktoru, nesporno je da je dužnik pravovaljano izvršio svoju obavezu.

C) PRAVNI ODNOS IZMEĐU FAKTORA I DUŽNIKA

Budući da je pravni mehanizam prenosa potraživanja sa klijenta na faktora cesija, jasno je da se između faktora i dužnika (kupca iz osnovnog posla) uspostavlja pravni odnos između cesionara i cezusa. Faktor postaje novi povjerilac kupca, odnosno na njega prelazi glavno potraživanje i sva sporedna prava, kao i sredstva obezbjeđenja potraživanja. Dužnikov položaj se ne mijenja u odnosu na njegova prava i obaveze iz osnovnog posla, te on, po mišljenju autora ovog rada, i dalje zadržava sve one prigovore koje je imao i prema prodavcu (klijentu). Dakle, dužnik i dalje ima pravo na objektivne prigovore koji se tiču ustupljenog potraživanja, odnosno osnovnog posla, te ih može istaći i prema faktoru kao cesionaru. Pored ovih, dužnik ima i pravo na subjektivne prigovore prema faktoru, pa bi mogao da svoja potraživanja koja ima prema faktoru da prebije sa faktorovim potraživanjem prema njemu. Dalje, prateći logiku tehnike ustupanja potraživanja sa klijenta na faktora koja se ogleda u cesiji, dužnik bi teoretski imao i pravo da prema faktoru podnese prigovor istovremenosti (ne)ispunjenja, što praktično znači da bi mogao da odbije da plati svoju obavezu prema faktoru zato što klijent, odnosno prodavac iz osnovnog posla nije blagovremeno izvršio svoju obavezu prema njemu, kupcu.

Štaviše, jasno je da bi dužnik pored svih navedenih prigovora prema faktoru mogao da iznese i prigovor materijalnih nedostataka na kupljenoj stvari od klijenta (prodavca), odnosno da traži od faktora da svoje potraživanje umanji u vrijednosti uočenih nedostataka na predmetu kupoprodaje, a u skladu sa odredbama ZOO, pa čak i da potpuno odbije da bilo šta plati faktoru jer raskida osnovni ugovor o kupoprodaji zbog materijalnih nedostataka na stvari zbog kojih se, po uslovima ZOO, može raskinuti ugovor o kupoprodaji.
Sve navedeno dovoljan je dokaz da posao faktoringa predstavlja ozbiljan potencijalni rizik za faktora, te da upravo taj rizik jeste osnov finansijske naknade za faktora u poslu faktoringa, ali i razlog zbog kojeg teoretičari posao faktoringa dovode u vezu sa čistim i nespornim potraživanjima klijenta. Od faktora se očekuje da prethodno dobro provjeri kvalitet potraživanja svoga klijenta za koja je zainteresovan da otkupi, kao i da u posjed od njega dobije odgovarajuće isprave kojima klijent dokazuje valjanost tih potraživanja. Ukoliko propusti da zahtjeva te isprave, odnosno ukoliko ne pristupi sa dužnom pažnjom procjeni kvaliteta tih potraživanja, autor rada da na njega pada puni rizik takvog ponašanja i eventualne nemogućnosti da se ta potraživanja na kraju i naplate.

FORMA I PREDMET UGOVORA O FAKTORINGU

U uporedno-pravnoj praksi pitanje forme ugovora o faktoringu je različito definisano. U praksi je ovaj ugovor najčešće neformalan, sem ukoliko se same ugovorne strane drugačije ne sporazumiju.

Prema Zakonu o faktoringu FBiH, a identična su rješenja predviđena i zakonima o faktoringu u Srbiji i Hrvatskoj, ugovor o faktoringu obavezno se zaključuje u pismenoj formi, odnosno posao faktoringa može se obavljati samo na osnovu ugovora u pismenoj formi (forma ad solemnitatem).

Predmet ugovora o faktoringu jeste otkup nedospjelih potraživanja, postojećih ili budućih, cijelih ili djelimičnih. Bitno je naglasiti da je riječ o nedospjelim kratkoročnim potraživanjima nastalih iz ugovora o kupoprodaji robe ili usluga. Dalje, potraživanja da bi bila predmet ugovora o faktoringu moraju biti izražena u valuti zemlje faktora, budući da faktor ne preuzima kursni i valutni rizik.

Kad je riječ o budućim potraživanjima kao predmetu ugovora o faktoringu, takva potraživanja mogu biti prеdmеt fаktоringа sаmо ukоlikо su u trenutku zaključenja ugovora o faktoringu dovoljno odrediva, odnosno ako su u ugovoru o faktoringu određeni povjerilac i dužnik, najviši mogući iznos tih potraživanja, te ako je naznačena osnova nastanka tih budućih potraživanja. Zakon o faktoringu FBiH kao dovoljno određena definiše ona buduća potraživanja za koja је u ugоvоru о fаktоringu оznаčеnо kо ćе biti kupac tаkvih potraživanja i koliki je njihov iznos, s tim da odrеdbа u ugоvоru kојоm sе vrši prеnоs budućеg potraživanja prоizvоdi prаvni učinak mоmеntоm nаstаnkа tog potraživanja.

BITNI ELEMENTI UGOVORA O FAKTORINGU

Budući da ugovor o faktoringu u principu ima pravnu prirodu ugovora o kupoprodaji, kao i da su pravni (i faktički) interesi ugovornih strana isti kod obje vrste ugovora, a oni se svode na volju za sticanjem prava vlasništva na pravu druge strane (kod faktoringa faktor želi da stekne prodavčevo/klijentovo pravo potraživanja, a klijent želi da stekne pravo vlasništva nad diskontovanim iznosom cijene tog potraživanja), jasno je da su bitni elementi ugovora o faktoringu per se predmet ugovora i cijena. Predmet ugovora o faktoringu, kako je već navedeno, jesu kratkoročna nedospjela potraživanja klijenta, dok se cijena određuje u samom ugovoru o faktoringu.

Naravno, imajući u vidu del credere rizik kojem se faktor po prirodi stvari izlaže, druge usluge koje on vrši a koje su sastavni dio posla faktoringa, kao i kvalitet samih predmetnih potraživanja, ta cijena je stvar pregovora i poslovnih procjena obje ugovorne strane. Svakako, faktor procjenjuje različite elemente na osnovu kojih formira željenu cijenu za koju je spreman da kupi klijentova potraživanja, a koji se odnose na rok dospjelosti potraživanja, razne vrste rizika koji mogu uticati na naplativost potraživanja, troškovi naplete, troškovi naknade za obavljene usluge, te provizija koja predstavlja zaradu za faktora.

Prema Zakonu o faktoringu FBiH, faktor nakon zaključenja ugovora isplaćuje prodavcu/klijentu avans u ugovorenom postotku od nominale vrijednosti potraživanja. Iznos avansa utvrđuje se ugovorom za svako pojedinačno preneseno potraživanje, s tim da se ta avansna isplata ne smatra kreditom ili zajmom u smislu propisa koji uređuju obligacione odnose, poslovanje banaka i devizno poslovanje. Faktor je obavezan isplatiti avans prodavcu u ugovorenom roku, a ako rok za uplatu avansa nije ugovoren, onda se smatra da je ugovoreni rok za uplatu avansa tri dana od dana potpisivanja ugovora o prenosu potraživanja. U slučaju da faktor ne isplati avans u ugovorenom roku, prodavac ima pravo na jednostrani raskid ugovora o faktoringu o čemu je dužan odmah obavijestiti kupca.

U praksi iznos označenog avansa se kreće u rasponu od 80-90% od vrijednosti nominalnog potraživanja, mada ugovorne strane mogu i drugačije da se sporazumiju. Ostatak vrijednosti potraživanja predstavlja svojevrstan fond obezbijeđenja za slučaj nemogućnosti naplate potraživanja i mehanizam isplate klijenta nakon konačne naplate prenesenog potraživanja umanjenog za ugovorenu proviziju. Ovakav mehenizam faktoring posla karakterističan je za ugovore o faktoringu u kojima isplaćeni avans ima funkciju kredita, pa se na odobreni kredit u iznos od 80-90% od vrijednosti nominalnog potraživanja faktoru od strane klijenta plaća kamata po uobičajenoj kamatnoj stopi sve do momenta naplate prenesenog potraživanja. U pravnoj teoriji postoje sporenja oko toga da li faktor avansiranjem djelimično plaća prodajnu cijenu ili odobrava kredit klijentima, a što može izazvati značajne posljedice u slučaju kad klijenti moraju vratiti nazad ono što su primili od faktora . S druge strane, mehanizam isplate cijene klijentu može biti realizovan i na način da se diskontom, odnosno otkupom potraživanja klijenta umanjenog za jednokratnu faktoring naknadu u iznosu od 5-6% na faktora prenese u pravo vlasništva predmetno potraživanje, a gdje je evidentno da je riječ o, u osnovi, kupoprodajnom odnosu faktora i klijenta.

VRSTE FAKTORINGA

U pravnoj teoriji i praksi iskristalisalo se nekoliko osnovnih vrsta posla faktoringa. Svakako, analizirajući do sad izneseno u ovom radu, jasno je da posao faktoringa može i u praksi najčešće i ima različite modalitete (način plaćanja avansa i ukupne cijene potraživanja, ugovorene usluge koje faktor vrši klijentu i sl.), a koji u biti i definišu različite vrste posla faktoringa. U ovom radu ćemo se osvrnuti na sljedeće vrste posla faktoringa:

A) DOMAĆI I INOSTRANI FAKTORING
O domaćem fаktоringu je riječ kad su svi subjekti posla faktoringa pravna i(li) fizička lica sa prijavljenim sjedištem (mjestom prebivališta) u jednoj državi, dok je inostrani faktoring posao u kojem najmanje jedan od subjekata ima prijavljeno sjedište (mjesto prebivališta) u drugoj državi, različitoj od one drugog subjekta posla faktoringa.

B) FAKTORING SA PRAVOM REGRESA (NEPRAVI FAKTORING) I FAKTORING BEZ PRAVA REGRESA (PRAVI FAKTORING)
Pravi ugovor o faktoringu postoji kad faktor nema pravo regresa prema klijentu čija je potraživanja otkupio u slučaju da otkupljena potraživanja nije u stanju da (u potpunosti) naplati od trećeg lica, tj. dužnika iz osnovnog posla.

Nepravi faktoring posao implicira da faktor zadržava pravo regresa prema klijentu u slučaju da o dospjelosti ne naplati otkupljena potraživanja od dužnika. Evidentno je da se smisao faktoring posla ostvaruje jedino kroz pravi ugovor o faktoringu, budući da je jedna od osnovnih odlika ovog pravnog posla del credere funkcija. Ako nema te funkcije, odnosno ako se faktor uvijek može regresirati od klijenta ako ne naplati svoje potraživanje, onda je jasno da se tu gubi pravno obilježje ugovora o kupoprodaji između faktora i klijenta, te da se njihov pravni odnos približuje mandatnom ili kreditnom, zavisno od ugovorenih modaliteta u ugovoru o `faktoringu`.

C) OTVORENI I SKRIVENI FAKTORING
Otvoreni je onaj faktoring kod kojeg je klijent/prodavac obavezan da obavijesti dužnika o prenosu potraživanja na faktora, dok je skriveni onaj faktoring kod kojeg klijent/prodavac zadržava pravo potraživanja i kompletne realizacije istog prema dužniku/kupcu iz osnovnog posla, u svoje ime a za račun faktora.

U ovom potonjem atipičnom modalitetu posla faktoringa dužnik na dan dospijeća svoje obaveze istu realizuje, odnosno plaća prodavcu/klijentu a ne faktoru. Prodavac je potom dužan da faktoru isplati razliku između primljenog iznosa potraživanja od dužnika i isplaćenog avansa koji mu je faktor prethodno isplatio, a umanjenog za kamatu na osnovu avansa i naknade faktora.

D) FAKTORING BEZ UDJELA I FAKTORING SA UDJELOM
Faktoring bez udjela podrazumijeva preuzimanje stopostotnog rizika naplate potraživanja od faktora, odnosno faktor se obavezuje isplatiti cjelokupan iznos otkupljenog potraživanja, umanjen naravno za kamate na isplaćeni avans i naknadu faktora, nezavisno od činjenice da li mu je kupac iz osnovnog posla prethodno izvršio plaćanje otkupljenog potraživanja.

S druge strane, faktoring sa udjelom podrazumijeva preuzimanje većeg dijela rizika naplate potraživanja od faktora, ali ne i stopostotni rizik naplate, odnosno obavezu faktora da isplati iznos ugovorenog rizika koji pokriva otkupljena potraživanja, umanjen za kamatu na plaćeni avans i naknadu faktora.

E) FAKTORING SA DISKONTOM I FAKTORING SA AVANSOM
Faktoring sa diskontom podrazumijeva isplatu klijentu ukupnog iznosa otkupljenog potraživanja umanjenog za naknadu faktora i diskontnu kamatu.

Faktoring sa avansom podrazumijeva faktorovu avansnu uplatu klijentu u ugovorenom postotku od prodatog potraživanja, umanjenu za naknadu faktora neposredno nakon potpisivanja ugovora o faktoringu. Faktor isplaćuje klijentu preostali iznos nakon naplate potraživanja od kupca umanjen za kamatu na isplaćeni avans.

ZNAČAJ I FUNKCIJE FAKTORINGA
Kroz dosadašnji rad naznačene su i najvažnije funkcije posla faktoringa, kao i značaj samog posla faktoringa koji jeste determinisan upravo funkcijama ovog pravnog posla. Tri osnovne funkcije posla faktoringa su finansijska funkcija, del credere funkcija i uslužna funkcija.

A) FINANSIJSKA FUNKCIJA
Kod pravog faktoringa faktor preuzima na sebe funkciju finansiranja klijenta, i to tako što mu nakon zaključenja ugovora o faktoringu uplaćuje iznos otkupljenog potraživanja umanjen za naknadu faktora i diskontnu kamatu. Dakle, finansijska funkcija upravo i jeste najvažnija i funkcija i odlika posla faktoringa, odnosno ona je razlog zbog kojeg je privlačna prodavcima koji kroz posao faktoringa dolaze do prijeko potrebnog obrtnog kapitala prije no što njihova potraživanja prema kupcima budu dospjela. Upravo je u tome i osnovni ekonomski značaj posla faktoringa, budući da ovaj posao na prilično jednostavan način omogućuje malim i srednjim, ali i novim poslovnim subjektima da ostvare potreban cash flow, bez da se moraju zaduživati (a čak i da hoće, mnogi od njih ne ispunjavaju stroge procedure banaka za dobijanje kredita).

B) DEL CREDERE FUNKCIJA
U pravom poslu faktoringa, a koji sa stanovišta klijenta, odnosno prodavca iz osnovnog posla i jeste najpoželjniji oblik posla faktoringa, faktor preuzima na sebe kompletan rizik naplate potraživanja koje je otkupio od klijenta. Smisao del credere funkcije je u tome da je faktor prethodno ozbiljno proučio i poslovanje klijenta i pogotovo potraživanja koja želi da otkupi od njega, odnosno da je faktor analizirao platežnu sposobnost i likvidnost dužnika iz osnovnog posla, a na osnovu isprava i dokumenata koje mu je predao klijent i time izvršio svoju obavezu iz ugovora o faktoringu, a što jeste prenos potraživanja na faktora i predaju potrebnih isprava i dokumenata na osnovu kojih se potraživanja ne samo identifikuju nego i dokazuju.

C) USLUŽNA FUNKCIJA
Uslužna funkcija kod posla faktoringa sastoji se u knjigovodstvenim i drugim administrativnim poslovima koje faktor vrši za klijenta, a u pogledu svih potraživanja koja je od njega preuzeo. Na taj način klijent se rasterećuje knjigovodstvenih poslova oko potraživanja koja je prenio na faktora, odnosno znatno relaksira sopstvenu knjigovodstvenu službu i, u krajnjem, sopstveno poslovanje. On se fokusira na ono što mu je core business, odnosno vodi računa o tome da na što optimalniji, efikasniji i ekonomičniji način proizvodi i prodaje, odnosno vrši druge usluge, a ne opterećuje se naplatom potraživanja i pratećim administrativnim radnjama (slanje IOS-a, opomeni za plaćanje, tužbi i sl.).

D) JOŠ O ZNAČAJU FAKTORINGA
Imajući sve navedene funkcije faktoringa u vidu, te analizirajući do sad izloženo, jasno je zbog čega posao faktoringa doživljava svoj procvat u modernim tržišnim privredama u posljednjih sedamdeset godina. Ako uporedimo zvanične statistike, jasno je da je posao faktoringa u eskpanziji u posljednjim decenijama.

PRESTANAK UGOVORA O FAKTORINGU
Posao faktoringa, u principu, predstavlja trajan pravno-poslovni odnos. Sam ugovor o faktoringu, kao pravni osnov tog odnosa, predstavlja najčešće okvirni ugovor u kojem se faktor i klijent dogovaraju da u dužem periodu faktor otkuplje potraživanja od klijenta (sva ili samo neka, prema određenom kupcu, do određene vrijednosti ili po nekom drugom kriterijumu). Prema tome, jasno je da se ovaj posao zasniva između ugovornih strana koje su prethodno dobro upoznale jedna drugu i kod kojih postoji značajan stepen povjerenja koji ih, pored ostalog, i motiviše da uđu u jednu ovakvu vrstu poslovnog odnosa. No, u svakom slučaju, kao i svaki odnos i ovaj u određenim slučajevima dolazi do svoga kraja. Ugovor o faktoringu može prestati na neki od sljedećih načina:

- Ispunjenjem. Ugovor o faktoringu prestaje ispunjenjem bez obzira na rok na koji je eventualno zaključen u slučaju ispunjenja svrhe zbog koje je sklopljen na prvom mjestu. Dakle, ako je ugovor o faktoringu imao za predmet tačno određena potraživanja, te ta potraživanja faktor naplati a stranke ne prošire kasnije svoj ugovorni odnos novim potraživanjima, jasno je da će ugovor u ovom slučaju da prestane jer je iscrpio svoj predmet.

- Protekom roka. Ukoliko su ugovorne strane u ugovoru precizno definisale rok u kojem će ugovor da traje, ugovor o faktoringu prestaje istekom tog roka. Budući da je riječ o, u pravilu, trajnom ugovornom odnosu, u teoriji je zauzet stav da se ugovor o faktoringu sa definisanim rokom trajanja može produžiti po isteku tog roka ne samo izričitom saglasnošću stranaka, nego i izvršavanjem prećutnih radnji koje nesumnjivo ukazuju na takvu namjeru. Zakon o faktoringu FBiH, kakogod, predviđa u ovom slučaju jedno pravilo koje može imati problematične posljedice. Naime, u članu 17. stav 1. Zakona navedeno je da ugоvоr о fаktоringu prеstаје vаžiti istеkоm rоkа nа kојi је zаklјučеn, а аkо niје zаklјučеn nа оdrеđеni rоk, nе mоžе prеstаti prijе nеgо štо sve prodate trаžbine nе budu nаplаćеne ili rеgrеsirane оd prodavca. Ako pretpostavimo da je u ovoj situaciji zaključen ugovor o pravom faktoringu, dakle faktoringu kod kojeg faktor preuzima stopostotni del credere rizik, postavlja se pitanje kako će se okončati ugovor o faktoringu zaključen na određeno vrijeme a faktor u tom vremenu nije uspio naplatiti potraživanja od dužnika. Po slovu zakona, u ovom slučaju ugovor o faktoringu bi nastavio da traje iako se potraživanja ne bi mogla naplatiti od dužnika, a klijent nije u ugovornoj obavezi da regresira ta potraživanja faktoru. Pored mogućnosti da se u ovoj situaciji faktor i klijent dogovore da raskinu ugovor o faktoringu, odnosno da ugovore sporazumni raskid ugovora, mišljenje autora ovog rada da u ovakvoj situaciji praktično nastupa poseban slučaj ispunjenja ugovora, a koji se praktično ogleda u neispunjenju istog. Dakle, ugovor o faktoringu se u ovom slučaju smatra okončanim iz razloga što je `ispunjen`, a ispunjen je zato što je pravi posao faktoringa iscrpio svoje dejstvo tako što je faktor učinio sve da naplati svoje potraživanje, te u tome nije uspio. Na taj način se gase obaveze obaju ugovornih strana u ugovoru o (pravom) faktoringu, budući da su obje strane izvršile u potpunosti svoje ugovorne obaveze: faktor je preuzeo na sebe potraživanje klijenta i za isto platio ugovorenu cijenu, a klijent je na njega prenio potraživanje i uručio mu sve odgovarajuće isprave kojima se to potraživanje i njegov veritet dokazuju. Jedini slučaj u kojem ovaj ugovor ne bi bio realizovan na opisani način bio bi u situaciji da klijent nije izvršio svoje obaveze savjesno i na ugovoren način, odnosno da je od faktora skrivao određene informacije od značaja za utvrđivanje kvaliteta prodatih potraživanja. No, u toj situaciji bismo imali pravni slučaj prodate stvari/prava sa nedostatkom, a što Zakon o obligacionim odnosima tretira na način da kupcu (u ovom slučaju-faktoru) daje mogućnost da zahtjeva sniženje cijene, predaju drugih stvari/prava bez nedostatka, ili, u krajnjem, raskid ugovora sa posljedicom restitucije i naknade pretrpljene štete.

- Sporazumnim raskidom. Ovaj način prestanka ugovora o faktoringu već je objašnjen u prethodnom pasusu.

- Jednostranim raskidom. Budući da je i ugovor o faktoringu ugovor, na njega vrijede sva opšta pravila obligacionog prava kad je riječ o jednostranom raskidu ugovora, načinu, uslovima i drugim aspektima ostvarenja ovog prava, posebno vodeći računa o tome da se drugoj strani taj otkaz ne može dati u nevrijeme i sa ostavljanjem adekvatnog otkaznog roka.

ZAKLJUČAK

Posao faktoringa predstavlja kompleksan pravni mehanizam na osnovu kojeg ugovorne strane u ugovoru o faktoringu, a koji jeste centralni dio ovog posla, ostvaruju svoje legitimne poslovne interese: faktor zarađuje na potraživanju svoga klijenta koje, bez obzira na različite vrste i tehnike faktoringa, naplaćuje za veću cijenu od one za koju je to potraživanje platio, dok klijent dolazi na brz i relativno jednostavan način do potrebnih obrtnih sredstava prije dospjelosti samog tog potraživanja prema dužniku iz osnovnog posla (ugovor o kupoprodaji robe ili izvršenju usluga). Iako je ovaj posao, zbog svojih očiglednih ekonomskih prednosti, doživio svojevrsnu ekspanziju u proteklim decenijama u zemljama razvijene i dinamične tržišne privrede, kod nas je ovaj posao još uvijek nedovoljno afirmisan. Ipak, činjenica da su zemlje okruženja i Federacija BiH shvatile značaj ovog pravnog posla donošenjem posebnih zakona o faktoringu, a posebno znajući da se i na ovom prostoru sve više u praksi primjenjuje ovaj posao, za pretpostaviti je da će se pravna teorija i poslovna praksa sve više baviti i služiti ovim institutom kao jednim od mogućih instrumenata rješavanja problema hronično nelikvidne domaće privrede, odnosno preusmjeravanjem sredstava iz inače prelikvidnih banaka u realni sektor na obostrani interes i finansijskih institucija i proizvođača, odnosno trgovaca.

S tim u vezi, ostaje očekivanje i da će zakonodavac u Republici Srpskoj uskoro da donese poseban zakon o faktoringu koji bi na precizan način definisao ovaj posao. Još važnije, bitno je da poslovni subjekti budu edukovani o ovom institutu kako bi mogli da steknu konkretne benefite s njim u vezi. U tom smislu, kao i uvijek, od presudnog je značaja sinergija zakonodavca, poslovne prakse i pravne teorije a kako bi se i ovaj i drugi pravni mehanizmi i instituti na najoptimalniji način po pravni sistem i poslovnu praksu realizovali i dali pune efekte. 

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog