Punih stotinu godina, još otkako je u Prvom balkanskom ratu vratila Kosovo od Otomanske imperije, Srbija nema apsolutno nikakav plan kako da ga integriše sa ostatkom zemlje. Mimo epskog, kulturnog i vjerskog, Srbija praktično nije imala i nema bilo kakav realan parametar na osnovu kojeg bi gradila strateški odnos prema Kosovu. Za svih tih stotinu godina srpska nacionalna elita ponudila je svega tri `rješenja` za Kosovo, i niti jedno nije donijelo konkretan rezultat.
Prva opcija je bila i ostala ona najstarija i najradikalnija: sa Kosova protjerati najveći broj Albanaca i tako očistiti taj dio zemlje i potom ga funkcionalno integrisati sa ostatkom Srbije. Po toj koncepciji, Albanci su decenijama nezakonito naseljavali Kosmet, i zato ih treba većinu vratiti odakle su došli, jer je u pitanju sveto srpsko tlo i kolijevka nacionalnog identiteta. Interesantno, ovakva logika je veoma bliska sa razmišljanjima ekstremnih mađarskih nacionalista koji Vojvodinu posmatraju kao integralni dio mađarskog nacionalnog prostora, budući da Srbija nikad do 1918. godine nije zauzimala prostor današnje Vojvodine, a etnička srpska supremacija u njoj obezbijeđena je nakon 1945. godine komunističkim naseljavanjem Vojvodine srpskim porodicama iz siromašnih brdsko-planinskih krajiških područja, te iseljavanjem najvećeg broja Nijemaca, odnosno tzv. folksdojčera.
Druga opcija pojavila se kasnije, kad je bilo jasno da prvu opciju nije moguće realizovati bez velikog rata i konačne pobjede Srba ili Albanaca. Ona se sastoji u ideji podjele Kosova i njeni zastupnici su vjerovali da jedino takvo rješenje može da obezbijedi pravičan ishod tog srpsko-albanskog problema. Ova koncepcija, definisana od strane desnog krila srpskih komunista, vremenom je postala dominantna u Srbiji i kasnije su je prihvatili svi glavni politički faktori. Iako se verbalno zaklinju u nedjeljivost Kosova, najveći broj srpskih političara sve čini da podijeli Kosovo, odnosno stvara se takav ambijent da se podjela zapravo može označiti kao jedina strategija srpske politike, budući da druge nema niti na obzorju. Ćosić je bio za ovu koncepciju, i to je javno proklamovao. Đinđić je bio za ovu koncepciju, kao i Vučić koji je preko taktike u vidu Zajednice srpskih opština na Kosovu vidio mehanizam da se u narednim godinama dođe do podjele. Dodik je još prije više od deset godina javno rekao da je podjela Kosova jedino praktično i pravično rješenje. SANU je takođe u više navrata poslala jasne signale da razmišlja isključivo o podjeli. Osnovni problem ove koncepcije jeste što je i tragično licemjerna, jer jedno priča, drugo misli, treće radi a četvrtom se nada, ali i još tragičnije gubitnička, budući da najveći dio Srba na Kosovu živi južno od Ibra, dakle tamo gdje bi, po ovom konceptu, trebala da bude albanska država, a i sve najvažnije srpske crkve, manastiri i kulturni spomenici su takođe južno od Ibra.
I, konačno, treća koncepcija se u biti sastoji u tome da se Srbija potpuno odrekne Kosova. Ideolozi tzv. „Druge Srbije“ u Kosovu ne vide samo politički i državni, nego, prije svega, ideološko-kulturni problem. Oni u Kosovu označavaju mitomanski simbol koji je kod Srba generisao sve one osobine koje oni vide kao najrđavije: sklonost ka grandomaniji, nacionalnoj epici kao dominantnom političkom rezonu i, naposlijetku, branu modernizaciji Srbije, odnosno njenom čvrstom opredjeljenju za zakucanost u srednji vijek. Stoga, ova koncepcija nastoji da Kosovo u svakom smislu što prije odvoji od Srbije, ne samo u teritorijalnom, nego i u svakom drugom smislu, jer Kosovo posmatra kao kvaran kvasac koji onemogućava kreiranje onog poželjnog kulturnog, identitetskog i državno-političkog mentaliteta koji autori ove koncepcije vide kao spasonosan za Srbiju.
Iako naizgled potpuno suprostavljene, ove tri koncepcije, pored tog zajedničkog sadržitelja koji se odnosi na realnu činjenicu da niti jedna nije i ne može riješiti problem Srbije i Kosova, imaju još jednu suštinski zajedničku karakteristiku. Naime, niti jedna od njih nikad nije razmišljala o istinskoj integraciji Kosova sa Srbijom. I upravo tu i jeste osnovni državni i nacionalni problem moderne Srbije: ona nikad nije niti pokušala da definiše strategiju integracije sa svojom okolinom, pa i sa Kosovom. Sve tri označene koncepcije nisu vidjele da je moguće da se Srbi integrišu sa Albancima. Prva koncepcija Albance želi da porazi i protjera, druga koncepcija se slaže sa prvom da suživota sa Albancima nema i ne može da bude, ali shvata da pristup prve strategije vodi ka masovnim razaranjima da predlaže praktičniju soluciju podjele i omeđivanja, a čak i treća nikad nije vjerovala u mogućnost integracije Srba i Albanaca, Srbije sa Kosovom. Nikezić i liberali, iako su verbalno podržavali pravo Albanaca na autonomiju, zapravo su, prema sopstvenim svjedočenjima, duboko sumnjali u mogućnost Albanaca da žive u modernom društvu, odnosno tretirali su ih, u principu, na isti način kao i zagovornici prve dvije koncepcije. Dakle, kao primitivne divljake sa kojima ništa ne može da se radi i zato Srbija treba što prije da se skloni od njih. Ako pri tom izgubi i kosovski ep i, kako su mislili, mitomanski štetni nacionalni zanos, utoliko bolje.
Prema tome, Srbija nikad istinski nije bila spremna da Kosovo postane njen puni sastavni dio, makar ne sa Albancima na njemu. Svi srpski političari u posljednjih pedeset godina su se grozili ideje da Albanac bude, primjera radi, premijer, predsjednik parlamenta ili predsjednik Srbije, a što bi po njihovom broju i elementarnoj političkoj vještini u demokratskoj političkoj utakmici svakako moglo da se desi. U tom smislu, prilično je bilo i ostalo licemjerno zalagati se za ostanak kosovskih Albanaca u Srbiji, jer to, zapravo, niko nije želio. I to je suva činjenica.
Problem Kosova se ne završava samo sa Kosovom. Zapravo, riječ je o simbolu jedne pogrešne nacionalne strategije, koja god da je njena komponenta u pitanju od pobrojane tri. Srbija i Srbi od 1804. godine ideju moderne države posmatraju u svim aspektima i prema svim drugim narodima kosovskim očima. Dakle, ili protjerati sve druge, ili ih makar držati u potpuno potčinjenom položaju, ili se odijeliti od njih, ili im dati sve što oni žele, nadajući se tako da će se problemi riješiti sami od sebe. No, to tako ne ide. Zlatno doba Srbije Nemanjića nije nastalo na takvim strategijama, naprotiv. Dušan Veliki bio je čovjek integracija. On je svoje carstvo nazvao Carstvom Srba i Romeja, Bugara i Arbanasa. On nije pokušavao da sve oko sebe protjera da bi napravio imperiju, on se vodio idejom integracije. Civilizacijski doprinos Dušanovog carstva nije bio mač, nego Dušanov zakonik. Dušanova koncepcija, a to je bila velika pobjednička strategija, bila je integracija sa drugima, pristajanje na njihove identitete, saradnja sa njima i obezbjeđenje sopstvenog uticaja kulturnim, pravnim i ekonomskim dostignućima. To je bila pobjednička vizija. I to je i danas pobjednička vizija.
Ova strategija danas ne postoji kod Srba. Tri pomenute koncepcije Srbiju i Srbe vode iz poraza u poraz. Srbija na Kosovo ne treba da šalje ilustrovani voz, nego svakog dana da na Kosovo šalje svoje najbolje privrednike, pravnike i inženjere koji će da kreiraju uspješne i održive kompanije. Srpski pobjednički koncept treba da bude ne osvajanje teritorija, nego osvajanje tržišta. Za takav koncept ne treba halabuka, ne trebaju galamdžije i melodramski specijalci, ne trebaju cirkuski medvjedi, nipošto istraživači javnog mnjenja. Za takav koncept nam trebaju pamet i znanje. Ali, nije realno da Srbija na Kosovu napravi pedeset uspješnih kompanija ako nije u stanju da napravi dvije u Kragujevcu, Kraljevu ili Vranju. Da li su Albanci krivi što je jug Srbije pust? Da li Albanci i ROSU spriječavaju da u Beogradu, Novom Sadu i Nišu postoje koncerni koji bi bili regionalni igrači i koji bi diktirali privredni razvoj jugoistočne Evrope? Ne bih rekao.
Dakle, potrebna je promjena ideja, strategije i načina razmišljanja. Srbi moraju početi razmišljati kao Jevreji, ako već ne mogu da se sjete kako su razmišljali prije sedam stotina godina. Obrazovanje, strpljivost, upornost, marljivost-to moraju postati dominantne nacionalne karakteristike ako želimo da opstanemo. Logički je neodrživo da sa svima u regiji budemo u problemu, i sa Albancima, i sa Bošnjacima, i sa Hrvatima i Bugarima. Čak i sa Crnogorcima. Koncept izolacije, sklanjanja od drugih, učinio je da se izolujemo i sami od sebe. Srbi em izumiru, em se rastaču, mrze se i dijele po svim mogućim linijama, jer je dominantan način razmišljanja zasnovan na isključivosti. Na taj način mi smo onemogućeni da razvijamo dijalog i toleranciju sami sa sobom, a pogotovo sa drugima, i pogotovo kad su i drugi oko nas zaraženi tim istim balkanskim sindromom, podobro potpomognutim neadekvatnim injekcijama sa strane.
Promjena ideja. Promjena načina razmišljanja. Pobjednička Srbija investira u Kosovo, Republiku Srpsku, Federaciju BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju, gdje god može. Pobjednički premijer okuplja tim eksperata iz korporativnog prava koji proučava korporativne zakone svih zemalja u regiji i predstavlja rješenja kako srpska privreda da investira u te sisteme. Tim poreskih stručnjaka koji predstavlja rješenja kako izbjeći fiskalne zamke i obezbijediti konkurentnost srpskih proizvoda na tim tržištima. Tim investicionih stručnjaka koji prave strategiju koja može biti profitabilna. Tim uspješnih privrednika koji na osnovu prethodnih analiza pravi plan kako ući na ta tržišta i dominirati njima.
To je već nešto opipljivo. To nisu vozovi, lozovi, gusle, referendumi. To je keš koji se ne pravi pljačkanjem budžeta i osiromašivanjem građana. To je uspješan sistem koji okuplja najbolje, a ne najpodobnije. To je mehanizam koji vraća naše ljude iz svijeta, a ne šalje napolje one najmlađe i najbolje zato što ih trenutno prezire jer ne može njima da manipuliše, niti da im zabrani da na nekim drugim mjestima dođu do svoje životne šanse.
To je miris pobjede. I taj miris svi prepoznaju, poštuju i žele da budu njegov dio.