Radmila Trbojević

SVIJET IPAK NAPREDUJE: UMJESTO RATNOG NASILJA

NASILJE BEZ RATA (K. Čapek)

Čekajući vijesti iz svijesti, jer ja mislim da bi sud PRAVDE u Hagu morao biti ta vrhunska, kako pravnička, tako i pravedna, svijest (da ne kažm presuda) onoga što ljudi ne mogu sami da riješe – evo nekoliko rečenica o običnim stvarima:

Skenirajući ovo tmurno vrijeme (mada ne samo ovo), u svoj njegovoj apsurdnosti i besciljnosti, jasno mi je da je jedini način da opstanemo - da se vratimo normalnom životu. Kako? Znamo da put u budućnost vodi kroz sadašnjost. A mi kao da smo okamenjeni, pa stojimo kano klisurine na provalijama i ruševinama naših „kolijevki“, rodnih gradova i sela, dok nam drugi (naši) šalju pozdrave od Norveške do Novog Zelanda. A šta mi imamo ovdje? Mi koji smo ostali ovdje otvaramo TV (domaće, a i neke strane kanale) pa izbezumljeni, ubijeni u pojam, slušamo tri istine, tri razloga, tri ubjeđenja, tri opravdanja, tri različite podrške, uvjeravanja, dokaze, stručnjake, eksperte – za istu, apsolutno istu nesreću generacija, koje su pri kraju svoga puta, ali, bojim se, i onih koji ničim nisu zaslužili da im dani počinju vijestima koliko je gdje mrtvih, ranjenih, poplavljenih (što priroda sama uređuje) koliko je izbjeglica prešlo, a koliko nije i luta bespućima nesrećene Evrope, gdje su žice sa puštenom strujom, gdje su izvađeni pa ugrađeni bogatim vampirima naši organi (koji spadaju među najzdravije na svijetu) koliki je domet kojeg nuklearnog oružja, itd.

Jednom davno, kad sam ja bila mlada, i kad smo takođe imali problema, u mojoj tadašnjoj, super dobroj, sarajevskoj firmi skupljali smo se na zajedničku kafu ujutro i razgovor je počinjao pitanjem: „E, da mi vidimo ko je koga noćas je*o.” Da, baš tako! A imali smo preko 120 stranih firmi u zastupanju.

Sad će puritanci, foleri i lažni moralisti, koji se tucaju po kancelarijskim stolovima i od posla jedino brinu o svojoj koristi - reći kako je ovo prostakluk, kako ne bi trebalo da ja, profesorica u penziji, pišem ovakve stvari. A ko će ako ja neću? Godine koje su iza mene daju mi za pravo da pišem o onome što je bilo. O onome šta će biti pišu oni koji ,ili neko plati da pišu ono što im se kaže, ili sami izmišljaju gluposti, koje nemaju veze sa realnim stanjem stvari.

Mene niko ne plaća i ja pišem šta mi padne na pamet! Imam punu slobodu da biram. Šta bi čovjek više poželio?!

Evo, koga je briga što su Ivaniću otvorili pismo? To znači da ga se ne boje. Znači da se boje za njega. Zar nije dobo što su otvorili omot, možda je to dobra praksa jer, ne daj Bože, neko je mogao u isto staviti malo antraksa, pa šta bi mi onda ?! Da se zavijemo svi u crno. Neka kontrole. Diplomatske naročito. Ja tu ne vidim nikakav problem. Ili, recimo, da se sada nasikiramo što su Mogerini izviždali u Parlamentu Srbije. Jer, mi stalno jednim okom gledamo tamo daleko i brinemo se šta će s njima biti. Pa mi ne može da se udaljimo sami od sebe vijekovima. Odbrana od ove strašne stramote bila bi jedino da je dobro što je nisu istukli, i, kao nekada Ranku Mišić, iznijeli iz prostorije. Opšta kultura, koje na žalost ima sve manje svuda oko nas - ne živi ovdje. Davno smo je izbacili iz onoga što se zove kućni odgoj. Ne slagati se s nečim, bilo čime, nije opravdanje da nekoga ne saslušate. Makar to bila i Federika, ili bilo ko drugi, ko vam je kao gost ušao u kuću.

Na kraju, čekajući, jer stalno nekoga i nešto čekamo – moram pomenuti jednu dobru stvar koju sam vidjela na TV-u. Đaci u Zvorniku u keceljama, curice u svijetlim roza, a dječaci u plavim. Bez obzia koliko je u tom učestvovala čuvena zastupnica Spoma - bila je to slika koja mi je razgalila dušu. Šta će neko o tome misliti, ne interesuje me, kao ni ostali komentari na moje tekstove. Jedna nastavnica je rekla: “Bože dragi, sada im tek vidimo lica.“ Mila, bezazlena nedužne lica djece ,koja pojma nemaju da mi čekamo . Čekamo kad ćemo im obezbjedilti mirnu i sigurnu budućnost.Budućnost u kojoj neće bježati glavom bez obzira. U kojoj neće i najbolji prat i guz*e u staračkim domovima bogatim penzionera tamo daleko - nakon što su ovdje završili medicinu. Ili nešto drugo. Nasilje bez rata (traženje pravde i istine u bespuću godina koje su pojeli skakavci) nad našom djecom naša je mantra. Pitam se ko nam je dao pravo da se tako ponašamo?

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog