Srijeda, 24. maj 2017.

Radmila Trbojević

ZLOČIN BEZ KAZNE

„Sami smo i ove noći, govorimo, jer ne možemo da ćutimo“

Parafraziram potresne riječi ministra Vulina izgovorene pred polupraznom salom kina „Palas“  Zlonamjerni  među nama  će reći da je sve ovo predizborna kampanja u Srbiji. Pa šta ako i jeste.?! Zašto mi Srbi uvijek negiramo, prljamo, omalovažavamo nešto što je neko drugi uradio a mi nismo. Zašto su nama uvijek krivi drugi za naše kratko pamćenje, što mi ćutimo, dok drugi brane magisterije i doktorate na prošlom ratu, što mi gradimo vile i imanja u susjednim zemljama misleći kako će nas mimoići ono što stiže sve one koji na jadu i bijedi  naroda   (invalida i sirotinje)  grade bogatstvo  - dok drugi imaju velike  penzije i invalidnine za odbranu domovine od srpske agresije.Dok mi  primamo šamare sa svih strana, dok puštamo druge da nas pljuju.  Jer, kako reče neki drčni  hrvatski  junak sa fejsbuk-komentara, „Srbi neće nikako da se pokore„ ... Tako mi njima izgledamo i sada, izbjegli na traktorima, u kolonoma, u zbjegovima, bez kuća, bez imanja, bez prošlosti i bez sadašnjosti. Mi smo ubice koje su ojadile cijelu bivšu Jugoslaviju, koja i nije nikada bila domovina onima, koji se i sada vrlo srećni pozdravljaju sa za dom spremni. I neka im je. Svaka njima čast, oni su dosljedni.

Postavlja se pitanje šta je s nama?  Mi, koji smo takođe bili  žrtve, sada već virtuelnih ubica, kojih nije bilo, koji su praćkama gađali da se odbrane od agresije – mi koji  mlako, bez energije i bez  prijeko potrebnog nacionalnog ponosa (jer nismo svi ubice, koljači i silovatelji) gledamo svakodnevno emisije na TV Federacije (HEMA prednjači) o Potočarima, klanjima mučenjima, silovanjima Bošnjakinja, sa opisma, o potrebi da platimo taj grijeh, koji se pripisuje cijelom srpskom narodu. Svaka druga priča je laž. Sve dok ne kažemo da mi  jesmo sami  sebe ubijali, sjekli glave i radili sve ostalo  - neće biti mira na ovome  prostoru. A oni  će, gromoglasno,  stravično uporno,  ponavljati: “Prokleti bili …. “(Snimak na HEMI) sve dok se ne pokajemo na način kako oni misle  da treba, pa ako preživimo, stvorićemo osnovu  da se od Srbije dobije milionska odšteta, a da se posljedično ukine Republika Srpska.

A, mi smo ćutke, voljno, zabetonirali grobnice iz drugog svjetskog rata, travom pokrili Gradinu  jame, stratišta, Prebilovce, klaonice –  mi, koji smo u ime bratstva i jedinstva na čelu sa voljenim Titom napisali na spomenicima da smo bili  žrtve fašističkog  neprijatelja,  bez imena i oznake  - mi koji smo bili najveći komunisti, koji smo puštali da se ljudi ubijaju zbog šala i šljive mi kojima je Skender Kulenović napisao najpotresniju  pjesmu  o patnji i bolu kozaračke majke, a  Branko Ćopić, naivnim, dječačkim  jezikom opisao dobrodušnog, bezopasnog krajiškog  momčinu  Nikoletinu Bursaća, ili  Branu Desnicu, dječaka – borca iz drvene školske klupe – dok su hrabri  krajiški  junaci  Šoša,  Mećava, Marija Bursać  i mnogi drugi  - ginuli  vrlo s t v a r n o  -   e  mi smo i zaslužili  da nas  sada uče Bošnjaci  kako se to radi, pokazuju nam  kako se žali, kako se pokazuje  svoja  istina svijetu,  kako se  ni  za pedalj ne ustukne  u onome  iza čega stoji  cijeli  narod  i  čvrsta  vjera u  svoje vođe, sa rijetkim  izuzetkom, dakle osobom koju od Bosne dijeli okean. Jasno je da nema te sile koja će Bošnjake natjerati da oproste, a ni da zaborave.

To što mi sada u R. Srpskoj živimo veoma loše (a ni oni ne žive puno bolje), što smo kivni na Vladu, na Dodika, na ministre, na Mirjanića,  na  penzije, na male plate, na  Željku, na Tegeltiju,  na opoziciju, na tajkune, na toplanu, na bilo koga -  nije bio razlog da onu salu ne napunimo i odgledamo  ono što se zove zločin bez kazne. Da vidimo šta se nama dešavalo. Šta je mogao biti razlog užasa koji se desio Bošnjacima  kasnije u Srebrenici, za koji  zločin (ali ne i genocid)  nema i  ne može biti  opravdanja. Morali smo da učinimo sve što je u našoj moći da pokažemo i  dokažemo da je zločin  bio, da je nemjerljiv i da se zločini ne mogu pripisati  samo jednoj  strani,  odnosno samo srpskoj strani. To što su naši komandanti  osuđeni i robijaju za genocid „po udruženom zločinačkom poduhvatu“, istom za sve njih, a njihovi redom bivaju oslobođeni,  što je kazna  stigla naše  koji su počinili  zločine, a njihove nije - što se radi o  stotinama godina robije – to Bošnjcima  ništa ne znači.  Oni hoće javni sepuku (citiram Vaskovića), samo ne znam čiji više. Valjda svih nas.

Njihovi zločini, kao ovaj  juče, oprošteni – ne zaslužuju kaznu. Ovi momci nisu znali da se radi o civilima. Zamislite nisu znali! Postoji li ikakvo drugo objašnjenje za nepravdu, osim neobjektivnog  gledanja na istinu !

Sada je sasvim jasno da je trebalo učiti od naših komšija  svih proteklih godina. Ili od onih koji su ukazivali na naše greške. Međutim, mi smo one naše, koji su dizali glave i znali više od partijskih galamdžija, koji su usput branili svoje interese  – gurali dalje od  mogućnosti da pameću, ugledom, vezama  sa svijetom i uticajem pokažu da mi jesmo evropski narod. Da nismo pobunjenici  na svojoj zmlji. Da  nismo  ljudi  bez korjena. Naprotiv. Da smo bili i da ćemo biti građani Evrope. Mi smo  drčne  i hrabre i prije ubijali, ostavljali  bez  posla, ili slali na Goli otok. Oni su svoje  uvijek maksimalno štitili. I danas ih štite svim silama.Mi posljedice podaništva  i straha  trpimo godinama.

Nije ovaj tekst ni posipanje pepelom, a nije ni traženje opravdanja, nije to  „usaglašavanje“ niti  upoređivanje  ovog  zločina  sa  onim  zločinom, mjerenje težine  krvi  jednog naroda  - sa težinom  prosute krvi drugog . Ne,  mada će oni koji komentarišu  jedva dočekati da kažu da je to namjera. To je samo vapaj da se prihvati  da smo i mi  Srbi stradali monstruozno ubijani, mučeni na najsvrirepiji  način, zatirani do djeteta u kolijevci. Ali i vapaj – zašto smo mi, neki među nama, ikad ikome nanijeli  muke koje smo mi pretrpjeli, ono što su nama radili –  zašto smo mi pogazili vitešku čast, koju su imala brojna  srpska pokoljenja.

A, istina je da smo zapravo svi stradali od zlosrećne sudbine  ovoga tla, od iluzija neuzvraćene ljubavi iz  doba AVNOJ-a, od zabluda i neriješenih odnosa - od nezadovoljstva jednih i mržnje drugih, od toga  da nas je  Evropa, ta  neuhvatljiva i  prevrtljiva  „prodavačica  političke  ljubavi“  - koja nam je bila na dohvat ruke  - gurnula u provaliju, koju smo, istina,  sami sebi iskopali.  I neka nam bude.

Majke, te skrhane mučenice, bile su glavna tema prikazanog filma. Sve sirotice bez djece, braće i muževa,  paćenice, izgubljene, žive a da ni same ne znaju zašto. Naše srpske, mahom, da pale svijeće na grobovima. I ne vidjeh srpske majke ispred haškog tribunala, ne vidjeh ni  jednu, sasvim prisebnu, ne vidjeh ni jednu  koja ima  dobru odjeću na sebi, koja ima džip, kojoj je  njena vlada dala 4.000 KM  mjesečno da putuje i dokazuje svoju bol po svijetu ne vidjeh ni jednu da se politički angažuje, da suvislo misli, da radi išta osim da nariče i udara se šakama u grudi.

Gdje su na projekciji stravičnog  filma o stradanjima Srba u Podrinju naši društveni radnici, intelektualci, brojni politički analitičari, dušebrižnici (oni znaju koji su)  i  utješitelji ove druge strane (pitanje je za koju partiju rade, pa može biti nezgodno da se javno vide). Oni koji  Bošnjake brane od njih samih, odnosno više nego što se sami brane, da lakše podnesu činjenicu da je među njima bilo ubica – heroja i to onih koji i dan-danas slobodno  i ponosno hodaju  slobodarskim Sarajevom i  šire.  Gdje je nešto naše kao njihov  čuveni „Sarajevski krug 99“  koji promišlja o sudbini Bošnjaka ma gdje se nalazili. ? Gdje je čuveni Senat Republike Srpske? Šta oni rade,  osim što primaju plate i skupe se jednom godišnje? Gdje  je banjalučka omladina  gdje su oni  koji bi trebalo da vide i da pamte, ali ne  žele, ili  ne smiju da vide? Kojima je svega dosta. I rata. I patnje. Koji su se rodili nakon rata. Koji nemaju posla. Koji su ljuti. Rezignirani. Misle da treba da odu iz ovog ludila. Možda je tako lakše. Ne okrenuti se, otići glavom bez obzira.

Ali, ima i onih koji se boje da ih tamo vide. Bolje je da ćute, da ne talasaju. Može sutra da se desi šansa da rade  g o r e, pa da ih na važnom i dobro plaćenom mjestu ne dočeka loš glas!  

Komentari
Blog