Srijeda, 24. maj 2017.

Radmila Trbojević

ŠTRAJK II

ILI  DOBRO DOŠAO PREDSJEDNIČE.

Baš kao u noveli (kratka priča slična romanu) štrajk  željezničara je okončan.

Jedan dio radnika dočeka našeg  Glavnog benevolentno, pozdravi se s njim, čak zapališe lulu mira – i opasnost, koja se nadvila nad RS – u vidu  masovnih radničkih protesta, prođe bez većih posljedica, ako u njih ne ubrojimo one koje su kolima hitne pomoći prebačeni na pregled.

Onaj drugi dio radnika, izgleda malobrojniji, koji na umu nije imao samo zaostale  plate, tople obroke, plaćeni prevoz itd. nego i druge zahtjeve, koji međutim ne dođoše na dnevni red, pogotovo one o smjeni direktora i cijele ekipe nižih  lezihljebovića, koji upravljaju Željeznicom. Spominje se  samo rekonstrukcija  s i s t e m a, što bi moglo da znači  inventuru  broja radnika, ali ne i smjenu onoga resornog ministra i bradatog direktora koji nije imao  hrabrosti  da dođe među radnike i  koji bez imalo ustručavanja na kraju ove radničke sage o pravima na život –  kaže kako će Uprava vidjeti  hoće li podnositi disciplinske prijave. On, koji bi trebalo da odgovara, on koji se  usuđuje da kao resorni  ministar kome je u pomoć priskočio Predsjednik, prijeti radnicima koji su se usudili da štrajkuju. Da li  ima iko normalan u ovome entitetu, da li iko od onih koji su plaćeni da vode ovaj narod može i smije da odgovori onom zadriglom birokrati od ministra (koga uzgred budi rečeno niko ni po čemu ne pozna) da je nezamislivo da se dispciplinski gone oni koji štrajkuju glađu, koji ne ruše i ne razbijaju  državnu imovinu, a  ONI, dakle uprava,  očekuju da gladni voze vozove i rade na skretnicama. Da ne prekidaju radni proces. Proces koji samo njima donosi plate i dobar život.

Jedan moj prijatelj, penzioner, profesor reče mi neki dan da se željezničari jesu ipak malo razmazili, da očekuju da ih toplo nahrane, da im plate regrese, ogreve, rađanje djece, sahranu umrlih članova porodice itd.  dakle oni stvarno nisu shvatili u kakvom vremenu žive, jer misle kako će im ova neobična država obezbijediti  o n o  što su u staroj državi imali. U onoj omrznutoj, bivšoj zemlji čak su i kondukteri u vozovima bili „likovi„ poštovani i plaćeni. Da ne govorim o mašinovođama, tim junacima (iz mog djetinjstva parnjača), a kasnije dizelki,  iza čijih smo zatamnjenih  prozora mogli samo nazreti likove ljudi, koji su  nas sigurnom rukom vozili duž cijele  zemlje.

Bilo pa prošlo. Nema više socijale, nema sindikata sa polutkama mesa, kojim metrom drva, sa vrećama brašna, sa zaleđenom ribom  ili šta već. Nema brige o radnicima na način kako je to bilo nekada. Sada je kolektivni ugovor sveto pismo. Htjeli smo  - i sada imamo to što smo htjeli.  Sada je pitanje ko će preživjeti i  kako će preživjeti.  Međutim, nije moje da o tome lamentiram. Ima ko je odgovoran i koga će radnici za nekoliko mjeseci opet  pitati, mada se iskreno nadam da se to neće desiti, šta je s platama.

Na kraju, želim reći nekoliko riječi o dolasku Predsjednika među željezničare. Ono što je Dodik uradio jeste upravo  o n o  što njega izdvaja od drugih, energija, odlučnost i hrabrost pravog   Baje (bez obzira što je na sebe preuzeo odgovornost  prije svega Predsjednice Vlade, pa gore pomenutog ministra i što u principu štiti cijelu Vladu, koju je trebalo da „provjetri„ već odavno) ta njegova neuništiva snaga, koju sva je prilika teško  gubi  (mada mu to proriču svakodnevno) kojom on upravo kad treba, lupi u lice sve one mlakonje, bezmude političare, koji  bi se  najrađe zavukli u mišju rupu kad zagusti, osim  kad uzimaju velike plate.

Bez obzira što sasvim sigurno zna šta jesu uzroci krize, koliko i gdje sve ima i njegove krivice – on muški ulazi u masu radnika (koliko sam vidjela oko njega nema nekog obezbjeđenja), i mada mu je objašnjenje šturo, što nema nekog velikog optimizma u njegovim riječima  – jedan dio radnika mu prilazi i tapše ga po ramenu. Zašto? Zato što u njemu i dalje (bez obzira na sporne kredite, optužbe itd.) vide onoga ko može biti Vođa u RS, ko ima tu harizmu, koga napadaju, stavljaju na crnu listu, mrze. Ali, on se ne predaje. Na izborima pobjeđuje. Zašto ? Jer niko drugi, bar za sada (a ne vidim ni u bliskoj budućnosti) nije taj lik. Ovo što se zove naša opozicija skup je s jedne  strane olinjalih, besmislenih, za politiku starih  preletača iz jedne u drugu stranku, da ih ne bi zameo vjetar i ostali na platama penzionera, a s  druge  strane  ambicioznih, većinom nedoraslih  brčkala i šuškala  - mladih  vojnika stranaka, koji su većinom potpuno neprepoznatljivi. 

Ovom prilikom, ipak, izdvajam, po energiji i optimizmu, onog malog  iz Skupštine grada, koji obećava da  će  s a m  pokriti  krov Gradskog muzeja – ako drugačije ne bude išlo!  Možda je on ta naša  nova  nada, ako malo  kasnije osnuje svoju partiju. Ko zna !

Do nekog drugog štrajka i do nekog drugog epiloga –  ništa novo u  državi,  pardon entitetu RS. 

Komentari
Blog