Radmila Trbojević

KAKO NE BITI JUGOSLAVEN (ILI KROATIZACIJA MEMORIJE)

Viktor Ivančić, Magazin Buka, 18.04.2017

Nekoliko dana razmišljam o ovom tekstu, sve govoreći sebi da me nije briga i da nije moje da komentarišem izjave, bolje rečeno skandalozne misli nekoga ko slovi da je pisac (10 knjiga) novinar i šta sve ne, nekoga ko je očigledno  obrazovan, intelektualac, moćne riječi i još moćnije  ideje, koju ne krije. Trebalo mi je vremena i snage da izdržim i ne upustim se odmah  u raspravu po pitanju  Jugoslavije i njene razorne uloge u opstanku njegove domovine, današnje Hrvatske, njene jugo- epidemijske  sjene, koja prijeti da uništi  sve ono napredno, moderno, avangardno – tako sjajno europsko, što po mišljenju  bojovnika novostvorenih  država i državica iste imaju, a  nastale raspadom omrznute Jugoslavije (a bez nje su bile niko i ništa, pogotovo fašistička Hrvatska nakon drugog svjetskog rata), jer bih u to unijela nepotrebnu količinu energije i  ljutnje – a to mi ne treba. Jer, ja jesam jugnostalgičar.I to je moje pravo. Zašto to jesam ne namjeravam obrazlagati, niti će me pamflet ostrašćenog Ivančića u tome pokolebati. 

Konstatacije  koje  mene užasavaju nisu one o blaćenju Jugoslavije, o ukazivanju na opasnost koja prijeti čak i od nje  pokopane, usmrćene i sahranjene prijekim sudom onih koji su se u njoj osjećali loše,  koji  su je podnosili onoliko koliko im je odgovaralo, a na kraju posuli pepelom i go   *   a    svoga   izvitoperenog,  podaničkog  europejskog  liberalizma   -  ali  ipak uzevši iz nje i od nje sve što su mogli.

No, oni su na to imali pravo, mada drugima to pravo osporavaju.  Ne možeš voljeti  nekoga  na silu.  Tumor mržnje, gangrenu  koja ti  razdire  tijelo  -  na kraju  siječeš i  ideš dalje.

 OK.

Ono što ne mogu da prećutim jeste užasavajuća Ivančićeva ideja o nasilnom zaboravu, borbeni poklič mržnje u pogledu deklaracije o zajedničkom jeziku „koji njega vuče odmah na talas rastuće opasnosti od novih  jugonostalgičara“, javnih i zamislite onih „pritajenih"  građana svih boja, tih skrivenih jadnika, koji su preostali, te pošasti koja prijeti da njegovu lijepu ponovo povuče u bezdan Balkana, i kaže da za „državu nema budućnosti ako je kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti“. Pitam se na koju prošlost  svoje domovine Hrvatske misli  Ivančić, da nije možda na onu NDH – prošlost ?  Nije, to ne mogu da vjerujem, jer  ona nije problem, ona je prihvaćena svim srcem. Bila je to zaista hvale vrijedna prošlost na istoj ravni, koja  se međutim  sa  zločinima devijantnih zelota,  čitaj  Srba, ne može uporediti.

Mislim da je današanja Hrvatska dosegla „ideal“ svoje  sopstvene, autetične, samosvojne, demokratske zemlje, tj. da je postigla opštu, totalnu demenciju, mada se Ivančić zbog toga brine.  I neka je. Ko joj brani ! Čega se  onda ta snažna država  boji ?!   Nije valjda da se boje one deklaracije, u koju ne vjeruju ni  oni što su je potpisali ! Ili  preostalog broja Srba u Hrvatskoj koji ni glavu ne smiju podignuti, a kamo li  reći šta misle! Nije valjda da su oni opasnost za lijepu  zemlju  Ivančićevu!

Da vidimo kakavu budućnost nudi Ivančić  za sve one  koji  se usude   da  spomenu bivšu  državu, koji se osmjele da kažu da je  nešto bilo dobro, neki „koji imaju neredigovano  pamćenje„  glede te unitarne, nedomokratske, odvratne  za cijeli svijet - zemlje -  u poređenju s  rajem, u  kojem sada žive  autentični Hrvati.  Kakvu poruku nam šalje Ivančić?

Strah i jezu niz leđa i prst u oko gura ovaj tekst onome ko ga  čita, a nije budala, jer ispod pomno biranih riječi, nakićenih rječitošću  pisca – izbija strašan naboj otvorenog  šoviniste -opasnog  parolaša, koji  je u  stanju napisati: „Ako netko pamti bolje dane iz perioda Jugoslavije znači ne samo da nema vjere u današnju Hrvatsku, nego je prema njoj otvoreno naprijateljski raspoložen„

Zamislite nekoga ko danas prijeti  da vam zarobi pamćenje!  Da vam diktira čega ćete se sjećati, a čega se ne smijete sjećati, uz prijetnju „gaženja prostora ličnih sjećanja„  zato da bi se  uništila čak i pomisao na Jugoslaviju, koja  „čuči  i čeka u zasjedi“  da čak i mrtva ne smije  nostalgijom ugroziti tu  divnu zemlju  slobodarskog hrvatskog naroda, u kojoj više i nema nikoga protiv koga bi se domoljubi borili. Kad više nema Srba, red je slomiti slobodnu volju svoga naroda, slomiti ono što  čovjek jeste. A čovjek bi trebalo da ima slobodu   s j e ć a n j a, čak i  u  Hrvatskoj!  Zamislite da neko provali misao poput ove „Ako ćemo pričati o  istini,  najveća istina  o Hrvatskoj  je  da   i s t i n a  Hrvatskoj škodi„

Ovome ne treba komentar!

Deklaracija o zajedničkom jeziku, ta dječja igra naivnih intelektualaca, skupljenih s brda s dola   tako je  uplašila  hrvatske domoljube da misle da  treba da naprave „borbeni stroj„  da bi  se suprotstavili lukavim jugonostalgičarima, koji prijete da ugroze ono što su Hrvati već napravili  sa školstvom, poviješću, kulturom, medijima, nacionalnom književnošću itd. – samo je još jedan povod  da  shvatimo šta zapravo znači „kroatizacija memorije„  u pravom smislu te riječi.

„Mi ćemo vam odrediti šta ćete misliti„ ,kliče pisac Ivančić, rođen u  Sarajevu, marširajući u borbenom stroju  svoga  izabranog naroda. Zastave  vijore i   Hrvati, baš  kao sjeverni Korejci,  stupaju  u  -   mrak. 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog