Petak, 21. juli 2017.

Radmila Trbojević

Mudar čovjek ne kaže sve što misli, ali misli sve što kaže

Kako danas vole da kažu političari kad ih skupe na TV-u pa nešto pitaju, referiram se na tekst uvaženog kolege blogera Milka Grmuše po pitanju reakcije srpske vlade, koja istina, ali samo naizgled burno, reagujući na oslobađanje Hardinaja, tog bahatog Albanca, čije lice bi se moglo proučiti po onim tipovima kako su učili pravnici nekada (ne znam da li je to ostalo u nauci i sada) – bira durenje, ili kaznu tipa: kao kad bi u obdaništu kaznili dijete da ide u ćošak. Zabranjuju se sva službena putovanje u Franscusku za neki period. Moram reći da je odgovor službenog Beograda meni bio neobičan, čak sam se začudila, ne zato što mislim da nije trebalo reagovati, naprotiv milsim da jeste - nego zato što mislim da je reakcija bila smiješna. Šta znači ne putovati u Francusku službeno? Kome je to kazna? Diplomatama, privrednicima, ministrima, pjevačima - zabavljačima?! Narod će putovati ovako ili onako. Ambasador će doći na konsulatacije i vratiće se u Pariz. I šta? Ništa.

Šta meni ne ide u glavu? Taj smireni, pognuti, skoro pa sedirani, Vučićev pogled ni u šta, taj gandijevski osmijeh i benevolentni uzdah u komentaru na Haradinajeve uvrede, njegovo mahanje albanskom zastavom itd. uživanje u pobjedi – meni moram biti iskrena, nekako ne ide pod kapu, mada znam da ne pomaže. Naravno da ne treba bjesniti, ne treba obećavati ono što se n e može ispuniti, jer okolnosti u kojima je Srbija sada, čak šta više u koje sama sebe gura nekim čudesnim biranjem potpuno mirnog otklona od situacije (ne kažnjava čak ni onoga predsjednika opštine iz Preševske doline, koga je po meni iste noći trebalo uhapsiti (dodvoravanjem „mirotvorcima“ svih boja, svima onima sa kojima ima ili nema odnose) mislim naravno na strateške. Možda to i jeste najbolji način da se oluja preživi.
Vratimo se se na Grmušin tekst. Bez sumnje je tekst utemeljen politički i pravno, jer je on sjajan analitičar. Postavlja se samo pitanje: može li se još makar nešto izanalizirati, tj. dodati. Ugurati u fusnote. Naći. Ima li igdje, pa makar zrno sumnje u to i takvo zapadno pravosuđe, pa makar bilo i francusko?! Naravno da je „bjelodano„ jasno da na odluke pravosuđa Francuske mi (mislim na Srbe i Srbiju) nismo mogli uticati, da li su drugi that is a question ! Jasno je takođe da bi, polazeći od principa da je pravosuđe o d v o j e n o od politike tj. od izvršne vlasti u zemljama gdje je demokratija utemeljena od građanskih revolucija pa dalje – odluku oko puštanja na slobodu pomenutog albanskog heroja trebalo razumjeti kao potpuno pravno utemeljenu, sudeći po argumentima koje iznosi Grmuša. Međutim, nije li ipak tog zapadnog, slobodnog, opravdanog, utemeljenog u zakonima – u pravnoj nauci Moteskjea i drugih, dakle tog s u p e r pravosuđa i pravde malo premalo za SRBE ?!
Neću da pišem o Hagu – jer bi bilo previše. To je već istrošena tema.
A i nemam vremena, spremam se za Đurđevdan.
Teoretičari prava će reći svoje. Novinari će reći svoje. Srbi sa ukradenim organima i prerezanim grkljanima neće više nikada ništa reći. Mnogi zločinci mogu biti pravno utemeljeno pušteni, OK - na čvrstom temelju pravosuđa, odvojenog od države. Ali, Srbi dobiše hiljade godina kazne i stotinu godina tereta, koji kako god okrenemo nije i ne može biti samo njihov. Ali, oni su KRIVI. Oni moraju da mole, da javno priznaju, da se pospu pepelom. I, kako reče neku veče Vuk Drašković, taj konvertit, taj prevejani glumac na otvorenoj sceni N1 - na pitanje o odsijecanju ruke itd. - nisam ja tako mislio ! E, a s a d a misli da su Srbi za sve krivi. Oni su ubili Katarinu (čitaj Jugoslaviju). Sramota! Da je i od Vuka puno je! I da se vratim na sankcije Srbije Francuskoj. Kako rekoh, da li smo (Srbija i uopšte Srbi) u ćošak, u koji smo potjerali Francusku, kao našeg super strateškog partnera, posuli i kukuruz. Da ih malo zaboli. Makar malo da ih takne naša sudbina, sasvim i potpuno odvojeno od pravosuđa.
Svima koji čekaju Đurđev - dan, neka je srećna slava. U zdravlju ga dočekali i proslavili.

Komentari
Blog