Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Nova generacija političara i sistemske partije

Vjerovatno ključna greška koju čini najveći broj mladih ili relativno mladih političkih lidera u Republici Srpskoj, pa i cijeloj BiH i regiji, jeste što svoju političku viziju, program i strategiju ne koncipiraju na period od najmanje deset ili dvadeset godina unaprijed. Naravno, istu tu grešku uglavnom su činili i aktuelni politički lideri u zrelim godinama. Međutim, stvar je u tome što u utakmici koja se odvija na terenu improvizacije, kratkoročne političke taktike, izborno-ciklusnog dvogodišnjeg intervala-mlađi političari nemaju nikakvu šansu protiv ovih iskusnijih, budući da su ovi potonji upravo to-daleko iskusniji, vještiji i imaju kudikamo više takvih političkih utakmica u nogama.

Ovaj prostor svakako jeste mjesto sjajnih političkih taktičara koji godinama preživljavaju na političkoj sceni bez bilo kakvih realnih rezultata po same zemlje koje vode. U tom kontekstu, riječ je o velikim političkim pobjednicima. No, posmatrajući stvari baš u tom kontekstu zemalja i naroda koje vode, a pogotovo je to riječ o Srbima, dolazi se do zaključka da naši političari jesu tragični gubitnici. Prvi i nesporni gubitnici su građani i zemlja, potom su gubitnici nerođena djeca jer su u startu najmanje 70 godina iza svojih vršnjaka u modernim svijetu u trenutku kad se rode, dalje su gubitnici preci jer su džabe ginuli i žrtvovali se, a naposlijetku su gubitnici i sami ti političari, jer najčešće završe prilično neslavno, u nekoj apsani ili pod zemljom, sahranjeni u nedoba, po mraku, poput vampira. Narod velikih pobjednika, kako sam sebe voli da doživljava, praktično postaje gubitnički, te se svako na njemu takoreći vježba.

Potpuno sam uvjeren da je uzrok tome nedostatak ozbiljnog sistema i strategije, ne samo kad je u pitanju država ili javni sistem, nego i inače na partikularnom nivou. Ovdje se kuća prvo gradi, pa se potom ograđuje, a tek na kraju uplanjuje. Naprave se odmah tri sprata, u kojima bi valjda moglo da živi dvadeset ljudi, iako ih je u porodici troje, a potom se ne završi do kraja niti prva etaža, jer nema dovoljno para. Pa potom i ovo troje oskudijeva u svemu. Kad pitate domaćina za čije babe zdravlje je uopšte počeo da zida tri etaže, on bi slegnuo ramenima i rekao da je mislio da će se nekako snaći, te da će se naći para. Nekako. Srpska logika: nema logike, ajde da počnemo nešto pa da vidimo šta će ispasti. A ispadne onako kako je jedino logično, a to je da sve propadne.

U tom kontekstu je nejasno, da se vratimo na početnu tezu, zbog čega nova generacija naših političara pristaje da učestvuje u utakmici sa pravilima koja su takva da je poraz neminovan. Jedino smisleno rješenje jeste shvatiti kuda to svijet oko nas ide, gdje će biti za deset, dvadeset i pedeset godina, te, shodno tome, profilisati strategiju gdje ćemo mi to da budemo za pedeset godina. Kad se ta strategija i koncept profilišu, potom je tek potrebno graditi solidnu političku taktiku. Nikakve potrebe nova generacija političara nema da razmišlja na način kako to čini generacije `60+` godina, jer je pitanje da li će ti ljudi biti među živima za deset godina. To je biologija, to je neumitno. I ako prihvatite njihov način poimanja života i politike, to znači da sve stavljate u ravan od danas do sutra, jer je pitanje šta će biti prekosutra. A tu nova generacija nema nikakve šanse, jer su iskusni politički vukovi svjetlosnim godinama ispred njih kad je u pitanju takva dnevna politika.

No, ako se stvari odrede dugoročno, ako zapravo shvatimo šta nas očekuje za deset godina kao društvo, onda se dobija šansa kakvu stara generacija političara nema. Dakle, dobija se jasna vizija. Dobija se saznanje šta to treba činiti kako bismo se za deset godina suočili sa onim problemima sa kojima se suočava i sa kojima će se suočavati moderni svijet, a to je pitanje starenja stanovništva, potreba za aktivnom radnom snagom, reforma penzionog i zdravstvenog sistema osiguranja, potpuna tranzicija u novu civilizacijsku etapu, a to je informaciono društvo. To je i pitanje neumitne globalizacije, shvatanja svoga mjesta u globalnom svijetu, umrežavanja i optimizacije svih svojih dostupnih resursa i stavljanje istih u razvojnu funkciju.

Sve to jesu teme sa kojima će se, prije ili poslije, suočiti nova ili neka sljedeća generacija donosilaca odluka u Republici Srpskoj. Ta pitanja su toliko ozbiljna i kompleksna da prosto ne dozvoljavaju naše tradicionalne metode: ad hoc politiku, personalne animozitete, palanački duh koji nas drži zarobljene u baricama i lokvicama ličnih sujeta i mentaliteta koji se oslikava u pitanjima „ko tu još ima, gdje sam tu ja, zašto ovako, što ne onako...“. Svakako da novi pristup podrazumijeva, prije svega, emancipovane i slobodne ljude, koji ne zavise od politike, koji ne žive od politike i koji bi u politiku došli iz svojih profesija i poslova i koji bi se iz politike uvijek mogli i vratiti u svoje profesije i politike. Nemoguće je graditi dugoročnu ozbiljnu politiku, strateški koncept, sistemsku partiju, konkurentno društvo-ako svi politički faktori za prvi cilj postavjaju svoje uhljebljenje. To drastično osiromašuje kvalitet političkog života i ideje, a u kombinaciji sa već pomenutim palanačkim duhom razara svaku razvojnu šansu.

Nova generacija političara mora kreirati inkluzivan sistem, odnosno sistem koji prihvata i uključuje sve one koji su spremni da rade na budućnosti i smanjenju tehnološkog i privrednog gapa u odnosu na moderne zemlje. Mi smo toliko u mikro-kategorijama da prosto nemamo luksuz da nećemo ovog ili onog, da smeta i ovaj i onaj. Ozbiljan sistem, ozbiljna politička partija, ozbiljna država prihvataju sve ljude koji, opet, prihvataju usvojena pravila ponašanja u sistemu. Ideja je da se samo ozbiljnim i dugoročnim ponašanjem, radom i obrazovanjem, društvo može transformisati i postati pravednije, bogatije i prosperitetnije. Zanemarajući ili pak odbacujući ideju inkluzije mi smo osuđeni na sitnjičarenje i potpuni nestanak za sto godina.

Nova generacija političara ima istorijski zadatak, a koji može i ne mora uspješno realizovati, da kreira dvije ili tri ozbiljne, sistemske partije u Republici Srpskoj. Partije za koje njihovi članovi, glasači i ukupna javnost uvijek i na svakom mjestu i u svakoj prilici znaju za šta se zalažu, kakve politike sprovode i kako bi postupile po najvažnijim političkim, društvenim i ekonomskim pitanjima. Nepotrebno reći, takve partije bi morale imati i dubinu i širinu, odnosno ne bi smjele biti zarobljene liderskim sujetama, ambicijama i problemima, iako se nikad u politici ni te kategorije ne smiju zanemariti. Naprosto, sistemske političke organizacije nemaju taj luksuz da se pretvore u pomoćni servis nekolicine ljudi, jer onda one niti su sistemske, niti su dugoročne, niti predstavljaju političke potrebe društva, odnosno njegovih dijelova. Posmatrajući aktuelni politički trenutak u Republici Srpskoj i BiH, evidentan je hroničan nedostatak takvih partija i još hroničnija potreba društva za njima.

Komentari
Twitter
Anketa

Po vašoj procjeni koliko će vam trebati novca da bi spremili djecu u školu?

Rezultati ankete
Blog