I danas se sjećam riječi jednog prijatelja, koji je u vrlo nezgodnoj, ratnoj priči, opasnoj po život,  rekao da je „situacija nenadjebiva„. E, pa ne mogu pisati kao ona Duda mahaluša koja piše vrlo simpatično o stvarima koje nemaju uticaja na život i nedaće ekonomski i emocionalno   ugroženih stanovnika BiH – fino, nježno i vrlo pažljivo, spominjući divnog  muža, neispeglane košulje, durenje djece, piškenje po tepihu itd. i slično – kada vam nad glavom vise propale banke, rudnici, elektroprivreda, željeznice,  šume, atentati, štrajkači i samoubice sjednice i skupštine od kojih nit ima para, ni rezultata, stranački kumovi, neinformisani ministri, za budućnost entiteta zabrinute sekretarice, estradne zvijezde koje promišljaju o neizvjesnoj budućnosti svojih „projekata“. Ne možete zabiti glavu u pijesak i praviti se kao da pojma nemate da je Mektić životno ugrožen, ali se ne boji, da Tadića O. nema ni u priči, da Pandurevićka daje samo po neku izjavu, ali ne više tako borbeno, da je Bosiću drago što više nije glavni u SDS- (zaj ... a  Govedaricu) Babalja  što nije tu, a svuda jeste, što Stanić ima divne plave oči, što Premijerka, ta skromna heorina ostaje jedina na braniku  domovine sa zastavom, a njeni ministri kao razbijena vojska čekaju šta će biti, te me to  podsjeća na onu nezaboravnu sliku iz francuske revolucije – žene gole dojke (to nije slučaj sa Željkom, ona je tradicionalna) koja hrabro stoji na gomili izginulih drugova i gleda u budućnost, a iza njenih leđa kao obelisk stoji Predsjednik. Mislim da bi ga ona jedina branila do zadnje kapi krvi. Ostali bi jedva čekali da vide sasvim drugu situaciju. Uključujući i one koje on drži svojim prijateljima.   

Budući da  ja nisam analitičar, ta znanja nemam niti ću ih steći, a iskreno, nemam mi vremena da lamentiram ili anticipram previše, jer se čini da ni znanja, ni iskustva nemaju veze s našom  konkretnom situacijom, moje opservacije su puno, puno pliće i uže.  Da li sam previše  patriota pa mi to zamagljuje objektivne  vidike ? Vjerovatno da. Ali, znam jedno da čitajući recimo Ratka Dmitrovića  „Krst na križu“  sve da i želim da zatvorim oči pred činjenicama i otvorim se za prihvat modernih, novih, iznijansiranih, evropskih standarda – prihvatanje nekog novog razmišljanja o slobodama, izgledima, preumljenju i povjerenju - koje bi konačno moralo zavladati među nama na ovim prostorima –  moram reći da danima nisam u stanju da se smirim. Možda zato i nisam u stanju da klečim i molim se za sve one koji su nedužno stradali od  srpske osvetničke  ruke – od zla koje je svoje korjene imalo u zlu, koje  je bilo učinjeno nama Srbima. Moja nesreća je i u tome što upravo  te stradalničke krajeve Liku, Baniju i Kordun osjećam u svojoj krvi, u patnji  mojih  predaka. Znam da  to nije i ne može biti opravdanje. Ne branim ni jednu  kap krvi  koja je osvetnički prolivena. Ne brani zločin  ni  Dmitrović, čak šta više, on ne mrzi one koje su mu poklali familiju, komšije, ostavili pustoš tamo gdje su Srbi, kao graničari, branili Hrvatsku. Danas ih tamo više nema. Treba to  pročitati  i onda  shvatiti  dubinu  i širinu  naše  nesrećne  balkanske  sudbine, koja prijeti  da nam zatamni  i  ovo malo svjetla, koje titra negdje na kraju evropskog tunela, jer je cijela demokratska Europa  vidjela  onu  hordu mladih fašista  u centru  Zagreba  - i šta ? Ništa ?

Na kraju  mislim da na ovu temu više ne vrijedi pisati. Tu će uvijek biti ono .. vi ste nas,  a mi smo vas...Kćeri  treba da  pišu o očevima zločincima, sinovi  treba da  veličaju herojstva svojih očeva. Svako sa svoje tačke  gledišta. I uvijek  pitanje zašto ste  vi   n a m a   vratili  - ono  što  je učinjeno vama.  I  tako u nedogled.

Zato se  vraćam uvodu.

I kad se sve desi, mislim kada jedni druge  izaberu kao i do sada, kad Mektić možda bude glavni u SDS – u, što bi on i mogao biti, jer je  suvereno  najdrčniji  i  jer je  SDS –partija u kojoj se sve, baš sve može desiti, kad Ljubija prestane da bude prime vijest (jer tu se sve već zna), kad utihnu jaganjci (čitaj radnici – pobunjenici) u Prijedoru, kad se riješi Alumina, kad se ovjere sve zdravstvene knjižice željezničara  i drugih  na lijepe oči -   ostaje  jedna -  ali  ne i  manje važna  prime vijest -  reklama  

                                                     KREDITI ZA PENZIONERE

Tu  dolazimo do naslova  ovoga  bloga. Ko  tu koga  j....e  u zdrav mozak. Zbunjen  ludog ili lud zbunjenog. Nevažno. Isti je postupak. Od Vaskrsa, pa preko Đurđev - dana – sve do danas  idu pozivi, reklame ubistvene i  svakodnevne -  penzionerski  mikro –krediti  bez žiranata, bez obzira na godine, itd. samo dižite. Nama, mislim naravno na muški  dio  umiruće populacije,  svejedno  se više ništa ne može di ....... i, tako da dižući kredite – zaboravimo na mrmljanje vođe  penzionera  Radulja o  nekom „dizanju“  penzija u  toku  godine.  Kad će to biti   – ne znamo . 

Do   tada,  dizati se, dakle,  penzionerima mogu  samo  krediti .