1. Na pamet mi ne  pada da  analiziram ko je od  ministara(i jačih od njih) kad i kako  j a v n o  zaposlio  koju od svojih milosnica, ženine ili kumovske  svojte na kakvo dobro mjesto u javnom sektoru. To su radili mnogi i nisu se zbog toga izvinjavali. Ovaj posljednji  ministar  je smiješan  jer reče  da se njegova  žena  kao  za  njega “žrtvuje”. To je priča za retarde, a  ministar  i  misli da mi to jesmo.  Iskušenja  koja mame  na tim mjestima moći  su tako jaka da je malo njih koji su po tom pitanju odoljeli. Pri tome se priča o moralu, dobroti, čistoti, ljubavi prema otadžbini itd.–  a  mjesečno ti  legne nekih par hilljada KM –ova, a ti samo ideš od opštine do opštine i pričaš  nebuloze, naučene do perfekcije, rječnikom kao recimo ministar Djokić, čiju elokvenciju i način da priča,  a ne  kaže  ništa  - malo ko ima.
2. Čitajući mišljenja, fakte,  dokaze, analize o tome da  o v a j  korumpirani   sistem  ne valja, te da ga treba mijenjati  drugim, što ga propagira opozicija, ja se ne mogu oteti utisku  da se radi o istom materijalu, o istoj supstanci što bi rekli – jer ništa ama baš ništa ne ukazuje da bi nešto bilo drugačije, osim možda što bi bogaćenje armije nadobudnih   bilo još strašnije, jer većina njih u politiku ulaze kao anonimusi i sirotinja, drčni i ambiciozni, bez znanja, iskustva i onog neophodnog mira,  koji  daje  pravo  obrazovanje i znanje onoga što si učio, ali i uspješno radio! Priče, dokazi, činjenice o kriminalu o već poznatim firmama koje propadaju ili će propasti, tajkuni, korumpirane sudije - toliko toga da običnog čovjeka glava zaboli od silnih podataka koji od nekud sipaju, a niko ništa ne poduzima -  tako da  običnom, nemoćnom  čovjeku stvaraju  osjećaj  g a đ e n j a   na  sve to skupa te će, vrlo vjerovatno, u velikom broju apstinirati od budućih izbora, jer slika koja se sada stvara, jeste galimatijas  istih, ili makar sličnih likova, koje dijeli tek koji milimetar od ovih drugih iz ešalona koji čeka svoj red.
3. Stoga kao penzioner, koji ne može nikome naškoditi, a pošto mi je jasno da ovi što  odlaze (mislim mladi ljudi) neće  otići  svi  i ne odjednom i neki  ne  zauvijek, a ovi što  su  tu, ili  se vraćaju -  nisu  budale, poručujem socijalisti  Savanoviću, borcu za boračka i druga pitanja da  se ne  zaj……..a   previše s narodom. Za sve ima crvena linija  preko koje se ne ide. Njegovo objašnjenje za pomenutu situaciju sa žrtvovanjem je ono što je izazvalo zgražanje.  Kad dara prevrši mjeru  tada su i  Mektićeve rječi bliske ljudima, koje   kao nije trebalo da izrekne na  t a k o  grubi  način, nego je trebalo da se  ulaguje  i  tepa, obećava i priča šarene laže narodu. Mektić jeste sirov, rečenice mu nisu  politički  slatke, što kažu oni na Grandu, ali  je imeni  lično žao što je on ministar  toga  čega  jeste, a nije  onoga čega bi možda trebalo da jeste.  Možda su ga  njegovi izabrali da izigrava dvorsku  … dobro, ne želim  da ga  uvrijedim, misleći …on je  policajac, ćutaće  slušaće..Ali, on se  otgnu s la …… , dobro mislim na konopčić samozatajnog Šarovića, ambicionog,  obećavajućeg  Govedarice, povraćajućeg (mislim na vraćanje na scenu)  Tadića i drugih –  te pokaza i neko svoje drugo lice, ne mogu  reći  naličje  - ne  znam  ga  dovoljno. Neke druge znam  godinama pa mogu reći da im sve više vidim naličje,  jer lica više i nemaju. Mektićeva politička karijera neće završiti tako lako. Ostaje da se vidi ko iza njega stoji, jer on sam bez podrške bio bio hrast na vjetrometini.  Mene  on uveseljava I  kad stane za onu govornicu u Sarajevu pa kaže da se MI nemamo čega bojati (misli na teroriste), nego bi trebali da se bojimo ovih naših  iz Pravosuđa, ja  ne mogu da odolim nego  sa počnem smijati svjesna da je on optimista bez premca za razliku od onih folera koji nam podmeću  neka znanja iz teorija zavjere i poruke tajnih agenata, sve u namjeri da sjedimo u ćošku gdje nam je i mjesto.  
4. Strašne tragedije nam se dešavaju na sve brojnijim i sve glamuroznijim ekskurzijama i proslavama malih i velikih matura. Pitam se: Mora li baš sve biti ovako ?! Kako smo počeli, slavićemo odlazak djeteta u obdanište da ne spominjem sve rođendane na način da nema ništa bez igraonice, koja naravno košta, onda dolaze rođendani drugarica i drugova i pokloni, a iza toga tek dolazi  ključno  – spremanje djeteta za malu maturu (velika matura je tek  e v e n t) kupovina haljina i smokinga kao za vjenčanje, cipela, stavljanje šminke kao za pjevačice itd. Pitanje ekskurzije je tačka preko koje se ne prelazi. Ima da se ide. Roditelji raspamećeni ne znaju šta da rade, niti znaju šta  da  n e   rade. Zašto ?  Zato što su uradili sve ono što nisu trebali.  Povratka nema, jer kako će  ona djeca ići, a  n a š a da ne idu. Ako treba  kredit –dižimo ga!  Vrzino kolo novih pravila, komandovanja djece roditeljima, otsustvo svake realne kontrole nad onima koji su  j o š  uvijek djeca i ne mogu misliti kao odrasli - ubire plodove. Nažalost, previše slobode, previše odluka koje donosi mladost – bez   mudrosti  onih koji bi trebalo da  nešto  i   z a b r a n e –  stvar je prošlih vremena. Priča o crnim keceljama, ili nekim drugim uniformama (koje zna sav kulturni svijet) za naše nikogoviće je nezamisliva, niti se neko za to zalaže. Kakve su posljedice – znaćemo kad bude kasno.

Realnost, koju  mladi, imajući u vidu da sve čuju i znaju, jer u rukama imaju sva sredstva  pokazuje im, i iz primjera nedavnog žrtvovanja, da diploma,  učenje, čitanje, zalaganje, magisteriji, doktorati (naravno ne plagijati) itd. nisu jedini put ka uspjehu i dobijanju radnog mjesta.