Subota, 18. novembar 2017.

Radmila Trbojević

Čovjek je onakav kakvo je društvo u kome se kreće (Euripid)

Slušam i ne vjerujem da slušam to što slušam. Čovjek u ekran izusti i osta živ, u „zlo vrijeme u godine gladne“ da je AUDI, tj. DOBAR AUTO STATUSNI SIMBOL, da se kupuje ne za ministra, nego za ministarstvo i onda patetičnim glasom, rastužen što nije vidovit da ocijeni koliko dugo  će se on voziti tom zvijeri od auta, lamentira kao na parastosu, da ne zna hoće li ON voziti  statusni simbol prosvjete i kulture, ili će to možda, biti neko drugi – pa neka mu se nadje. Da li je moguće da on misli da smo mi svi retardi, pa će nam on razjasniti stvari koje mi nismo u stanju da razumijemo?!

„Napucan“ auto jeste statusni simbol za fukare koji su do juče bili anonimusi, za ona  novonastala krupna imena, koje su poznavali samo rodbina i najuži krug prijatelja ( pri tome je jasno da mislim da je takva velika većina onih koji danas vode ovaj narod, sa vrlo malim brojem  izuzetaka, pa je to još strašnije ), ali sasvim je jasno da ministar obrazovanja i kulture nikada ni u snu ne bi smio, čak i da tako misli, a misli, da izusti takvu epohalnu misao o tome kako narod  diže prašinu oko tako nevažnog pitanja kao što je nekoliko stotina hiljada eura za podmlađivanje voznog  parka u situaciji u kojoj jesmo i koju, kanačno, ni sama Vlada gleda, ali izgleda ne vidi da   je red ispred slovenačke ambasade svaki dan isti, ili veći, mladi ljudi masovno odlaze, na državnim fakultetima ima mjesta na pretek, rektor je ipak budstički miran, zaposlenost raste  -   a šta je ovdje s čim u vezi  -  vidi i malo dijete.

A Republika Srpska, kako je nekada govorio jedan stari Predsjednik RS je nepromjenjiva kategorija. Što vjerujem da jeste. Duboko! Ali, šta se mijenja? Mnogo toga.

U vremenu u kojem se postavljaju teška pitanja budućnosti ove zemlje i srpskog naroda u cjelini kada se igra rusko – američki rulet u kojem su ulog naše glave, u vremenu u kojem svaki dan negdje nego skonča život uboden nožem, zgažen autom, narezan testerom, umoren na najgori način diljem slobodne i ujedinjene Europe, kad su teroriste, ili one koji bi možda to mogli biti (do sada to je bila tabu tema) počeli da vraćaju sa sarajevskog aerodroma -  taj  ministar koji bi trebalo da  z n a šta treba da se kaže, šta treba da se poruči narodu stradalom od požara i suša, koji udiše miris paljevine po njivama i maslinjacima, skuplja  mrtvu  stoku po opustjelim poljima, gleda hoće li medvjed konačno ući u nečiju kuću nadomak Kneževa i pobiti cijelu familiju ( kao da smo u srednjem vijeku ), kad su hercegovački vatrogasci – heroji srećni što su dobili par  kombinezona i cipela - e tom narodu ovaj čovjek se usuđuje da priča o statusnom simbolu, jeftinim autima, isplativosti bilo čega. Nekoliko pari cipela za koje ne znaju da li će im odgovarati. Ali, nema roptanja, nema prigovora. O kakvim argumentima govori gore pomenuti ministar? Za šta ovaj narod nema argumente? Šta još treba dokazivati, odnosno da li je  dovoljno samo voljeti Republiku Srpsku, a pri tome se bojati da kažete šta mislite o problemima koji u njoj  postoje?!

Taj ministar bi bez obzira na peticije, ali pogotovo nakon peticije – pri tome mene ne interesuje politička pozadina – morao dati ostavku zbog nebulozne izjave i trabunjanja, koje je trebalo da liči na neko opravdanje rastrošnosti političara i njihove apsolutne neosjetljivosti za tešku   situaciju u kojoj se većina naroda nalazi.

Nije on, a ni njegovi, kao onaj ministar ili šta već jeste, nešto je značajno u Njemačkoj, koji             p l i v a svako jutra do posla, da tačno tako, pliva rijekom petnaestak minuta, jer mu je dugo da vozi, gužva je itd. Ili onaj neki gore u Švedskoj, možda Danskoj  ili Finskoj što biciklom dolazi na posao! Da li je ovima potreban statusni simbol, nakon što su diplome, magisterije, doktorate   stekli redovnim putem, a politika im je samo jedna od epizoda u karijeri ... ?! Ostalo  je bez veze.

Vratimo se na narodnu patnju. Opozicija nije narod - to je valjda jasno i laicima. Oni se samo spremaju, vježbaju da uđu u ono što - tj. AKO ovi ostave. I ništa drugo. Odnosno drugim riječima  nikad NAROD, kao bezlična  masa nije ništa mijenjao. Narod je.....dobro neću baš toliko duboko, mogla bi mene ni krivu ni dužnu da zaboli glava. Političar nisam, teoretičar ni analitičar nisam, ali  se postavlja logično pitanje – GDJE JE PROBLEM?

Pa će tako proći i dububokoumna izjava ministra Maleševića kao i sve ostalo, jer on nije stari vuk kao Mićo Mićić, koji o d m a h reaguje. On zna kako se to radi. Je.....š auto, treba se držati one i vuk sit i ovce na broju. Tada  uskače Tajanstveni Ćuzulan ( da se Vlasi ne sjete ) presavija list i tuži u šumi utihlog Marića, kao na sceni nekog teatra apsurda, zamislite za ono što je bilo prije najmanje dvije godne. Tek duhovne ravnoteže radi.  

Bulumenta statusnih simbola tutnji cestama, kiše nema ni za lijeka, Vrbasom još malo, dok traje  ljeto, plove dajaci. Divno.

I šta? Ništa. Pojeo vuk magarca.      

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

Komentari
Blog