Radmila Trbojević

Aferim Amire!

Dok gledam i slušam  Amira  Reku na  N1 mislim da ipak ima nade.

Možda  ima nade da  ovo nekad  ipak postane  naša  zajednička  zemlja,  dok ima ovakvih ljudi.  

Jer, pojavi se autentičan junak naše priče, da, n a š e  nesrećne, zajedničke priče - pojavi se  Amir Reko - Makedonac, sa svojim Mostom 21, časni oficir one JNA, vojnik, koji  je kao i mnogi drugi otišao iz JNA one strašne 92  da se  bori za svoj narod  (nije bio jedini), da ga brani muški, onako kako je naučio – vjerujući  u čast i obraz, u  kosmičke principe dobra duboko  vjerujući  da spaljeno tijelo majke i najbliže rodbine nije i ne može biti razlog da pobije nevine  ljude. Njegovu priču znaju mnogi, ali njemu nema mjesta koje zaslužuje  u medijima, kako u Federaciji, tako  i u Republici Srpskoj. Zašto?  Jer ono što on priča  vlasnici ove zemlje ne žele da se čuje,  smatraju to očigledno jeretičkim, anacionalnim  učenjem, vraćanjem omrznutog bratstva – jedinstva, sjećanje na o n u  zemlju, koja nije ništa valjala I koju treba zaboraviti, a veličati trajno našu  međusobnu  mržnju.   

Kapetan  Amir nije želio rat.  Mnogi ljudi nisu željeli rat. On se desio. I kad se desio- tada više nije bilo moguće ostati  po strani. To znaju oni koji su to preživjeli. Lamentiranje nad tom činjenicom i uporno kopanje po zajedničkoj,  tamnoj   prošlosti,  traženje krivaca - je vrijeme  koje je  izgubljeno, dakle 22 uzaludne  godine za  pokušaj  da se u ovoj zemlji vidi  napredak u životu običnog čovjeka -  kako kaže Amir.  I ima pravo.

Hoće li  Amir,  taj  mostograditelj, neustrašivi borac za principe prave vjere i dobrobiti za sve   ljude uspjeti da okupi  ojađene, polusumanute, posustale, isprepadane i osiromašene građane   cijele Bosne i Hercegovine, hoće li uspjeti da ubijedi ljude da je put kojim je on išao put časti, kojim idu, kako on kaže  pravi  “fajteri“  tipa puška tebi – puška meni,  kad je već tako (a nisu  borbu, ni izazvali,  ni htjeli, ni planirali), za razliku od  neljudi, koji su klečali pred oltarom,  dobijali oproste, ili  klanjali sve molitve -  a spaljivali žive  ljude i odsijecali  glave.

Hoće li trgovci ljudskim životima, hrabri branitelji opljačkane imovine, oni koji su  se  zaklinjali  u Boga i  njegovu  milost – hoće li ovaj put  pokleknuti  (kako se nada čestiti   Amir) i  otvoriti put onima koji  su vidjeli i vide  dalje i više od polupismenih, bahatih ulizica  svim vlastima do danas – papcima i dupeliscima, novim tajkunima, kojima  je  jedini cilj bio da steknu više imovine, nego  što su u najluđim  snovima mogli  sanjati? Teško, vrlo teško!

Amir kaže da je srećan. Kaže da je njegova duša mirna. Vjerujem mu.  Tu snagu čovjeku daje  iskrena vjera u ono što  mu  je u  srcu  (kao kapetan JNA on sigurno  nije klečao u džamiji), ali je imao ono što čovjek, ili  ponese, ili ne ponese majčinim mlijekom - ČAST. Osjećajući  bol, koji  može osjetiti samo onaj ko  zna da  su mu najbliži stradali u  plamenu  od  zločinačke, kukavičke  ruke - kako on kaže ne od metka  kao ljudi, pa da mu bude lakše, on ne žudi za osvetom zvijerima, koje  su mogle  počiniti zločine  takve vrste.  Malo ko bi to bio u stanju . Ali, Amir jeste.

Osuđivali su ga oni koji jesu bili “kosovci“, “debeovci”, tajni agenti, strani plaćenici - gadovi koji su pričali jedno, a radili drugo. Koji su znali kako da prikažu sebe u patriotskom svjetlu. Ne i Amir. 

On je živi dokaz da se zločin ne mora i ne treba vraćati zločinom, čak i u situaciji kad lični  život zavisi od odluke “svojih” gospodara rata, koji su mu naredili drugačije. On pominje svoga  Dragana, Srbina, svoga spasitelja – on ništa ne krije. Voditelju na pitanja odgovara duboko potresen prošlošću, ali on vidi neku drugu budućnost naroda u BiH. Sada kada je nakon sedamnaest godina izbivanja iz ove zemlje  svojim radom stekao to što ima, ne bi morao da se miješa u probleme drugih. Ne mora da se buni, jer on nije siromašan čovjek – ali njegova empatija za sve ljude – pogotovo slabe i nemoćne je ogromna. I rijetko viđena, jer sve druge priče ovdje  pričaju naši foleri, ljudi pod maskama, sakriveni, ušuškani iza debelih zidova svojih funkcija, dobročinioci državnim parama, iza ograda  zastupničikh  klupa, zamajavanja naroda “demokratijom” – sve za  glas koji će  dobiti na izborima.

Amir ima glas istine, bez obzira  kako će  proći njegov Most 21.  Jer, preko  mosta časnog   života   Amir je  već  davno prešao  na  drugu obalu  -  ponosno i  uzdignute  glave.

Bravo, čovječe!

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog