Radmila Trbojević

Ostvro nastradalih kuća

Sjedim tako, umorna od stalno istih  tema o tome ko je kriv za ovo, ili ono, ko je koga otjerao iz kojeg grada, ili ko jeste „okrvavio ruke„ a ko nije – te ko je takođe pucao, klao, odsjecao glave, ali nije okrvavio ruke  - kao da ćemo se ikada složiti ko je za šta kriv i koliko. Pitanje ratnih  zločina jeste naš usud, naša nepresušna, strašna tema. Naše polazište i naš kraj, jer mi smo, izgleda, narod zakovan u rovovima prošlosti.   

Pita li se iko ŠTA ĆEMO SADA?! Kakav je odgovor na sadašnja pitanja ?

Dakle, gledam r e a l n o s t, tj. snimke iz helikoptera na vodu koja potapa sve pred sobom i pretvara polja i oranice u blato. U ostrvo nastradalih kuća i ljudi.  A to je, valjda, pitanje za cijelu BiH, jer ne može NAMA biti loše, a NJIMA u Federaciji super. Ili obratno. Svaki dan izda se oko 400 dozvola u cijeloj BiH za odlazak na rad u druge zemlje, kaže mi  jedna dobro  upućena osoba. O broju onih koji su već otišli ne smije ni da priča, ali teško joj  je i da ćuti.

Kako god da okrenemo, za sada, stojimo u mjestu, bar ovi koji su ovdje, tapkamo u nadi da će svi zločini druge strane biti procesuirani jer ima još neriješenih stvari, da će njih stići naša osveta – sve čekajući da neko drugi riješi našu zajedničku sudbinu i omogući nam bolji život. A kad ti sudbinu rješavaju drugi, to je kao kad bos prođeš kroz trnje. Nema onoga kome su stvarno pomogli. Iza svake pomoći stoji interes onoga ko pomaže. I ništa drugo.

Onda konstatujem da sve manje blogera piše u  zadnje vrijeme. Poneko  doduše iskrsne s nekom temom, ali istini za volju, izgleda da što se bliže izbori, strahovi su sve veći. Razlog bi mogao biti:

a) neki vole da pišu tekstove o temama koje bi bile primjerene za recimo, Norvešku, Finsku ili udaljeni Island /takođe ostrvo, ali organizovanih i uspješnih ljudi/ a nama ovdje se radi o nama ovdje, gdje se mala penzija /velike imaju smao neki/ povećava za  cijelih 6 -  10 KM, s nadom da se do kraja godine poveća za još 2 %. Opozicija s a d a pjeni u Skupštini, sve borac do borca na barikadama u odbrani naroda, dok pozicija, s druge strane barikade, dobacuje da ONI PRIJE NISU NI POKUŠALI da podignu penzije, nego su ih smanjivali. Eto, razloga za upoređivanje kako je sada, a kako je bilo prije. Pa, zaboga, ima od tada dobrih desetak i  više godina! Nije li VRIJEME DA NARODU BUDE BOLJE?! Naša   Vlada je i dalje optimistična. O kakvom i čijem optimizmu je ovdje riječ?! Možda Premijerkinom? Razumljivo. Ona duboko vjeruje u ono što priča, čak toliko duboko i užiljavajući se - da sklapa oči dok izgovara rečenice o penzionerima toliko je potresena. Meni lično, iz perspektive penzionera ovo liči na onu izreku iz doba gladijatora :„O, Cezare oni koji će umrijeti pozdravljaju te..“ Grubo poređenje jeste, ali kako ne reći kad pogledah neko veče onu sirotu bespomoćnu majku borca, invalida negdje gore na Romaniji, ili  gdje već, nisam sigurna, kako se rasplaka za nesrećnim sinom, koji nema za lijekove. Šta ima veze što nema, nije jedini sebe ugradio što bi rekao ministar  Mektić – u temelje Republike, a nema ništa. Za razliku od onih koji su izrasli u divove na temeljima iste. 

Ili, kad jutros, kao i mnogo puta prije, na polasku u grad prođoh pored „Ekvatora“ i vidjeh red.. Red onih koji čekaju papire da odu. Red mladih samo poneko stariji ,svrstanih, rekla bih, po visini isti. I po godinama kao nekada radna brigada na autoputu. Srećno, ljudi, rekoh u sebi. Neka vam je Bog na pomoći. Od nas kao da je okrenuo glavu.

Naš intelektualni, ljudski materijal, ljekari, arhitekte, stomatolozi, inženjeri, građevinci, medicinske sestre, oni što žele da prodaju znanje nekome ko ga cijeni, ili pak oni koji ne žele više da se bore sa   gorostastima  – biće ugrađeni  u druge sisteme  tj. u  temelje uređenih   s i s t e m a.  Neće im biti lako, ali znaće da će za svoj rad biti plaćeni.  Dalje, kako im bude.

Kad je u pitanju status nas penzionera, koji više nikome ne trebamo, a mogli bi dati koji pametan savjet, mada nismo u Senatu  - gledam  tako neki dan iznemoglog Radulja /sa svim  gore rečenim u vezi/ i pitam se zašto se ne sruši na onom prijemu u Vladi  pored fotelje i  fingira pred  Premijerkom slabost od gladi  - mada on nije gladan, jer prima prilično novca svaki mjesec – ali da ona pomisli da i on iskreno pati sa  populacijom izgubljenih u svemiru, koje predvodi nekoliko vođa   penzionera, koji  su  s njim – ali  nisu zajedno.   

b) blogeri se boje, pa sve rjeđe pišu, jer jebeš istinu i habrost kad ti prebiju leđa /eno šta doživi novinar Dakić i neki drugi novinari, što ipak   pišu i ne boje se, makar ih čuvari  reda  udarali  nogama  da se pomjere sa stepenica, kad se pojave štićene ličnosti. Od koga li ih štite, kad kod  nas nema terorista!

Bilo kako bilo, nama koji nismo poplavljeni ostaje da gledamo TV  snimke i zastrašujuće razmjere prirodne katastrofe i sjetih se kako je  nekada... Dobro, izašli su ljudi i sada i branili napukle nasipe, što jest - jest. Izašla je i zajednička vojska, ne mogu reći, poslije nekoliko dana i čak jedan helikopter  da  pomogne -  ali da ne dužim o tome da bi bilo dobro da imamo svoju..... Naime, pravnici kažu, ne odgovarate za ono  što niste explicte rekli  tj.  nekome uvrijedili čast i obraz bez dokaza, nekoga oklevetali itd.  A ja nisam, niti ću.  A, pisaću.

Nismo mi Hrvati pa da imamo onoga Bornu, ili onu ANTENU.. što pričaju  i pjevaju - šta im padne  na pamet. O ministrima, Plenkoviću, Kolindi ...  itd. Nisam ja neki ljubitelj Hrvatske, iz poznatih razloga -  ali, ne mogu   sebi doći kada pustim taj kanal. 

Sve mislim idući put ih neće biti.  Ali, opet ih ima .

A kod nas?

Budi dobar da ne budeš modar!

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

    

 

 

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog