Radmila Trbojević

Čovjeku je ćutanje mučno 

Iza mene su godine i srećne i mučne, kao što je to kod većine gradjana ove naše zemlje. Srećne godine bile su one kad smo slavili praznike, skromno je li, skromno se oblačili – ali nekako bili puni optimizma/ pjevali pjesme narodne i zabavne / i nečega što sada niti vidim niti osjećam.

Neko će reći – pa i sada toga ima. Ima. Ulice pune ljudi koji žure. Ne vidim da se smiju !!! Obavljaju kupovine. Da se što prije sklone sa ulica i zatvore u kuće. A kad padne noć, izlaze – ne sreće radi, ne radosti radi. Nego da žale, da traže, da mole, da vape..Tužna sam..

I kad bi trebalo da se mladi raduju /kad će ako neće sada/, ali i oni drugi koji kao nikome više ne trebaju, bake i dede srećni sa unucima /kad će ako neće sada, vrijeme otkucava bez milosti /da grad/gradovi odišu atmosferom praznika, a ljudi, kako reče neki dan naša egzaltirana Predsjednica, puni „toplote „ - umjesto „ topline „ /to su dvije simbolički sasvim različite riječi/, a meni niti ima neke toplote, niti – topline, osim što u srcu osjećam neki nemir od kojeg mi je neka strašna toplota udarila u glavu, pa mi ni kapa ne treba.

Najgore što mi zebe duša.

Povod da išta napišem, jer sam bila rekla da neću /ovaj politički galimatijas kao gorka so mi je u ustima, kao knedla u grlu, kao mač iznad glave – povod mi je, dakle, jutrošnji odlazak u mesnicu oko 10 h i susret sa kupicima mesa za sarme, supe.. Kupuje se i ponešto pečenja – i šta da kažem.. Starice, penzioneri, poneko i mladji, kupuju... Dobro, ako kažem koliko kupuju - ne valja - ako ne kažem - opet ne valja. Nema one gužve kao nekad, mada gradski oci kažu da je grad u euforiji, da su sve preplavili turisti/, a ja se sjećam jedne moje priče koja se zove „Sarma“ i žene koja kupuje pola kile mesa za sarmu za Novu godinu, neke ratne godine – a Nova godina tada nije bila ovdje ova koja jeste tj. 31.12. – nego je bila ona druga. Naša srpska .Sve smo zaboravili .
Ja, naravno, nisam bila tamo gdje su torbe i koferi spakovani za planine, aranžmani plaćeni, skupi odmori uhodani. Nisam bila ni tamo gdje se „ na vrhu „ organizuju prijemi, čestitanja unaprijed, ljubljenje u obraze, tamo gdje se služe „kanapei „ uz bureke, sirnice i ćevape itd .. To je za izabrane.

Rekao bi čovjek da ono drugo vrijeme nikada nije bilo .. Bilo je, bilo. I te kako je bilo.

U Sarajevu, recimo, nisu smjeli spomenuti djeda Mraza ni Novu godinu prije par godina - a sada slave i pokazuju okićeni grad. Vremena se baš mijenjaju.
Dok nad našim gradom leti helikopter, a ulice pune policije – ja kupujem kiseli kupus i ostalo za sarmu. Da se nadje, praznik je. Iza mene su banjalučke ulice, i moje kao i slovenačke, hrvatske, i šta ja znam čije sve ne... Kažu da će sve biti dobro. Na ulicama banjalučkim. Prazničnim.
Ništa drugo vam ne želim u Novoj 2019 godini, narode cijele naše Republike Srpske, cijele Bosne, cijele Hrecegovine, worldwide, svim ljudima koji slave - osim da budete zdravi. Valjda lijekovi, piletina, kupus, krompir, jabuke i pivo itd. neće poskupjeti.

I penzije će vjerujem dolaziti na vrijeme i ljudi će, možda, moći preživjeti s platom od 450 KM. Uostalom, šta bi radili sa platom od recimo 10.000 KM i više. Izgubili bi se doslovno.

Za ove prebogate likove sitaucija nije povoljna. Tamo dolje, na južnim morima, uzjebali se cunamiji, lupaju zemljotresi, riču vulkani, prirodne kataklizme ruše sve pred sobom.. Ne može se putovati! Kako ih žalim! Ali, imaće više za silikone, operacije podočnjaka, zatezanje lica, liposukcije /ko će gladovati, a stolovi puni/ ugradjivanje, dobro, ima i za to lijeka. Medicina je pravo napredovala.

Mi drugi moramo se nadati, drugo nam ne preostaje.

Srećan i blagosloven Božić svim Srbima, mir Božji, Hristos se rodi... Vaistinu.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

U proteklih godinu dana koliko ste puta odgledali neku pozorišnu predstavu?

Rezultati ankete
Blog