Radmila Trbojević

“Mi idemo da se ne vratimo” /Kosovski junaci/

U srijedu 23. januara /dan poslije najdepresivnijeg dana u godini/ išla sam trotoarom banjalučke ulice ODLAZAKA u Sloveniju i Češku i prolazila pored DVOSTRUKOG reda mladih ljudi koji su strpljivo čekali svoje papire i ne mogu a da ne kažem da je taj dan - bio meni najdepresivniji  dan.

Na tom trotoaru ujedinjeni, na istoj studeni i bljuzgavici stajali su mladi iz cijele Bosne i Hercegovine, zemlje koja danas ne zna šta će biti sutra i u kojoj se njeni organi vlasti formiraju kao fatamorgana u pustinji, samo još malo pa ćemo doći do oaze. A oaze nigdje. Naprotiv, oaza je sve udaljenija.

Naivno sam vjerovala da će možda nešto da se mijenja na početku ove godine, da se će oni na vrhu zamisliti šta znači to da mladi masovno odlaze iz zemlje, pa će da predumane što bi rekao narod, da nešto vrlo konkretno poduzmu, da ne misle samo o tome koliko će plata, primanja, prinadležnosti, honorara, odbora komisija, službenih AUDIJA i bijelog hljeba zgrabiti i mirno nas gledati s ekrana kao da sa problemom teškog života naroda nemaju veze a imaju – dok gomilaju službena vozila bez zadrške, bez obzira što fale kola hitne pomoći - ubjeđujući nas, kao  debile, da je sve po zakonu.

Ona cinična opaska da će ovi što odlaze slati novac roditeljima i rodbini, pa će nama biti bolje u državi i da su ljudi uvijek odlazili...više je nego pljuvanje naroda od strane nadobudnih  licemjera, čija porodična bogatstva premašuju zamislive cifre za obične ljude, a koji će se snaći vrlo brzo, takođe negdje daleko -  ako za to bude potrebe. A nije ih malo.

I evo još nešto, što u „konačnici“ ima veze sa ovim o čemu pišem.  

Blistava tačka u ovoj novoj vladi u Republici mogla bi biti ministarka obrazovanja i kulture gdja Trivić, ali ne po stručnosti za funkciju koju treba da obavlja, jer njene reference izgleda da nemaju dodira sa nastavno–naučnom i pedagoškom praksom, osim što je zaista  dobar govornik, prepoznatljiva je  po modnom stajlingu, besprijekornom  make up–u i eksesoaru  koji, mora se priznati, nije  bio viđen među političarkama na javnoj sceni u Republici. Šta će to značiti za  pomenuto ministarstvo i da liće ministarka biti u stanju nešto promijeniti u nakaradnim programima, prije svega za osnovne škole i da li će dati svoj doprinos u reformi koja je neophodna, ostaje da se vidi.

Suštinsko je pitanje u vezi s ovom temom da li ćemo mi i u budućnosti štiti školske programe autora, koji se igraju psihom naše djece i unuka - nipodaštavajući opštu kulturu i sveobuhvatno obrazovanje koje je postojalo i koje smo nekada njegovali, a koje nam danas nasušno treba. Danas usmjeravamo djecu da ne idu u Gimanzije, umjetničke škole itd. dakle škole „za gubitak vremena“, nego da se odmah, nakon devetog razreda, dakle dok su još samo djeca - hvataju  škole za obućare (stoga stalni prikazi BEME na TV kao nekada tvornice toalet papira)  časovničare, stolare, mesare, tesare, varioce itd. (bez uvrede za bilo koga, naravno da to treba) da  postanu što prije dualci, izraz je naravno običnom čovjeku nepoznanica, jer mi volimo da koristimo tuđe riječi, da bi bili što manje shvatljivi, a djelovali što obrazovaniji. A radi se s a m o o tome da bi ta gore pomenuta mjesta, pretvorena u radnu snagu, odmah bila popunjena djecom, koja se regrutuju unaprijed, usmjerena tamo gdje će za njih biti mjesta, a izabrani, oni iz Graca, Beča, Minhena, Amerike itd. će da rade nešto drugo, oni će biti savjetnici, koordinatori, konsultanti, ministri, političari, ali valjada ne kao ona diva /čini se partijski kadar/ što je neko  veče u Davosu pročitala tekst, dakle nije govorila, na engleskom jeziku, pa na evropskoj i svjetskoj sceni - nezamislivo, strašno obrukala cijelu Srbiju. O njoj drugi put.

Sve ovo je još jedan pokazatelj kako mi iz jedne krajnosti skačemo u drugu, nemajući razumne promišljene, intelektualne, strategije u obrazovanju, a držimo se nebuloznih nagađanja priučenih pedagoga i zakulisnih tvoraca fantastičnih, nekad zaumnih programa i udžbenika oslobođenih, recimo, divnih pjesmama Kosovskog ciklusa, koje je u opštem obrazovanju imala ona  nekadašnja zemlja, koja je, uzgred budi, rečeno stvarala svjetske intelektualce.

Tvorci dječjih skolioza tj. ruksaka teških od 10 do 15 kg, inovatori silnih radnih svesaka tvrdih korica, blokova, vježbanica itd. koji vrijede samo jednu školsku godinu, za razliku recimo od starih čitanki, koje su se čuvale generacijama - za mene ne prestaju biti intelektualni „ bućkuriš“ – ili, možda, samo anonimna grupa opasnih gulikoža i prepisivača djeci neshvatljivih tekstova.

Moram na kraju reći da mislim da naš problem nije samo u nedostatku radnih mjesta i kolapsu  privrede, koja, razvijena, uvijek snažno „gura“ kulturu naprijed, nego u nedostatku pravične  raspodjele radnih mjesta i načinu kako se biraju ljudi na važna radna mjesta - posebno pravih  ljudi na pravim mjestima (a ne partijskih poslušnika) – koji bi znali šta i  kako treba uraditi da se  ovo stanje promijeni.

Pišem uzalud. Znam.     

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog