Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Kriza srednjih godina u Bosni i Hercegovini ili u ime svih nas iz 70 i neke

Pored raznih kriza koje trenuutno pritiskaju ovu zemlju, imam i krizu srednjih godina. Pitate se kako to izgleda? Pa fino, osjećate se još mladim i omnipotentnim, ali ste istovremeno svjesni da vam je određen rok trajanja. Počinjete da razmišljate o smrti, jer sve češće idete na sahrane, a ne na svadbe i rođendane. Onda vam počinju umirati poznanici, omiljeni pjevači, glumci, pisci i sportisti i vidite da je đavo odnio šalu.

Iako vas softver ubjeđuje da je sve u redu, hardver vas lagano izdaje. Holesterol i trigliceridi povećani, leđa vas bole, prostata popušta, vid slabi, ćelavite, popodne vam se spava, a ni potencija nije kao što je nekad bila. Lagano se privikavate da redovne kontrole i terapije.

Lakše se gojite iako sve manje i manje jedete, seksa još uvijek ima, ali ne znate dokle će to potrajati.

Komšijska djeca vas pozdravljaju sa „dobar dan čiko, dok mlade snage na poslu pristižu i prijete da će vas poslati u prijevremenu penziju.

Jednom riječju posutajete, ali to je više ili manje svugdje isto, po čamu je specifična Bosna i Hercegovina?

Ipak, sve bi to čovjek nekako i preživio da nije prošlosti kojom ste razočarani bolne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Moja generacija iz 70 i neke sada shvata da im je rat sjebo mladost. Kada smo trebali da putujemo, zabavljamo i uživamo u životu, mi smo demonstrirali, ratovali, bježali iz svojih kuća ili upadali u tuđe. Kada smo trebali da budemo metalci, pankeri, rokeri, šminkeri, partizanovci, dinamovci, zvezdaši, hajdukovci, veležovci ili željovci, mi smo se dijelili na izbjeglice, interno raseljene i starosjedioce. Umjesto da zidove naših soba krase posteri Def Leparda, RHCP, Parnog Valjka, Discipline Kičme, mi smo stavljali zastave sa ljiljanima, ocilima i šahovnicom, postere očeva nacije i heroja kojima će se nešto kasnije suditi u Hagu.

O inflaciji nismo čitali u knjigama ili učili u školi, mi smo je živjeli, a neki i nisu. Tržišnu ekonomiju smo upozunali gledajući kako nam roditelji prodaju trećerazrednu švercovanu robu na pijaci, a privatizaciju kroz otpuštanje sa posla svojih roditelja, rodbine i komšija. Domaću elitu znamo još od kada su švercovali na malo cigare, benzin, drogu i ostalo. U životu smo barem dva puta počinjali od nule i samo neki od nas je spremno da to ponovo pokušaju u Austriji, Njemačkoj ili negdje drugo. Danas se plašimo odlaska u penziju, jer valja živjeti od penzije.

Onda shvatite da ste cijelo vrijeme ratovali za druge, radili za druge, živili život za druge i da postajete suvišni.

Ali ni to nije najgore.

Djeca vam rastu i vi počinjete da razmišljate o njihovoj budućnosti. Da li da ih pošaljete u inostranstvo i sačuvate barem malo njihovog i svog dostojanstva ili da ih učlanite u političku partiju i nadate se da će biti neke vajde od toga. Djeca vas gledaju kako šapućete do pričate protiv vlasti i kako uvijek nađete neki razlog da ne izađete na proteste iako se svako veče svađate sa televizorom dok gledate vijesti. Djeca vas gledaju kako odlazite na miting partije kojoj pripadate, jer su vam dobronamjerno sugerisali da se tamo pojavite. Smiju vam se iza leđa kada im kažete da moraju da uče, mnogo rade i budu poštena, da bi uspjeli u životu, dok vi radite i subotom za 900 KM.

Gledaju vas kako tražite štelu za upis u vrtić, školu, fakultet, posao, bolnicu, dok im pričate o poštenju. Sušaju vaše priče o prošlom ratu, skrivajući sadašnji PTSP.

Onda shvatite da im više niste autoritet, već neki lik vaših godina koji vozi BMW, ima najnoviji samsung, troši dvjesto evra u klubu za jedno veče i muva njihove vršnjakinje.

Onda se okrenete piću, kurvanju, lakim drogama, maltretiranju ljudi oko sebe i krivo vam je što taj jedan život koji imate niste proživjeli uspravljene kičme i uzdignuta čela, kriveći za to nekog drugog nemajući hrabrosti da kažete da ste pizda.

To najviše boli dragi moji, kada shvatite da su djeca dovoljno porasla da shvate da im je otac obična pizda, a vi ih ubjeđujete da je to realnost i jedini mogući život i da trebaju da budu takvi.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog