Radmila Trbojević

Izgubljeno je samo ono čega se odrekneš /Lesing/

Udarna vijest proteklih nekoliko dana, jer je „udarala“ sa svih TV kanala Federacije do neslućenih granica, bila je nedavna presuda prvom predsjedniku Republike Srpske dr Radovanu Karadžiću, koja je kao i  bezbroj puta do sada, dok još i  nije bio pravosnažno osuđen, jedinila Bošnjake i Hrvate u zlonamjernoj „nakani“ da uruše, obezvrijedei satanizuju dejtonsku Republiku Srpsku, što niti su krili, niti kane kriti.

Da je to tako svjedoči i zajednička apelacija Ustavnom sudu BiH u vezi proslave  9.januara  u Republici Srpskoj. Ništa nije gore nego biti politički naivan pa pomisliti da se Bošnjaci i Hrvati u konačnici  n e ć e  naći u istoj ravni protiv Srba, bez obzira što su sada Bošnjaci nekako između Scile i Haribde pa  razmatraju  šta je gore, jer nas Srbe naša  istorija uči da je to bilo tako i 1941 i 1992 godine. Tu se u priči ponovo pojavljuje Salkić, ta groteska figura bošnjačkog političkog života, mrzilac svega što je srpsko – što konačno ono lupetanje o tome šta Srbi treba sami da URADE ne bi li pokazali da jesu ono što oni trube godinama o nama - jeste jasna potvrda gore pomenute zle namjere.

Presuda dr Karadžiću je takva kakva je i ja nisam stručnjak da je pravno analiziram, to je uradio stručnjak, sjajan advokat, bivši sudija (gledala sam ga i slušala pomno neku veče na TV Palma), ali prije svega veoma obrazovan i informisan čovjek – član tima branilaca, gospodin Petronijević. Sasvim je bilo jasno da nikakve realne mogućnosti da presuda bude drugačija, pogotovo da dr Karadžića oslobode, oni koji su ga, kao i  njegove generale  i saborce, drakonski kaznili i žive sahranili u nekom od evropskih kazamata - nije bilo, bezobzira na žalbe stručnog advokatskog tima, na skrivani dokazni materijal, na  neprihvatenje činjenica koje je odbrana dokazala itd. zato što je dr Karadžić bio osuđen da iz Haga /ili iz nekog drugog kazamata/ ne izađe živ -  još onoga  dana kad je sproveden u Hag.  

Tačnije, presuda je možda mogla biti drugačija samo da je ona  institucija, kako se sada Haški tribunal zove, u međuvremenu mogla nekako da se domogne smrtne kazne, što je, imajući u vidu  sada već čuvenu rečenicu američkog Predsjednika "sve su opcije na stolu" i moglo da se desi,  pogotovo imajući u vidu prosvjede žena u bijelom i umalo linč jedinog Srbina pred vratima Haga - majki koje su svuda i na svakom mjestu istovremeno, a u Hagu uvijek, a koji prevazilaze sve opravdane žalosti i tugu za poginulima, jer su se one pretvorile u mrziteljsku udrugu,  koja je uzgred vrlo dobro plaćena, a koja mira ne da narodu BiH i nakon dvedeset i više godina, narodu koji bi  morao konačno da pokuša da živi kao sav ostali normalni svijet. Čini se da to u ovome vijeku nije moguće. Sve ovo je jasan dokaz da se rat nastavlja i dalje političkim sredstvima sve dok Srbi ne budu konačno poraženi  i poniženi u miru.

Dr Karadžić je znao na početku sukoba u  bivšoj BiH da biti na čelu srpskog naroda s ove strane Drine, dok se Jugoslavija raspada, dakle naroda, koji nema podršku, a tada je Srbi nisu imali – dapače - da sa preglasanim srpskim narodom on, kao vodđa, izlazi na istorijsku čistinu, usamljen pred Evropom, sa Amerikom za koju tada još ne zna šta misli i koga će podržati -  koja, danas to znamo sigurno, nije dala svoj  pristanak za srpsku borbu za svoju zemlju, za Jugoslaviju, prije svega, dakle za ono što je imao svaki drugi narod u SFRJ, samo Srbi ne, jer bez tog pristanka t a d a  ništa nije moglo da se desi na ovome nesrećnom tlu.

Naravno da ni jedan sud ne piše istoriju, ali nama Srbima Hag je odredio da od naroda koji je bio slavan i častan – postanemo najveći zločinci moderne Evrope. Nama se čak brani i da bilo šta ispitujemo, da pokušamo da dokažemo da n i j e sve bilo kako opsesivno vjeruju  Bošnjaci. Ali, ljudi pišu, objavljuju knjige van ovih prostora, sada odaju čak i neke dugo skrivane tajne, postoje visoko rangirani svjedoci, stručnjaci koji bi imali šta da kažu ... Ali, Sveto slovo Haga, kao ni jedne institucije do sada u istoriji – SE NE SMIJE ČAK NI KOMENTARISATI – naravno da se ne može mijenjati, to je jasno – ali se može i smije o presudama  komentarisati -  ako postoji sloboda govora i sloboda mišljenja. Ovakva medijska zabrana drugog mišljenja, čak pokušaj kažnjavanja za negaciju nečega što možda može biti upitno sa stanovišta suda istorije – strašna mržnja prema ljudima koji su bili srpske vodje, ali posljedično i vidno prema  srpskom  narodu, mada se priča drugačije - a istovremeno je  na BH sceni snažna ekskulpacija svojih ratnih komandanata i onih koji su vršili zločine -  od bilo kakve odgovornosti. Postavlja sa jedno l o g i č n o pitanje: Ko je pobio najmanje 29.000 Srba, što boraca, što civila? Možda je zaključak da su  Srbi  u ratu ubijali sami sebe.

Sve što se dešava na javnoj sceni ne jenjava  sve ove godine, pa  i  ponovno razmatranje pitanja  9. Januara  i mnogo čega drugog, što nama Srbima treba uskratiti - mada  mi nikome ništa niti branimo, niti propisujemo, osim činjenice da entitet Republika Srpska postoji neovisno od ove, ili neke druge Vlade, političke opcije, ličnosti ove ili one - jer je ona nastala, ne voljom jednog čovjeka, nego voljom srpskog naroda, iako Salkić pokušava odjednom da nađe i one koji za to nisu bili, valjda misli na Bošnjake, koji naravno da nisu bili za RS, niti su za nju sada, jer su oni htjeli s v o j u  Federaciju, što je istorijska činjenica, pa se pitam šta ima sada Federacija smeta  -  jeste bjelodana  spoznaja  da teško može biti  govora  o pomirenju, jer do njega može doći samo na bošnjački način, ili od strane Salkća promovisanim „receptom “ savladavanju  demona prošlosti na način da ih savladaju smo Srbi da  na zajednički put u Evropu tj. u NATO dobrovoljno krenu i Srbi, u šta se Bošnjaci nadaju da će biti milom ili silom - samo da Srbi konačno zaborave kako su ih „milosrdno“ tetošli Ameri iz zraka  kasetnim bombama, pomažući benevolntnim Bošnjacima i Šiptarima mirovnim steltovima.

Druga vijest bi možda mogla biti poziv PP BiH Milorada Dodika opoziciji u RS –u za saradnju na nivou BiH. Meni to djeluje kao kad bi učitelj pozvao  neposlušnu djecu na pomirenje, koja se stalno tuku, a oni će (mislim na opozicionare) čim izađu, bez obzira šta su rekli, ili mlako obećali, skočiti protiv pozicije, jer im kao ništa ne vjeruju (zaboravili su da su i oni nekada bili pozicija,  sve se samo vrti u krug), sve dok ne dođu do skupštinskog restorana.  Tu se stvar smiruje uz dobar ručak.  

Nisu razlozi za političke nesporazume to što su oni nekad međusobno vrijeđali jedni druge, jer u politici  je sve dozvoljeno – osim naivnosti – nego je to zato što naši opozicionari ne mogu ništa nikome ovdje obećati sigurno, budući da  iza nekih stoje ... Dobro, ipak treba biti oprezan, jer ja nemam podatke, samo nagađam. Ja sam samo skromni građanin ove zemlje, penzioner - bez  ikakvih validnih izvora, osim naravno nekakve intuicije.

Kad sve razmotre, udube se u svjetsku situaciju  i proteste u Beogradu tj. vide kako stoje svjetske sile trenutno, dakle kad opserviraju šta im se nudi, pa  lošiju opciju (čitaj manje isplativu  na duže staze) odbiju, jer ima uvijek bolje od boljeg, onda će Organi opozicije dati stav. Iza odbijanja saradnje Srba sa Srbima, ako ga bude –  veoma je kompleksna priča. O čemu se tu radi –  pokazaće vrijeme. Možda. Ono što će, međutim, vrijeme sigurno pokazati i dokazati  jeste  da je srpska  nesloga uvijek bila najveći razlog srpskih gubitaka.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog