Srđan Barašin

Fantomke straha– vladavina policijske kaste

Dvoumio sam se oko toga da li da ovaj tekst nazovem „Policijska država Republika Srpska“ ali sam odustao, jer između policijske države i privilegovane kaste ima pokoja razlika. Policijska država ima karakter, zavodi strah svima a ne samo pojedinima, i često djeluje na svoju štetu. Kasta, međutim, udara perfidno, hapsi onda kad je to lako, i kad ne postoji bilo kakav rizik od posljedica po njeno urušavanje. Blago onima koji žive u policijskoj državi.

Da se slučaj Davida Dragičevića desio u policijskoj državi, već prvi protest „Pravda za Davida“ bi bio „rastjeran“. Daleko od toga da bi mediji imali šansu da o njemu izvještavaju. Ovdje to nije slučaj, jer policija devet mjeseci čeka pogodan trenutak za obračun. Devet mjeseci čekanja zbog, kako stvari stoje, izbora, formiranja vlade iza koje stoji stabilna skupštinska većina i izglasan budžet. Devet mjeseci se čekalo da bi policija, kako kaže gospodin ministar unutrašnjih poslova, počela raditi po zakonu. Pravo pitanje je, zašto policija devet mjeseci ne poštuje zakon na koji se danas ponosno poziva?

Kao pasulj je prosto da se radi o najnižem obliku konformizma, zbog čega i govorimo o vladavini policijske kaste, koja hapsi sad, i silu primjenjuje sad, nekoliko dana nakon izglasavanja budžeta, jer već nekoliko dana izgleda kao da ispred sebe ima još nekoliko godina bezbrižne vladavine. Mogli smo čuti da je mirni i dostojanstveni skup prerastao u nasilni obračun s policijom, zbog čega policija naprosto mora djelovati. Znate, nasilni obračun s policijom nije počeo ni dva dana pred izbore, ni na dan izbora, ni dan poslije izbora, već tek onda kad su nove četiri godine postale definitivne. Zar ne izgleda to kao da je baš policija birala dan kad će se građani s njom početi obračunavati, tojest dan kad će početi primjenjivati zakone?

Dakle, živimo s nečim gorim od policijske države. Živimo sa kukavičkom, konformističkom kastom koja se, samo službeno, može nazvati policijom. Sad se samo možemo uporediti i reći: blago onima koji žive u policijskoj državi.

Pravo ne vlada tamo gdje vlada privilegovana grupa. Gdje vlada kasta, zakoni ne postoje, jer je njihova suština negirana. Suština zakona je da važe isto za sve. Pošto za kastu zakoni ne važe, onda je logično da oni ne važe ni za građane. Iako ne podliježe zakonima, uvijek se olako poziva te iste zakone, kao na neku svetu maksimu. Doduše, onda kad treba da se bori protiv građana koji su je provalili.

Policijska država je dosljedna. U policijskoj državi policajci ne pljačkaju banke, ne reketiraju narod i nisu zaštita dilerima. Da bi država bila policijska, iza sebe mora imati sistem. U policijskoj državi, „specijalci“ ne rade kao izbacivači i sluge-batinaši lokalnih kabadahija. U takvoj državi, crno se piše onome koji digne ruku (a i nos) na policajca. O tome da li je u policijskoj državi moguće ispaliti zolju u gradu, ne treba govoriti. Dakle, blago onima koji žive u policijskoj državi.

Da ne bude zabune, policijska država je kavez, bez slobode, bez šanse za slobodu. No, ne možemo joj zamjeriti to da je ona – siguran kavez. Autor se, ni u kom slučaju, ne zalaže za uspostavljanje policijske države, ali kad se sagleda i uprosti situacija u kojoj smo se našli, policijska država izgleda kao daleki san. Eto.

Već i ptice na grani znaju da se u policiju primaju oni koji su padali u „metalskoj“, kao i da je njihova pismenost vrlo upitna. Svi znamo da su u Jedinici za podršku, po nasilju popularnu „JZP“, sve poželjniji oni koji padaju na takozvanom „psiho-testu“. To se, moramo priznati, odobrava od velikog broja građana. Taj broj građana se mjeri prema broju vozača (bar u Banjaluci) koji jedva čekaju da na retrovizor u autu okače grb „specijale“. Valjda da bi i oni bili privilegovani. Iskreno govoreći, to pomalo podsjeća na neku nedržavnu formaciju, koja ima svoj klub navijača.

Strah vlada tamo gdje ne vlada pravo, a tamo gdje ne vlada pravo, uz strah vlada i „pravo jačega“. A šta proizvodi veći strah, odnosno veću kuražnost policajca, ako to nije maskirano lice? Odveć bi bilo korisno zabraniti policiji maskiranje lica prilikom intervencija na javnim skupovima, jer ako već padaju na „psiho-testu“ padali bi i na lojalnosti nadređenom kad ne bi mogli da se sakriju iza nečeg kao što je maska. Potpuno druga stvar je, zašto se u policiju uopšte puštaju oni koji padaju na takvom testu.

Sve bi ovo bilo tužno i tragično, da još dodatno nije smiješno. Naime, nasmijaćemo se svaki put kad počne pomen o sposobnosti velikog broja policajaca, i to jer ćemo se sjetiti kako je, baš skoro, jedan jedva punoljetni gospodin, bukvalno prebio dvojicu naoružanih pripadnika specijalne jedinice, za koje niko nije pitao otkud oni naoružani, a nisu na dužnosti. A scena u kojoj policajcima ispadaju ključevi i cigarete iz džepova, a sa glava spadaju šapke dok hapse penzionere, ući će u anale policijske represije. Što bi stariji rekli: „Nije ni milicija ono što je bila.“

U cijeloj priči ostaje nejasno kako to da se režimlije, vlastodršci ili naredbodavci (kakogod) ne boje za sebe kad vide ko njih čuva. Sve je kao na akcionom filmu, oružje, nove crne uniforme, fantomke, štitovi, vozila i stajanje u formaciji; sve osim stomaka koji uniformu čine zategnutom. Kad to vidimo, znamo da nije film - po stomaku znamo da je Republika Srpska.

Naravno, sve ima svoj izuzetak, pa tako i policija, a to su oni policajci koji svoj život stavljaju ispred života sugrađana. Njih ima. Činjenica je da je Policija Republike Srpske stvarala Republiku Srpsku, kao i da ona daje državnost Republici Srpskoj. Ali, ako se nešto ne promijeni, tačnije ako se policija ne popne na neku višu granu u odnosu na ovu na koju je do danas padala, padaće sve niže i niže. S njom će padati i Republika Srpska, a s Republikom Srpskom će pasti i njeni građani, svi osim onih koji su je dotle doveli.

Blago onima koji žive u policijskoj državi, bar znaju na šta su osuđeni.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Koje države su najveći prijatelji BiH?

Rezultati ankete
Blog