Irma Antonia Plavčić

Između janjetine i jednosmjerne karte – Borba za prava na bosanski način

Prođoše dva dana od veselja. Roštilji se ohladiše i već su pospremljeni čekajući novu priliku da rasplamsaju vatru i okupe veselo društvo. Vjetar je otpuhao i posljednji atom mirisa pečenog mesa. A ljudi? Ljudi nastavljaju tamo gdje stadoše zadnji dan mjeseca aprila, kao da se ništa značajno nije ni dogodilo. Rintajući za minimalac i kukajući kako je loše.

Pa, realno gledajući i nije se ništa značajno dogodilo.

Sindikati izašli zajedno sa radnicima na ulice. Glavne ulice pune radnika koji traže svoja prava. Prosvjetari i porodilje zajedno u borbi za svoja prava. Ljekari na ulici pozivaju nadležne da rade svoj posao.

Sve su ovo mogli, zapravo MORALI biti natpisi koji doslovno vrište sa naslovnih stranica dnevnih novina i portala, ali to je u Bosni i Hercegovini postalo neizvodivo. Nemoguće. Ljudi su postali apatični i u borbi za svoja prava. Tužno, ali je tako.

Dva dana nakon nečega što je trebalo da predstavlja krik obespravljenog radnika, taj isti obespravljeni radnik nastavlja životariti kao da ne shvata da mu onaj pojedeni ćevap, koji je možda čak kupio i na kredit ili teku, jer smo spali na to da na veresiju uzimamo hranu, može napuniti stomak samo na par sati. A šta je sa ostatkom godine?!

Slavlje dok se drugi na ulicama grčevito bore za bolje radne standarde i život dostojan čovjeka, je postao sinonim života u BiH. Uvijek mimo svih. Kao da sutra ne postoji, a danas se jedva sastavio kraj s krajem.

Ništa ne naučismo prije nekoliko godina od radnika Dita-e. Ne naučismo da se za sebe, za svoje ali i svoje djece bolje sutra treba sam izboriti. Ako ta borba znači izaći na ulicu, onda se izlazi na ulicu. Ništa ne pada s neba samo od sebe.

Ali jok. Nama je lakše onu zadnju marku dati za kafu na kojoj ćemo kukati kako nam je loše a nešto konkretno poduzeti...To kao da nam je ispod časti.

„Koliko mi u Bosni imamo razloga da protestujemo, ne bi se prekidao protest između dva Prva maja.“ Tvit Eldina Hadžića koji u jednoj rečenici opisuje svu apatiju bh društva a kojoj se kraj nikako ne nazire.

Ona 1906. i grčevita i hrabra borba sarajevskih radnika danas izgleda kao da je neka fatamorgana. Priviđenje. Bajka. Ta 1906. sada mi se čini puno daljom od 113 godina koliko zapravo leži od tog prvog maja, od borbe protiv jednog režima, borbe za bolje sutra.

Štrajk 1906. godine bio je prvi veliki organizovani štrajk radnika i radnica širom Bosne i Hercegovine. Generalni štrajk je izbio kao odgovor na pucnjeve, ubistva i ranjavanja sarajevskih radnika koji su uhapšeni proslavljajući 1. maj. Ubrzo je zahvatio cijelu zemlju i prerastao u pravu radničku pobunu. Kao rezultat donio je neznatno povećanje nadnica, skraćenje radnog vremena na 10-11 sati i otkazni rok 8-11 dana. Štrajk je imao političku dimenziju jer se tražila sloboda štampe, općinske samouprave i autonomija Bosne i Hercegovine.

Ne trebamo mi spominjati Chicago i 1886., borbu za osnovna ljudska prava radnika. Mi imamo Sarajevo 1906. Imamo Bosnu i Hercegovinu koja je govorila jednim glasom i prkosila svim režimskim protivljenjima i zabranama, znajući za šta se bori.

„Ujutro toga dana radnici su svečano obučeni i veseli izašli na ulice. Grupirali su se bez obzira što je sakupljanje na ulicama bilo zabranjeno. U početku je izgledalo sve mirno i normalno, ali svi su osjećali da će se toga dana nešto dogoditi. I zaista, nije trebalo dugo čekati. Policija je počela intervenirati. No, uzalud, odlučnost radnika da proslave praznik rada, nije se mogla spriječiti. Čim su rastjerali koju grupu, odmah se na drugom mjestu stvorila druga.“ (Mahmud Konjhodžić, Mostarke)

Imamo i danas tu Bosnu i Hercegovinu. Imamo i Sarajevo. I Banjaluku. I Tuzlu. I Mostar. I Zenicu. I svaki drugi grad. I u tim gradovima ljude koji rade po 12 sati dnevno za minimalac, koji ne može biti dovoljan za hranu višečlane porodice. A od čega živjeti?!

 Ali današnja Bosna kao da je izgubila snagu. Onu na kojoj joj nekada pozavidiše. Osta nijema na bol i patnju jer se uvijek lakše predati nego hrabro boriti i izboriti.

Do novog Prvog maja su ostala 363 dana. Taman dovoljno da nakon ovogodišnjeg okretanja janjetine na ražnju porodice imaju dovoljno snage da skupe svoje živote i spakuju u kofere i pomoću jednosmjerne karte svoju budućnost nastave negdje, gdje nije sramota već čast i obaveza na Međunarodni praznik rada izaći na ulice i boriti se za bolje radne i životne standarde.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Koje države su najveći prijatelji BiH?

Rezultati ankete
Blog