Radmila Trbojević

Da l' će biti što biti ne može

Neko vrijeme se o manastirima srpskim u Crnoj Gori pričalo, ali je postalo jasno šta se sprema  kad  smo, zgranuti, vidjeli kako šačica Srba brane onu crkvicu/kapelicu na obali. Izgleda da ta priča o samostalnosti crnogorske crkve zaista ima utemeljenje u najnovijim događajima i ne bi priča bila ništa novo kad se radi o recimo Ukrajini, Makedonji – ali kad se radi o Srbiji tj. o srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenoj imovini – e to je nešto sasvim drugo..   

Nagovještavalo se to i prije još od vremena kad se Crna Gora odvojila od srpskoga „zlotvora”, mada sa zlotvorima samo u Beogradu živi pitaj Boga koliko dičnih Crnograca, kad zaboravi na zajedničke junačke bojeve sa Srbijom protiv Turaka, a okrenu se braći Šiptarima, tom vijernom prijatelju i saboracu kroz vijekove, kad zaboravi narodne patnje i pobjede svojih dičnih vojvoda i perjanika, kad se Milo odluči da predumani, ili su drugi odlučili za njega, kad izabra da ide putem nepameti, kad se savi, onako visok i rječit, a što znamo da za njega započe u stonom Beogradu, kad zamisli ono što zamisli, ili drugi zamisliše, pa se pitam ima li iko razuman da mu kaže da se u svetinje pravoslavne i svetosavske ne dira, da se ne dira u Ime Onoga na pomen koga svi crnogorski policajci, carinici, prodavci na pijacama, buticima i svi Crnogorci ustaju i krste se - dakle samo kad MU se ime spomene.

Imovinu nečiju uvijek možeš uzeti silom, može udariti poreze i takse, po pravu koje izmisliš, ili objedama i mržnjom koju stvoriš i širiš u narodu, ali svetinje narodu uzeti ne možeš... To bi bilo kao kad bi u Lurd mogli dolazoti samo katolici i oni kojima država Francuska to dozvoli. Ili kad bi u Hilandar mogli ući samo oni koji su Srbi. Svaki pokušaj remećenja vijekovne tradicije bio bi strašno bogohuljenje za koje bi sramotu snosilo i deveto koljeno.

Crnogorski zahtjev da se pod kontrolu države stave pravoslavni, srpski manastiri priča je za malu djecu.  Ispod te priče krije se nešto mnogo ozbiljnije. Prije svega stavljanje crnogorskoga pečata na imovinu SPC-a drugo na autokefalnost crnogorske crkve. Crnogorci mogu biti autokefalni, ako žele.  Ali, čini se da  su srpski manastiri opasnost za tu “moćnu “ državu na ulazu u Jadran, toliko opasni da evo samo što nisu Rusi nahrupli pa joj oteli vijekovnu slobodu, podržanu od dobrih saveznika Milovih Šiptara. A do juče su ti isti Crnogorci učili ruski jezik, prodavali Rusima zemlju oglasima na ruskom jeziku, gradili im vile, titrali mu ……a, pa se činilo da većih Rusa od Crnogoraca nema. Danas su oni uzdanica NATO–a. Na Balkanu. Nekad se govorilo da su Crnogorci pola čestiti ljudi, a pola lažljivci. To nisam ja govorila, nego su govorili pametniji od mene.  

U Hrvatsku ne idem da se ne bih zajebala pa rekla hljeb – a ne kruh. Tetovaža nemam, ali imam ono nešto što je umrlo u meni one godine kada u Splitu udaviše momka na tenku – samo zato što je bio vojnik JNA. Bilo je to davno, ali osta ono nešto, što i sada reži iz mraka...

Realnost nam pokazuje da se nikad ne zna kojeg će Srbina zgrabiti na granici naši zapadni susjedi, pa evo i ja (koja  nemam razloga za strah) ipak godinama idem dolje u Crnu Goru, misleći da tamo ima mjesta za nas, da smo tamo mi Srbi bezbjedni i da ću kao i skoro svake godine što radim, da se do zemlje poklonim kod kivota Svetitelja Ostroškog, slava Mu i milost! 

Crna Gora valjda zna da nije samo fantastični Portomontenegro, u koji je uplovila najveća jahta na svijetu, pa prijatelji Hrvati pizde, da njena obala nije najčistija, niti najuređenija, naprotiv prljava je i velikim dijelom neuređena,  ona nije obala koja miriši na smilje i borovinu kao ona oko Brela i Baške vode  -  ali su je smatrali bliskom zemljom Srbi, ali i drugi koji dolaze da iznajme sobe za desetak EUR–a, da ljetuju skromno, prije svega ona Srbija koja nije otišla u Grčku i Tursku, jer nema para, pa Republika Srpska koja ide vikendom autobusima (naravno siromašniji i penzioneri, jer oni koji su na državnim jaslama idu na druge destinacije) da uživaju na dijelu Jadrana, koji je kao hrvatska obaka, nekada pripadao cijeloj onoj državi, koja je gradila i njihove dijelove magistrale (zaboravljeno je naravno da je inžinjerija JNA probijala tunele u crnogorskim vrletima) .. Ko to sada zna, i ako zna- negira.

Pitam se kako mogu Šiptari i Hrvati, a evo sada i Crnogorci da na sva usta hvale i uzdižu svoje vijekovne države, svoju vijekovnu samobitnost, ponos, naciju itd., a Srbi kad god pokušavaju  da brane ono što jesu, što je istorijska, dokaziva činjenica kao da se boje da kažu ono što misle. Zato ovi drugi dižu glave i kraja nema pljuvanju po svemu srpskom. Tako oni koji sramotno blate sebe i svoje, ulagujući se svima i svakom – glumeći kosmopolite i   objektivne  kritičare svega i  svačega u svojoj zemlji (u kojoj naravno nije  sve najbolje i  moglo bi  mnogo više da se uradi, što niko pametan ne krije) i  traže svaku priliku da napadnu samo svoje – dok  ćute o drugima. Ne samo da  ćute, nego se kao zadnje kurve pave da ono što rade drugi, niti vide, niti čuju. Ali istorija pamti i bilježi. Ono što je danas, sutra ne mora biti isto. Neke stvari nisu bile zamislive prije samo dvadesetak godina. Kakvo će biti to sutra – vidjeće oni koji to dožive, kao što smo mi, rođeni poslije onoga rata,doživjeli da se istorija mijenja i da se činjenice izvrću. Kao onaj svečani, oduševljeni doček Njemaca u Zagrebu, ili počasni mimohod Handžar divizje pred saveznicima Njemcima – koji kažu da se nije dogodio. A snimljen je. Crna Gora danas  ne pomaže Srbiji sada kad joj je teško. Priznaje Kosovo. Naprotiv, gazi zavjet predaka, pljuje po guslama i pjesmi junačkoj. Okreće glavu na drugu stranu, ne tamo – onamo.. kako je onomad pjevao njihov Knez, nego tamo odakle joj novi život Milo i njegovi. Ali, svjetla Ostroga, Savine, Morače i mnogih  drugih manastira u Crnoj Gori su putokaz vascijelom Pravoslavlju, ali i svim drugim narodima, koji su vijekovima tamo odlazili po pomoć kad je najteže, odlaze i danas, i hrliće tamo dok je svijeta i  vijeka.  

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

 

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog