Aleksandar Savanović

Rim

Svaka posjeta „Vječnom Gradu“ uvijek je priča. Početak je po pravilu iritirajući: Fiumicino Airport je baksuzno mjesto za mene - na konekciji za Siciliju 2013. ostao sam ovdje bez torbe, i s mukom ju dobio nakon dva dana, a 2014, nije bilo moguće očitati moj e-ticket, i dva sata sam se natezao s službenicima aerodroma, da bi se nakon izvjesnog vremena uključili i carabinieri; 2016 me nije dočekao dogovoreni prevoz, pa sam čamio više od sata. Kada se napokon pojavio ispostavilo se da ne zna ni riječ engleskog, nema navigaciju, a Rim poznaje tako dobro da sam mu ja u nekoliko navrata objašnjavao kuda treba da skrene. Njegovo opravdanje je glasilo: „Roma e grande“. Vrhunac je ipak bio kada sam prilikom kontrole, koja je ovdje ponekad kao KGB-ovski pretres, izgubio svoj omiljeni Hamilton. Srećom, nađen je i vraćen već nakon 15 min.

U Rimu nije moguće slijediti bilo kakvu vrstu vodiča – svaka ulica i ugao je kondenzovana istorija dostojna da joj se posveti čitav dan izučavanja. Kada čovjek prvi put dođe mora naravno da ispoštuje must see stvari kao što su Koloseum ili Vatikan. Ali pravi grad se nalazi drugdje. Moj omiljeni guide je slavni chief Anthony Bourdain, koji vas vodi kroz grad slijedeći trag dobre hrane. Nastranu to što je cuisine zaista najbolji način da upoznate duh nekog vremena i mjesta, to je i dobar način da uštedite novac - Rim zna biti ekstremno skupo zadovoljstvo za jednog neupućenog posjetitelja. Tako sam jednom prilikom platio 19 € espresso, vodu i tiramisù, doduše ispred Pantheona, ali čovječe. Tiramisu u prevodu znači „podigni me“ i navodno je bio namijenjen za osvježenje i reset umornim radnicima. Mene je razbudio račun, premda je, što je i za očekivati, i ukus top.

S obzirom da sam za potrebe jednog starijeg kolege s fakulteta upravo kupio knjigu o reafirmaciji Marksa [ti komunisti su zaista neuništivi i stalno odbijaju da umru, bar teorijski], mlade italijanske filozofske zvijezde Diega Fusara, odmah mi je pala na pamet marksistička doktrina eksploatacije i kritika „buržujskog“ karaktera „dekadentnog“ Zapada. No, čim se čovjek otrijezni od ovih ideoloških zastranjivanja ulijevo, počne da uživa u životu koji se ovdje pruža. Meni najviše prija na potezu od Piazza Navona, i oko Fontane Trevi do Španskih stepenica i onda Via Corso. Tu je bezbroj sjajnih restorana u kojima se zaista isplati ponašati, kako je to jedan kolega prokomentarisao ''kao pijani Rokefeler'': mjesto na kome večerate u pravoj centar-Rima atmosferi sa svim šmekom Roma Aeterna. Kada sam ovdje sam, najviše volim uzeti buteljku vina i neku talijansku hranu za ponijeti, i večerati s nogu gledajući čuvene Berninijeve fontane Navone, od kojih je svaka remek djelo i priča za sebe, ili na gornjoj ogradi Trevija, ili na fontani ispred Pantheona, ili na Španskom trgu, gdje se, na primjer, ulični svirači pojavljuju s harfom. Kao i u svakom velikom gradu, muzika uličnih svirača u Rimu čuje se na svakom koraku. Ipak, ovdje su ulični svirači često pravi majstori, i neke od izvedbi mogu da vas zaista natjeraju da zastanete i zadržite se dugo vremena. Jednom sam prilikom damu s šeširom i gitarom, koju je s vremena na vrijeme smjenjivao njen sjani partner s trubom, slušao satima, sve uz butelju vina.

Uvijek sam se čudio prijatelju koji može da pije vino iz boce (šta reći?), ali ova je muzika bila toliko lijepa i tužna da nisam mogao da gubim vrijeme tražeći čašu, i poput pravog kronera, navijao sam iz boce.

Postoji jednako dobra alternativa ovom ugođaju. Mostovi Rima su posebna priča. Premda nisam neki ljubitelj Andrića i njegovog mraka [još u doba mladosti u mom društvu iz legendarne banjalučke kafane Šišmiš postojala je oštra ideološka podjela na fanove Andrića i Crnjanskog – ja sam bio jedan od korifeja frakcije Crnjanski], ali andrićevska metafizika mostova je imala moćan uticaj na mene. Uvijek sam u dilemi da li je ljepši Charles bridge u Pragu ili Ponte Sant'Angelo u Rimu. Kada sam u Pragu, Karlov most djeluje kao neprevaziđeno remek-djelo, ali kada sam na Sant'Angelo, to ima isti efekat. Karlov most je veći i impozantniji, ali detalji S'Angela su majstorski, a pogled kada naću dolazite iz pravca P.Navona, ili suprotan s Castle S'Angelo su »Uh«.

U septembru 2013. došao sam u Rim radi učešća na naučnoj konferenciji u organizaciji Mediterranean Center of Social and Educational Research. Izlagao sam temu ''Crises of Bosnia'', jednim nepretencioznim tekstom koji je imao cilj da krizu Bosne i Hercegovine razloži na tri krize: krizu BH kao države, krizu Federacije BH, i krizu Republike Srpske, koje se često podvode pod isto, premda su u pitanju suštinski različiti problemi. Upetljao sam se pokušavajaući da objasnim kako je kriza BH zapravo problem prihvatanja ustavnog poretka – Ustav je oktroisan i niko stvarno ne želi ovu zemlju; kako je kriza Federacije zapravo problem predstavljenosti Hrvatskog naroda, a ne komplikovana kantonalna struktura; a kako se RS zlopati zbog hronične nesposobnosti Vlada da organizuju entitet na ekonomski racionalan način. Nakon izlaganja zamršene bosanske istorije, i još mutnije sadašnjosti, završio sam izlaganje s osjećajem da nikoga nisam ubijedio u ono što pričam, i da je mit o »dejtonskoj« BH kao »nemogućoj« državi koju treba transformisati u »briselsku« BH, tako duboko ukorijenjen u međunarodnoj stručnoj javnosti da ga je nemoguće razbiti. Stvar je dodatno pogoršana kada je jedan Indijac, profesor ali i oficir UN za izbjeglice, izlagao na temu srebreničkog »genocida« držeći se opštih mjesta koja je zacrtala Amanpour i CNN još za vrijeme rata. Bio sam se spreman kladiti da čovjek ne zna pokazati na karti gdje se BH nalazi. S neobičnim sam zadovoljstvom razbio njegovo izlaganje cijelom serijom jednostavnih neprimjerenih (pod)pitanja. Jasno je sljedeće: nakon što smo izgubili medijski rat 90-tih, mi gubimo i naučni rat. To krizu u kojoj se zemlja nalazi čini još gorom.

Međutim, upravo nakon mog izlaganja uslijedila je pauza i mi smo izašli na osunčani trg, neposredno pored fascinantne Trevi, - srećna okolnost je da je konferencija održavana u strogom centru, naime u Gregorian University. U jednom momentu vidio sam gospodina na biciklu, koga diskretno prati obezbjeđenje, i to ne pretjerano veliko. Ispostavilo se da je u pitanju gradonačelnik Rima koji promoviše par/nepar sistem korištenja automobila, kao način da se riješi kolaps saobraćaja u gradu. Pada mi na pamet kič s kojim naši prvaci dolaze iz Bakinaca u BL, sve sa treptačima, blindiranim vozilima i vojskom čuvara. A cijela RS ima godišnji budžet kao jedan omanji kvart u Rimu. Tada postaje i neposredno jasna priroda i suština krize BH i RS: to je kriza kulture, kriza pristojnosti.

Naša je javnost toliko kontuzovana vijekovima ropstva i sluđivanjem medijiskim kičem u postkomunističkom periodu, da nema niti elementarni instinkt kada jednog lidera treba vratiti u granice normalnosti i pristojnosti. Nama nedostaje forum – ako se išta može naučiti iz demokratske baštine Atine i Rimske republike, to je da vladavina mora biti konstantno izložena kritičkoj javnosti. Forum nije samo square u gradu, to je mjesto gdje se događa politički život. Ali to je moguće samo ako postoji kritična masa građana spremnih da problematizuju politička ponašanja i odluke. Gledajući prazan antički rimski forum, mogu da zamislim žučne rasprave građana najveličanstvenije političke tvorevine u istoriji - Imperium Romanum, koje su se ovdje odvijale prije 2000 godina:

Njegova današnja praznina asocira me na prazninu našeg foruma u RS. Nema građana. A bez građana, lako se događa skretanje ka totalitarnim praksama, naročito kada imate na sceni vješte populističke demagoge »musolinijevskog« tipa. Takve su greške skupe, i istorija uči da moraju biti plaćene bolnim oporavkom. Svaki je narod to morao proći, i s vremena na vrijeme ponovo prolazi. Rim je pravo mjesto da se to shvati: na primjer stojeći ispred Palate „Venecija“, i balkona na kome je Musolini održao čuveni govor proglašavajući rat Britaniji i Francuskoj. Mjesto koji svaki pravi fašista mora da hodočasti.

Sada se na tom balkonu vijori zastava Unije, i čovjek ne može da se ne načudi ironiji i pravdi istorije. A još više brzom zaboravljanju krvavo naučenih lekcija. Fašistički pokret u Rimu još živi, u različitim formama. Na više mjesta uočio sam simbolike pokreta. Iskusno oko može to prepoznati na svakom koraku, na primjer po grafitima CasaPound.

Ni crvene simbolike ne nedostaje, od klasika poput Brigade Rosse, pa do aktuelnih stvari, tipa ovog natpisa in memoriam Fidelu, koji je baš prije par dana okončao svoj dugi i burni život:

Prije par godina prisustvovao sam ovdje jednom anarhističkom skupu, u blizini moćne Santa Maria Maggiore,  i bio iznenađen dvjema stvarima: masovnošću skupa i mladošću učesnika. Podjela Rima na crveni i crni, podjela koja je tako snažno razjedala Italiju kroz čitav dvadeseti vijek, i danas je prisutna, kada se samo malo pažljivije osmotri. I to ne samo u Roma/Lacio navijačkoj varijanti, već i u vrlo organizovanim militantnim grupama mladih ljudi zadojenih ideološkim ekstremima. Kao i prije sto godina, uzroci su isti: alijenacija modernog života u sprezi s ekonomskom krizom, a danas dodatno ojačana klaustofobijom prema imigrantima.

Kao neko ko je fasciniran poezijom Ezre Pounda, nisam mogao odoliti iskušenju da posjetim CasaPound organizaciju. To su desničarski ekstremisti koji slijede fašističku etapu Ezre, oličenu u čuvenim, ili bolje zloglasnim, govorima pro-Mussolini agitacije na radio Rimu krajem tridestih, neposredno pred Rat. Ezra je upregao sav svoj genij u seriji strasnih izlaganja koja su imala veliki uticaj na rast pokreta i zadobijanje masovne podrške javnosti. Nakon pada fašista, Ezra je doživio tragično zarobljavanje od strane nekada zaista »glupih« amerikanaca koji su ga jedno vrijeme čak držali u kavezu kao primjer drugima. Što je on ovjekovječio u remek-djelu The Pisan Cantos. CasaPound je naglo izbio u prvi plan ekstremne desnice u Italiji nakon napada na crnačke doseljenike u Milanu, ako se ne varam negdje u 2013. Za razliku od CasaPound sljedbenika ja nisam uopšte faciniran Pound-ovim političkim izlaganjima, naprotiv, kada se apstrahuje njegova majstorska retorika, to mi djeluje kao poprilična teorijska kaša i kompilacija kojekavih idoloških fragmenata skupljenih zbrda-zdola. Ali Pound je genijalni pjesnik, za mene najveći, velikan koji je s pravom nazvan »Dante XX vijeka«. Par dana sam obigravao oko zgrade CasaPound u blizini Termini stacione, prikupljajući hrabrost da uđem.

Napokon sam se odvažio iskoristivši priliku što je jedan od mladića koji su pomagali oko organizacije šahovskog turnira član Case pa mi je dogovrio posjetu. Već sama činjenica da ova organizacija ima ovakvu zgradu u vlaništvu u centru Rima [imajući u vidu kakve su tu cijene nekretnina, vjerovatno ovaj objekt vrijedi desetak miliona evra], govori da se tu ne radi samo o spontanom buntu mladeži, već da u pozadini izvjesno stoje neki moćni donatori. Ubrzo sam saznao da imaju i jednog zaista interesantnog člana: poznatu hrvatsku manekenku Ninu Morič, koja se aktivno uključila u rad organizacije i pričalo se da je moguće da uskoro bude na njihovoj listi za parlamentarne izbore. Ovakva reklama sigurno će uticati na rast pokreta:

Moj pokušaj da probijem led ulazeći u hemingvejevskom stilu – recitujući Ezrin The Encounter, pokazao se potpunim fijaskom – ovo nisu neki ljubitelji poezije, što sam mogao zaključiti i unaprijed – iz činjenice da momak iz organizacije ne zna niti jednu jedinu Pound-ovu pjesmu [što je stvarno debilno – kako možeš biti član udruženja koje nosi ime pjesnika, a da ne poznaješ niti jednu njegovu pjesmu?]. Naravno, to što ne poznaju Poundovo poetsko stvaralaštvo uopšte ih ne sprječava da imaju tvrd stav kako je najveća nepravda-zavjera u svijetu umjetnosti XX vijeka to što Ezra nije dobio Nobelovu nagradu, - mišljenje s kojim se u potpunosti slažem, samo mi nije jasno kako se do njega može doći bez čitanja njegovih pjesama. Stvar sam do kraja ubrljao kada sam izletio s činjenicom da sam bio član Ezra Pound Society – organizacije posvećene naučnom izučavanju Pound-a. Problem je u tome što je ta organizacija pod nekom vrstom patronata gospođe Mary de Rachewiltz, Pound-ove vanbračne kćerke iz dugogodišnje veze s violinstkinjom Olgom Rudge. Mary je sada baka od 90 godina, ali godine je nisu spriječile da pokrene pred sudom Italije proces za zabranu korištenja Poundovog imena organizaciji CasaPound. S obzirom da su mi sve ove činjenice bile već od ranije poznate, nejasno je zašto sam se ponašao kao potpuni idiot otkrivajući svoje članstvo. U svakom slučaju, nakon toga razgovor se brzo završio, a ja nisam imao hrabrosti da bilo koga pitam da napravim neku fotografiju iz CasaPound. Što je prava šteta jer je tih dana Casa igrala aktivnu ulogu u važnom referendumu, agitujući za NO, i cijeli prostor je bio ispunjen vrlo sugestivnim materijalima, od kojih su neki izvrsni primjeri političkog agit-propa. 

Radi se o zaista važnoj stvari, koja vrlo lako može imati dalekosežne posljedice. Naime, 4. decembra, 2016., baš na dan početka šahovskog turnira Citta Aperta na kome sam nastupao, održavao se referendum, dramatično značajan ne samo za Italiju, već i za sudbinu EU. Glasalo se o prijedlogu za promjenu Ustava kojom bi bila ograničena moć Senata i jačanja centralnih vlasti, s ciljem da se ostvare reforme za smanjenje duga koje su u Senatu blokirane. Energični mladi Premijer Mateo Renci stavio je karijeru na kocku forsirajući referendum uprkos snažnoj opoziciji populista iz »Pet zvjezdica« oko Bepe Grila. Demagozi su odnijeli prevagu: Italijani su glasali »NO« i Renci je podnio ostavku. Nedavno je Jean-Claude Juncker govorio o "populističkom hororu" upozorivši na mogući scenario: "Zamislite da sljedeće godine umjesto Baraka Obame, Fransoa Olanda, Dejvida Kamerona i Matea Rencija ovde sjede Donald Tramp, Boris Džonson, Marin le Pen i Bepe Grilo." Imajući u vidu ishod rezultata u SAD, Brexit, uspjeh lePen fronta na lokalim izborima, i poraz Rencija, a i iskustvo s »terena« kakvo je ovo u CasaPound, odlazim zabrinut s tmurnim mislima o novoj ratnoj apokalipsi na tlu Evrope, i Nietzsche-ovom jednostavnom poentom: "Demagozi su pitoreskni, narod mnogo radije gleda gestove nego što sluša razloge." Dobra vijest je da je isti dan na izborima u Austriji porežen Norbert Hofer, kandidat Slobodarske partije [unatoč snažne podrške naših populista Dodika i Kusturice], od strane civilizovanog 72-godišnjeg dede Alexander Van der Bellen-a, koji je svoju kampanju prokomentarisao skromnim riječima: »nisam uradio ništa specijalno, samo sam propagirao stare dobre evropske vrijednosti, a naši građani su im, srećom, još uvijek odani«. Ono što u ovom svemu najviše brine je da vrijednosti Evrope na prvoj liniji fronta većinom brane starci poput Mary i Alexander-a, oni koji se još sjećaju posljedica najvećeg Rata, dok je omladina, po pravilu površno obrazovana, izgubljena i puna bijesa, poput ovih iz CasaPound, otišla ekstremno za populističkim demagogijama. Pobuna protiv establišmenta i skrivenih centara moći, ili bolje rečeno protiv izmještanja političke moći i političkih odluka s foruma, koja se trenutno događa širom Zapada, koliko god bila opravdana, može odvesti stvar u pogrešnom pravcu i uzeti lijek koji je gori od bolesti. Uzroci populizma isti su dakle svugdje –i u RS i u Evropi: i kod nas čovjeku rastu šanse da dobije izbore na jeftinoj nacionalističkoj demagogiji i širenju paranoje protiv Drugog. Matrica koju koriste Trump, Grilo, LePen i ostali sasvim je ista onoj koju koriste Dodik i Bakir.  

Ipak, postoji i stvar u kome je naša vlast, bar ona gradska u BL, uspješnija u odnosu na Rim: komunalna služba. Kada mi je jedan poznanik iz Budimpešte, novinar [zapravo prije špijun koji radi na prikupljanju informacija za ko zna koga] koji krstari Balkanom i periodično navrati i u BL, rekao kako mu je najjači utisak o našem gradu njegova čistoća, bio sam blago zapanjen. Ali to je zapravo tačno i BL je zaista čist grad, što počnete da cijenite tek kada vidite probleme kakve ima Rim.

Kao i u većini gradova u Italiji, komunalne službe su katastrofa, a neki gradovi, poput Napulja, bukvalno su zatrpani smećem. Ni u Rimu nije mnogo bolja situacija: čim se pomjerite s relacije Trevi – Vatikan, ulice su pune smeća, a pojedini kvartovi su mjesta koja biste prije očekivali u Bronxu, nego u »Vječnom gradu«. Npr, mjesto gdje sam bio smješten tokom šahovskog turnira 2017. na prvi pogled je izazvalo jezu, naročito noću. Stvar je začinjena tipičnom odlikom velikog grada: beskućnicima. Kao i svaka metropola i Rim je pun beskućnika, koliko sam mogao da vidim uglavnom neitalijana – bez sumnje onih koji su ovdje izbjegli iz „trećeg svijeta“ idući „trbuhom za kruhom“.

Ti ljudi na pojedinim mjestima, poput ovog neposredno ispred basilike Sv.Petra, stvaraju pravu koloniju:

Ova mračnija strana Rima, premda očigledna i bode oči, ipak ne može da prevlada, i kada čovjek zanemari političke i istorijske tokove, koji u jednoj velikoj zemlji neminovno nose sa sobom mnoštvo globalnih implikacija, kada se pomjeri od neprijatnih scena jednog kosmopolisa, uvijek već uđe u pravu rimsku atmosferu s sjajnim šmekom Vječnog grada.

Koji je pri tome i pravi pravcati muzej na otvorenom, gdje imate osjećaj da gotovo na svakom koraku možete da gledate Mikelanđela, Karavađa ili Berninija »u prolazu«:

Ili da se prisjetite neke od antologijskih scena vezanih za prebogatu istoriju ovog grada: od velikih tema iz antike, čiji se tragovi još uvijek vrlo jasno mogu vidjeti oko Imperiale, preko srednjevjekovnih papskih peripetija pa sve do modernijih popkulturnih mitova, kakav je filmska romansa Gregori Peck-a i Audrey Hepburn na Španskim stepenicama, neke od James Bond avantura, ili Illuminati-konspiracija iz Anđela i demona.

Ovaj rascjep između kulture i ljepote grada i fenomena poput beskućnika i smeća, samo je jedan primjer kojim se mogu ilustrovati mnogobrojni kontrasti Rima. Grad je istovremeno monumentalan ali njegova istina je i u detaljima. S jedne strane čovjeka poklope gradnioznosti Koloseuma i Vatikana, a s druge strane kud god pogledate neki vam detalj privuče pažnju – od prelijepih arhitektonskih minijatura, recimo balkona, ili bezbrojnih malih skrivenih crkvi, pa do stvari kao što su mnogobrojne javne česme, ili na primjer prefinjeni kišobran-suncobrani ovog ristorantea:

Naravno, najveći dualizam Rima, vjerovatno najveći uopšte u istoriji, je pagansko i hrišćansko. Rim je najhrišćanskiji grad na svijetu, prijestonica vjere. Koliko god čovjek bio nevjernik, kakav sam, ne može da se ne divi dostignućima katoličke Crkve, jedne institucije koja traje više od dva milenija.

A to je trajanje ovdje tako očito. Ali Rim je i mjesto na kome je paganski svijet doživio svoj politički i institucionalni maksimum u doba Imperije. Ove dvije dimenzije, konstitutivne za identitet Evrope, i uopšte Zapadne civilizacije, smisao i revolucija Renesanse, ugrađene su u Grad. Mnogi će reći da je najbolji simbol toga Pantheon – svetilište svih paganskih bogova kasnije pretvoreno u hrišćanski hram. Ali ja nemam tu impresiju – koliko god ga zli hrišćani pakosno modifikovali, Pantheon nije postao crkva – to je i danas čisto pagansko mjesto. Berđajev je pisao o tome zašto quatrocento ne može biti povratak paganskog: svijet je bespovratno rascjepljen između realnog i idealnog, između transcendencije i imanencije i tu postoji samo spoljašnja sličnost forme. Pagansko je čista imanencija, a Renesansa uvijek ostaje unutar dualizma svjetova. Pantheon je odbio da se pokori hrišćanstvu i, uz Trevi, predstavlja najpaganskije mjesto izvan Grčke.     

Za kraj volim da ostavim možda i najugodnije poziciju u Rimu, ostrvo Tiber:

Pravo mjesto da čovjek misli o razlikama između iskustva naučne konferencija i šahovskog turnira. Na naučnim konferencijama obično ste uključeni u stalne beskonačne diskusije što teorijskog što dnevnopolitičkog tipa. Postajete neminovno dio jedne privremene zajednice, formirane na par dana od stranaca u stranom gradu, povezanih istom strašću. Na šahovskim turnirima čovjek se individualizuje, osami i sklon je da tumara ulicama, sam sa svojim mislima. To je posljedica činjenice da na turniru stalno »igrate« protiv nekoga koga morate da pobijedite, koji vam stoga ne može biti tako neobavezno blizak kao što je to neko na konferenciji. Kako je to naš velemajstor Branko Damjanović objasnio u par riječi: »Stvarno je super na ovim turnirima, samo da još nema šahista i da se ne mora igrati.« Borba individualizuje ljude. Zato je, recimo, liberalni kapitalizam tako suštinski povezan s individualističkom filozofijom i »egoizmom«: konkrencija na tržištu vrlo je slična borbi za šahovskom tablom. Kao i u šahu, tu vam ne pomažu titule, etikete i tome slično – vi naprosto morate da odigrate bolji potez ili da ponudite bolji proizvod. U to sam se uvjerio upravo na ovom turniru: igrajući bijelim figurama ključnu partiju šestog kola, protiv argentinca Oscara Banosa, igrača s 300 poena manjim rejtingom, povukao sam seriju traljavih šablonskih poteza i već nakon petnaest poteza upao u propalu poziciju. S prezirom prema samom sebi natjerao sam se da ponudim remi, što je moj protivnik, vjerujući titulama, prihvatio. Ipak taj je remi bio ravan porazu i ja sam praktično ostao bez šanse za vrh tabele. Sljedećeg dana stigla je primjerena kazna: u jutarnjem kolu [s obzirom da sam noćna ptica nikako ne mogu da profunkcionišem u ovim jutarnjim partijama, i koliko me sjećanje služi ni jednu nisam odigrao kako treba] odigrao sam vjerovatno najlošiju partiju u životu, izgubivši od grčkog velemajstora Banikasa gotovo u minijaturi. U nauci i univerzitetskoj karijeri nije tako – jednom dostignut status, npr. profesora, praktično je nepovratan i zaštićuje vas u ogromnoj mjeri od kritike. Sam vaš status, koliko god se tvrdilo da nije tako, često služi kao dovoljan argument za ispravnost vašeg stava. Kritika, tako kritična za nauku, bar onu pravu, zapravo je mnogo ekstremnije prisutna u drugim vidovima egzistencije. No naučne konferencije imaju i jednu bitnu prednost u odnosu na šahovske turnire: dok na turniru ne možete da se prepustiti čarima vina do večeri, kada partija završi, naprosto zato što ne biste mogli da igrate i računate poteze, na konferencijama je upravo obrnuto – nešto vina prije izlagnja dobro dođe. Naročito ako je vaš engleski far from impeccable, kao što je to sa mnom slučaj. Međutim, nakon par čaša vina, progovorim na lijepom kembridžskom engleskom. Ipak to vino nikada ne prija tako kao kada se počastite nakon pobjede, naročito ako se radi o nekoj važnoj partiji. Ovdje su večeri nakon partija bile pravi pravcati vinski praznici. Za to se pobrinuo sjajni Massimo Carconi, organizator i duhovni tvorac turnira Cita di Aperta. Obično su ljudi koji vas stalno nešto zapitkuju u smislu: da li je sve OK; fali li Vam nešto?, imate li kakvu želju itd, pravi smorovi i dosadni; ali ovaj čovjek je to radio tako s stilom i iskreno, da sam ja, iako sklon da se izolujem u svoje misli, zaista s uživanjem pratio njegove ideje – od posjeta trattoriama i osteriama, konzumacije domaćih vina, do književne večeri i opere posvećene šahu. S obzirom da je Massimo završio političke nauke i da je aktivan političar, meni su posebno bile interesantne rasprave na temu aktuelnih unutrašnjepolitičkih pitanja Italije. Njegovo objašnjenje događaja oko referenduma, kao i uspona pokreta poput CasaPound [koji je po njemu ipak minoran] koliko god očekivano i standardno, takođe je jednostavno i uvjerljivo: stopa nezaposlenosti mlade populacije u Italiji je iznad 40%, a Fiat više nije italijanska firma, već američka – kupio ga je GM. Što je tragedija svjetskih razmjera – zamislite da mitsko biće »fiću« prave Ameri? Sve to proizvodi i krizu identiteta i vrijeđa nacionalni ponos Italijana: »Kada Merkel želi da raspravi neki problem, ona ne zove Rencija, niti bilo koga u Italiji, već Olanda.« Po njegovom mišljenju Renci nije prava alternativa jer ne radi u interesu Italijanskog naroda već bankara. Iako je Massimo ljevičar, ovo objašnje identično je onome kojima su u CasaP obrazlagali svoje »NO«. Zanimljivo, isto objašnjenje za situaciju u Španiji dao mi je drugi exYu učesnik ovog turnira, velemajstor Striković, koji već 25 godina živi u LaKorunji. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok katalonskog separatizma nije ekonomski, ma koliko se to tvrdilo, već moralni i identitetski. Upravo kao i kod nas.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li razmišljate o odlasku iz BiH u narednih godinu dana?

Rezultati ankete
Blog