Aleksandar Savanović

Tirana

Ovaj grad, koji je za mene u mnogo smislova bio prava pravcata mistifikacija, imao sam priliku da prvi put posjetim zahvaljujući učešću u ACAD projektu Ujedinjenih Nacija, na konferenciji novembra 2016. Put do mjesta kakvo je Tirana očekivano je komplikovana procedura i mrcvarenje: autom do Zagreba, jutarnji let, pa sam morao da krenem iz Banja Luke već oko 4.30. S obzirom da sam u nekoliko navrata u zadnje vrijeme iskazao neslaganje s dekanom FPN-a po nekim bitnim pitanjima, on je iskoristio priliku da me pedagoški podsjeti kako to baš i nije mudro tako što mi je uskratio fakultetskog vozača i službeni automobil. Istovremeno je moja frakcija u stranci izgubila u unutarstranačkim borbama, pa sam i sa političke linije ostao bez takve zgodne mogućnosti zloupotrebe javnih sredstava za privatne svrhe kakva je korištenje službenog stranačkog vozila. To sve je imalo za posljedicu uživanje u noćnoj/jutarnjoj vožnji za Zagreb. Presjedanje u Beču, uz čekanje od tri sata na connecting za Tiranu. I isto tako u povratku. Ova presjedanja ne samo da smaraju, već obično i mnogo koštaju – nervoza i umor se smiruju kupovinom u aerodromskim šopovima, ili ručkom u preskupim restoranima bečkog aerodroma. Premda su honorari koje daju UN bezobrazno visoki, činjenica da čovjek podlegne gluposti potrošačke kulture iritira sama po sebi.

Idući put Tirane imam nelagodan utisak da mi na čelu piše kako sam mrski Srbin i da ću se osjećati kao „krme u Teheranu“, što se, naravno ispostavilo kao notorna glupost. Čovjek ne može da se ne zapita o izvorima, genezi i uzrocima animoziteta Srba i Albanaca. Unatoč trenutne kosovske histerije, čini mi se da to neprijateljstvo zapravo nema duboke istorijske korijene. Nemam dovoljno znanja da bih formirao iole kredibilno mišljenje, ali najlogičnije mi djeluje da su podmukli austrougari zakuvali tu kašu pokušavajući spriječiti pojavu konkurentske imperije na Balkanu. A mi smo kao mulci naglavačke uletili u „zavadi pa vladaj“ zamku. Istržujući beskonačne Venecijansko-Otomanske ratove otkrio sam mnogo zanimljivih stvari i o našoj istoriji, između ostalog i o odnosima s Albancima. Na primjer, za vrijeme opsade Skadra/Skutara 1422. i 1423., najvažnije albanske porodice Kastrioti i Dukadjini, sa svojim odredima, borili su se na strani despota Stefana Lazarevića protiv Venecije. Na čijoj strani su opet bili braća Crnogorci iz plemena Ćetojevića. Nakon što se ispostavilo da zbog niskog vodostaja Bojane mletačka flote ne može kroz Adu Bojanu, narod Kotora je rukama iznio mletačke topove s brodova do Skadra, da s utvrda pucaju po srpskim oklopnicima. Kada čovjek iz današnje perspektive razmisli o tim činjenicama, ono što je najočitije je koliko su zapravo isfabrikovani i vještački neki od najjačih nacionalnih mitova i koliko mi zapravo malo poznajemo, i još manje razumijemo vlastitu istoriju.

Ipak, jedan mit – onaj o nesređenosti balkanskih država, ispostavio se kao fakat. Moje „Nikada ne ići istočno od Dubrovnika“ pravilo odmah se opravdalo: nemoguće je uhvatiti WIFI niti u hotelskoj sobi niti na univerzitetu. Naravno, kako to uvijek biva, upravo sam, zbog nekih privatnih drama, u trenutku kada mi je konekcija s Banjalukom krajnje neophodna, pa sam kao na iglama i šizim.

Sama konferencija je tipičan primjer birokratske metodologije proizvođenja samog sebe: UN su s pravom na glasu kao administrativna aždaja koja konstantno produkuje beskonačne office za ovo-i-ono, koji su skupi, imaju vrlo smislena opravdanja na papiru, ali efekti rada mnogih od tih kancelarija i podorganizacija su po pravilu daleko ispod onog efekta koji bi opravdao uložena sredstva. Tako je i ovdje pametno odlučeno da se jedno ad hoc tijelo - ACAD regionalna mreža, institucionalizuje sve s kancelarijom i nekoliko zaposlenih. U sjećanju mi je ostao jedan energični Grk koji je s takvom strašću branio očigledno vještačku tezu o potrebi institucionalizacije projekta, bez sumnje videći baš tu svoje buduće radno mjesto. Ipak se tu moglo čuti zanimljivih stvari i kvalitetnih izlaganja kakvo je recimo prezentovala kolegica iz Zagreba o suđenju Sanaderu. Argumentacija koju je ponudilo hrvatsko tužiteljstvo može se copy paste upotrijebiti u nekim budućim željenim i toliko neophodnim procesima u RS:

I pored generalne nezanimljivosti konferencije, sama Tirana je zanimljivo iskustvo i opravdalo je muke puta i smarajuću dosadu konferencije. S obzirom da nisam ranije imao priliku da dođem, raspitivao sam se, naravno, kako to izgleda, i dobio potpune dezinformacije tipa: „nemoj imati predubjeđenja, to nije komunistička rupa“, „to je jedan evropski grad“ i slično. Ništa od toga nije tačno: moj utisak je da je Tirana, tada, jedno tipično slijepo crijevo Evrope, kakvih na Balkanu ima podosta. Često se u ovakvim gradovima sjetim Krležine tako tačne odredbe istočne granice Zapada: „Evropa se završava u mom komšiluku – na zagrebačkom kolodvoru.“ Pitanje istočne granice Evrope uvijek je imalo metafizički karakter, ali možda se najjednostavnije može riješiti tako što se, umjesto studiranja zamršene i neprovidne istorije i beskonačnih teorijskih diskusija „Šta jeste Evropa“ i „Gdje“, naprosto sjedne u auto u Ljubljani i krene prema Bukureštu. Tada se istočna granica može odmah vidjeti i osjetiti. Za mene, koji Evropu shvatam kao ideju, a ne kao mjesto, to je uvijek problematično iskustvo s kojim se, idući na istok, tmuran u mislima borim čekajući check-in za one koji nisu „EU-citizens“, već „Others“. Jednom prilikom je predsjednik Clinton, čovjek kome je Albanski narod podigao spomenik za života, definisao istočnu granicu na sljedeći način: „Neki smatraju da Evropa staje kod neke planine, rijeke, ili mora, ili, što je još gore, tamo gdje ljudi počinju drugačije da se mole bogu. Ali to nije Evropa, Evropa je koncept.  I SAD su Evropa.“ Stvarnost još ne potvrđuje ovaj idealizam.

Arhitektura i cjelokupan environment grada upečatljiva je kombinacija hi-tech-a i donedavne bijede. Razlika se može vertikano omeđiti. Automobili na ulicama su većinom skupe limuzine, dame su, ne samo prelijepe i sve tipa Elvana Gjata, već često i ukusno i skupo odjevene, a prvi spratovi, tj.prizemlja zgrada pretvoreni u butike, restorane, kafee i poslovne prostore. Međutim, već od drugog spata, pa do četvrtog – koliko većina zgrada u centru ima, bode oči bijeda predtranzicijske prošlosti. Ne samo da su fasade oronule, već se vrlo često umjesto tendi i nadstrešnica može vidjeti najlon:

A posebna priča je sušenje veša između prozora, pa i zgrada. Praksa koja me podsjetila na slične prizore u mojoj Veneciji. Taj vertikalni disparitet između tla i onoga što je iznad ostaje kao najsnažnija impresija Tirane, i moja prva memorija kada se sjetim tog grada. Meni, nevjerniku, je draga pomisao da se tu ono što je „dole“, tj. „materijalno“, pokazuje u slici bogatstva i stila, dok je ono što je „gore“, tj. duhovno“, oronulo i ispijeno. Pada mi na um čuvena slika „Atinska škola“ Rafaela Santija, u kojoj je diskusija između „božanskog filozofa“ Platona i „materijaliste“ (šta god to značilo) Aristotela prikazana tako što prvi pokazuje prema „gore“ a drugi prema „dole.“ Gornji svijet je, bar u Tirani, tuga iz predgrađa.

Tirana ipak dakle ima neki svoj šmek, i, od svih gradova u kojima sam bio, podsjeća me najviše na Palermo, tj. njegov uži centar. Naročito su prijatni kafići a-la-Pariz, - ona fina mjesta s jednim/dva reda stolova na trotoaru, iz kojih možete uživati posmatrajući prolaznike na metar od sebe, dok pijete espresso i, doduše, umjesto kroasana konzumirate neki od kolača orijentalnog tipa.

Koliko god konferencija bila dosadna i besmislena, kako već UN iventi znaju biti, druženje after work je bilo sjajno. Amerikanci su slavili Thanks giving day pa su učesnici iz SAD organizovali večeru s tradicionalnim ćurkama, i to bez prateće ikonografije. Premda niti ćurka niti vino nisu bili vrhunske gastronomske i enološke izvedbe, atmosfera zajedničke večere je bila ekstra. Za to se najviše pobrinuo „Džeri“ – gazda hotela „Dinasty“ u kome smo odsjeli. Inače, ime hotelu je dao po poznatoj seriji iz 80-tih godina dvadesetog vijeka, a njegova supruga je moćna crnka koja me odmah asocirala na glavni lik serije: cruelu Aleksis. Džeri inače insistira na tome da ne pričamo na engleskom i tvrdi za sebe da zna srpski jezik, što se uz određenu akademsku širinu u tumačenju značenja riječi „znati“ može i prihvatiti. Tako, na primjer, prilikom upoznavanja umjesto „drago mi je“ on koristi „lijepo mi je“, ali to je praćeno tako sugestivnom neverbalnom komunikacijom da niko nema problema da ga razumije. Mi, koji smo veče prije toga naručivali jagnjeću plećku konstrukcijom „shoulder of the lamb - first leg“, nismo smatrali da imamo moralno pravo da insistiramo na gramatičkim i semantičkim potankostima. Pogotovo kada nam je Džeri održao sjajno izlaganje - mnogo zanimljivije od onih koja su se mogla čuti na konferenciji - o jugoslovenskoj pop muzici, naročito njegovim favoritima Miši Kovaču i Kemalu Montenu. A priča o tome kako su on i njegovo društvo, kao tinejdžeti, za vrijeme vladavine Envera Hodže u nekom mračnom podrumu u ilegali slušali jugoslovenske radiostanice ostavila je snažan utisak: s jedne strane to je stvarna, egzistencijalna kritika besmislenosti komunističkog zla kakvu rijetko možete naći u knjigama, a s druge strane i bolno podsjećanje na našu glupost i zlo s kojim smo razvalili takvu državu.

U kritičnom momentu večeri napravio sam neopreznu grešku i, u žaru borbe s vinom i ćurećim pečenjem, otkrio da sam šahovski majstor. Nakon toga zapljusnut sam serijom izazova na mečeve, a prvi je naravno Džeri. Čovjek igra sasvim ok za jednog amatera, a šah, u holu hotela, na kome smo igrali je jedna od najljepših garnitura koje sam ikada vidio.

Uvijek me oduševi činjenica da ljude mnogo više impresionira kada im kažete da ste šahovski majstor, nego univerzitetski profesor i/ili na nekoj političkoj funkciji i sl. Pričam mu kako je nedavno jedna BL dnevna novina objavila ukrštenicu s mojom fotografijom ispod koje je bilo: „poznati banjalučki šahista“, a ne nešto tipa „profesor banjalučkog univerziteta“. Sreća je bila da su ostali protivnici bili znatno slabiji igrači tako da je interesovanje za igru naglo splasnulo pod teretom brzih poraza, i ja sam ostao sam za tablom,

pakosno pjevušeći: „Ja neću imati s kim da ostanem mlad, ako svi ostarite. I ta će mi mladost teško pasti...“

Veče se pak nastavlja tako primjerenom temom: da li će Trump zaista ispuniti prijetnju o radikalnom rezanju američkog finansiranja UN-a, a stvar je začinjena iskrenim strahom jednog mladog Meksikanca, doktoranta na Washington and Lee University, da bi novoizabrani predsjednik SAD-a mogao ispuniti nemoguće obećanje o zidu na meksičkoj granici, što bi sahranilo njegovu naučnu karijeru, a i životne snove i ljubav s jednom njujorčankom. Ziloti koji podržavaju slične politike često zaboravljaju koliko se svaka politička odluka reflektuje na pojedinačne živote ljudi.

Diskusija se ipak pomjerila od ovih trivijalnosti i kulminirala neuporedivo važnijim načelnim pitanjem o opravdanosti nedavne dodijele Nobelove nagrade za književnost Bob Dylan-u. 

Pobijao sam negativan stav kolegice iz Beograda referišući na dvije omiljene strofe genijalne Dilanove pjesme „Shelter from the storm“:

Suddenly I turned around and she was standing there With silver bracelets on her wrists and flowers in her hair She walked up to me so gracefully and took my crown of thorns "Come in" she said "I'll give you shelter from the storm". Now there's a wall between us something there's been lost I took too much for granted got my signals crossed Just to think that it all began on a long-forgotten morn "Come in" she said "I'll give you shelter from the storm".

Putovanja čine providnom jednu stvar: gdje god se čovjek nalazio on uvijek ostaje to što jeste, taj-i-taj in concreto čovjek s svojom vlastitom krunom od trnja i zidovima prema drugima. Mi smo uvijek samo sva naša memorija, svi naši ožiljci na jednom mjestu. Promjena lokacije čini te tragove vidljivijim nego što je to u kolotečini i zauzetosti nebitnostima svakodnevice. Očito: lutanje je i traženje skloništa, premda po definiciji neuspješno. A svaki šovinizam je glup i neistinit. Koliko god nacionalizam nudio lažnu sigurnost pripadanja, i fikciju skloništa u kolektivitet, svaki narod sastavljen je manje ili više od ovakvih likova poput „Džerija“.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

Komentari
Twitter
Anketa

U proteklih godinu dana koliko ste puta odgledali neku pozorišnu predstavu?

Rezultati ankete
Blog