Radmila Trbojević

Dubioza kolektivna

Slušam  sjajnu “Dubiozu kolektiv “ sa Tjentišta i mislim kako se nama nije desilo ono što se Jugoslaviji desilo nakon onoga drugog rata, a to je da država zabrani govor mržnje, tj. da se vrlo brzo nakon rata prestane pričati o jamama, stratištima gubilištima, klanjima, vješanjima, te da krene izgradnja razorene zemlje. Ko je tada prestao da priča i piše o svojim stradanjima? Prestali su teško postradali Srbi, ostavivši iza sebe Jasenovac, Jadovno, Garevicu, zacementirane jame, te krenuli da grade svoju zemlju.

Ali, kad nema vizije o zajedničkoj budućnosti, kad treba zamaskirati životne probleme, korupciju, krađe, afere itd. tada na scenu stupe političke vođe, ljudi koji pojma nemaju šta i kako dalje - i hvataju se jedine prijemčive priče za obezglavljeni, primitivni i osiromašeni narod - a to je zločin, krv, ubice.. Posebno je to tako svakoga jula u Potočarima, ali na mjestima gdje su stradale srpske žrtve, gdje naravno nema starnih delegacija. Na TV -u je toliko puno tih emisija, skoro do nepodnošljivih granica.. Čini se nemogućim da se ovi narodi pomire –  zapravo to je apsolutno nemoguće. Pokušaj da se živi na način kako žive drugi civilizovani narodi koji su se međusobno poklali - I sada žive jedni pored drugih.. Kod nas je to, izgleda nemoguća misija.

Ako Srbi, kažu Bošnjaci, priznaju da su neki među njima počinili genocid - ako potvrde sve što se od njih traži, tj. presude Haga kao sveto slovo – nestaće problemi, počeće nova era suživota. Bio bi to još jedan uspio eksperiment globalista, onih što u sjeni pomjeraju figure na šahovskoj tabli svijeta. A onda se neki tamo bloger raspiše o tome ”kako proces pomirenja u Bih ide dalje“... Možda gore na Tjentištu bi i moglo kad bi onaj laf Brane, frontmen, Dubioze  dobio priliku da nešto vodi, a neće. Čim se ona djeca vrate u svoje atare – dočekaće ih stari. I sve će biti kao prije.

Cilj je priznanje genocida od strane RS-a, koji se tamo nije desio, a desio se težak, strašan, masovni zločin, što se dešava i dešavalo se  uvijek tamo gdje je rat. To nije opravdanje, niti može biti opravdanja za izvršioce takvih teških djela.  Ali tek onda kada  se  dokaže da taj pojdinac, ne kao član UZP, j e s t e lično,van svake sumnje, naredio ili počinio zločin za koji se sudi. Svaki pravnik krivičar to zna. Zna to i Amerika, koja je i smislila nove elemente u kvalifikaciji genocida  da bi strašno kaznila Srbe buntovnike i pomogla da se fama oko srpskih krvoloka proširi svuda po svijetu.

Priznanje na koje prisiljavaju Republiku ne bi imalo veze sa moralom, kajanjem, sa pijetetom prema žrtvama, što Bošnjaci pričaju kao mantru. Jer sve to  su Bošnjaci dobili u najvećoj mjeri, a Srbi od njih nisu ni za jednu jedinu svoju žrtvu. Čak je i sam Vučić umalo izgubio život došavši da se pokloni žrtvama.

Priznanje treba da bude baza za ono što oni žele - a to je da je Republika Srpska stvorena na genocidu i da je treba ukinuti -  što oni kao svoj stav uopšte ne kriju. Pri tome niko, ni  jedan medij u Federaciji, ne pomenu srpske žrtve, niko ne pomenu onu dvojicu dječaka iz Konjica, osim onoga čestitog Bošnjaka, koji podiže kapiju u spomen nevine djece, umorene dva puta..

Nije li za Bošnjake jedina moguća politika budućnosti stalno trovanje zajedničkog života, lažna priča o pomirenju, a prizivanje osvete dušmanima?!   Nažalost znamo da mrtvi neće promijeniti naš život – to mogu samo živi.   

Za ovakvu situaciju kriva je ovakva nakaradna država, sastavljena od ratnih neprijatelja, koji nisu u stanju da žive kao sav ostali svijet, koja je to samo na papiru, koju tlače stranci da bi što duže i više zaradili u njenoj nesreći, jer da postoji, saslušala bi makar jednu od poruka onih mladih ljudi  iz „Dubioze„ i   shvatila da ljudi bježe iz ove zemlje, čak i u gore i klimatske i ekonomske uslove, ali gdje nema svakodnevne priče ko je kome pustio više krvi... Uzalud   putevi, uzalud zgrade i objekti ako u njima neće imati ko da živi.  

Prijetnje donošenjem zakona o nekim zabranama, prisila, dugogodišnje mrcvarenje, odsustvo zajedničke vizije ljudi, koji nas vode, koji ni o čemu ne mogu da se dogovore, osim o svojim platama, u zemlji koja otvorenih očiju ide u propast –  ne vodi nikuda. Neko mora da riješi ovu enigmu bezakonja i upravljanja brodom bez kormilara. Takvu zemlju mogu spasiti JEDINO LJUDI, HRABRI, ALI i MUDRI, OBRAZOVANI, NEOTROVANI ŽELJOM ZA OSVETOM, LJUDI KOJI ĆE ZNATI KAKO DA ZAUSTAVE OVU PROPAST.

Koji? Pojma nemam.

Sjetimo se, dakle svih naših poginulih s pijetetom svake godine, zalijmo grobovei humke suzama, obilježimo te dane kako treba, ali zatvorimo kapije grobalja, nakon toga i  okrenemo se budućnosti, jer ovako nikada nećemo spoznati šta znači s t v a r n o biti slobodan u svojoj zemlji. Inače, nama ovdje nema drugog puta osim - nazad u mržnju i osvetu, čija je hrana stalna priča o stradanjima i prolijevanju krvi - Ili bijeg odavde što prije - i što dalje.

Inače, oni koji su u julu pričali političke priče, plakali nad grobovima, gurali narod da mrzi jedan drugg - dobili su ogromne plate, bonuse, tople obroke, naknade za odvojeni život  - i krenuli na topla mora da dobro odmore otrovne jezike.

Ovi drugi, narod – posebno penzioneri - zbrojiće svoj skromni prihod, pa kad zbroji vidjeće  da je bolje da i ne pomišlja na odmor /ako nisu digli kredit/ jer  dolazi jesen, škola, ogrev…… itd.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog