Radmila Trbojević

I Jergoviću se desilo?!

Desi se da neki dan slučajno pročitah uradak gosp. Jergovića u „Buki“, sada hrvatskog knježevnika, koga sam izuzetno poštovala i recimo, zašto da ne, i voljela zbog njegovih dobrih radova, britke inteligencije, sjajne naracije, nekog sarajevskog štiha itd., pa iz tog razloga ne mogu da vjerujem da je, možda u nedostatku inspiracije koja bi bila na njegovome nivou, u časovima dokolice koju imaju pisci, u nedostatku tema i umjetničkih dometa više razine, dakle onoga što Jergović  apsultno može i zna – i on posegnuo za tako običnom temom, koja ne zavređuje onako dugačak tekst, parafraziram kratko da li je o n a Jugoslavija imala - ili nije imala himnu, odnosno ko je, kada i kako domoljubno, napisao tekstove onih pjesama, koje ništa nisu kazivale o tome koliko i kojih je sve naroda imala ona nesrećna zemlja. Bila sam iznenađena izborom teme, mada se o izboru teme nekog pisca zapravo teško može komentarisati. Pisac može pisati o čemu hoće.

Dakle tema je ona bivša zemlja, u koju su se svi zaklinjali, osim naravno onih koji nisu nikada, ali koju su i oni, Hrvati, zdušno koristili kao podatnu kravu muzaru kada im je bila potrebna i koju su odbacili onoga momenta kada im se digla ona tvar na Europu, pa su pomislili da je došlo vrijeme da tu i takvu omrznutu Jugoslaviju gurnu na smetljište istorije, gdje joj je po njima oduvijek bilo mjesto, a to, naravno, nije nikakavo junačko, herojsko, vrijedno poštovanja mjesto, jer takvo mjesto pripadasamo istorijskim narodima kakvi su Hrvati i  Šiptari  - dakle komunističke,  uvlačiteljske, režimske pjesme, koje su napisali neki pisci bez veze, naročito odavno pokojna Mira, Miroslava itd. Alečković, ili već kako se sve ne zove, čije kosti i kosti drugih ondašnjih partijskih ulizica s a d a Jergović prevrće, da  ih ne nabrajam sve poimence, jer svako ko želi da se upusti u čitanje ovoga bloga - može ga i pročitati.  

Sam tekst vrvi od podataka uzetih iz neke arhive, što i nije važno, jer sve jeste okvir za ružnu sliku one Jugoslavije, koju je narodno sjećanje, nekih, s gnušanjem odbacilo, ali nekih i nije. A cilj je jasan! Omrznuti sve što se tiče one Jugoslavije, možda sa izuzetkom Sarajeva (koje je bilo Jugoslavija u malom), koje ima piščeve simpatije, što nije tema ovoga teksta.

Jergović je u pomenutom blogu uzeo na sebe zadaću da ocrnivši Miru Alečković, ocrni onu nesrećnu zemlju, koju su opjevali ljudi koje on pominje, takvi kakvi su stvarno bili, ili kakvima su se prikazivali. Pa šta? Kome su nanijeli štetu ti, eto, kvazi pisci, kvazi pjesnici, kvazi intelektualci – napisavši riječi koje su pjevali milioni ljudi i kad je cijela ta bivša zemlja živjela i, za inat mnogima, pulsirala energijom, koju ove male, i danas, nakon desetljeća nezavisnosti malodobne državice nikada neće imati. Dapače, te male državice (Hrvatska možda misli da je postala velika kad je ušla u NATO, za koji sada u miru ginu njeni domoljubni sinovi) su, dakle, otrgnuvši se od otrovne sise mrske matice, u kojoj  je kao  potpuno  dominirala  Srbija,  donijevši neviđene slobode i sreću svojim stanovnicima danas bivaju napuštene od  ljudi, naročito mladih, zato  što od takve velike sreće i slobode koja se osjeća svuda i kod svakoga, ne znaju šta bi sa sobom, te bježe što dalje i što brže. Irska, Island, Češka, Njemačka nije bitno. Prazne su njive i atari Slavonije, na plavome  moru nema radne snage, Hercegovci jure u Zagreb, ali ne mogu baš  svi, idu izabrani, prizivaju se ne samo Srbi nego i  Cigani, ne zato što ih vole, ili poštuju, nego zato što nema ko da radi, a oni hoće i za 200 eura za mjesec. Od  te vijekovno čekane, velike sreće, ili benefita, koji je nastao nakon smrti pomenutih kvazi  književnika, pjesnika, tih partijaca koji su za ove današnje partijce i njihove pljačke, imanja i bogatstvo - bili mala djeca -  a koji jesu pjevali tako kako su znali i kako su im njihovi partijski drugovi tražili. I ponavljam uprkos toga njihove pjesme su pjevane desetinama godina – ali  što je još strašnije po ove nove Evropljane - pjevaju se i danas. Naravno, pjevaju oni koji se ne boje, oni u stroju  sa svih strana u  „vojarni“ u nekoj tamo jebenoj Bileći, koje niko nije natjerao da tamo dođu i pjevaju kroz Trebinje Husinjskim rudarima, noseći zastave Jugoslavije i slike Tita, ona maldež gore na Tjentištu što zajebava poštene političare novoga kova, oni na Sutjesci u Kumrovcu, u ....gdje sve ne.  Ali se pjevaju.

Šta koga briga šta je  bila Mira Alečković i koga boli gdje se krstila! Šta koga briga za one koje Jergović navodi u polemici, koja zapravo treba da posluži da prevrne kosti onih  koji su bili kako iz njegova teksta proizilazi, režimski duvači i ulizice, koji su bili članovi one KP, ali  za razliku od onoga doba, današnje vodeće partije i svaki „neko“ iz  tih partija svakodnevno, iz vlada, skupština, ili  bilo odakle, je*e narod u zdrav mozak kako mu padne napamet. Onda je makar bila jedna partija – pa se znalo ko kosi - a ko vodu nosi.  A ko je  danas razgoropađeni, miroljubivi Tompson, ko umiljati Škoro u lijepoj našoj? Šta oni pišu i šta pjevaju? Nisu svi od reda baš zakleti domoljubi – nego znaju da se uvlačenje velikima dobro isplati. Baš kao i oni što su davno pomrli.

Cilj ovoga teksta je devalvirati one godine „pune muka„ o kojima čuveni Čola pjeva onako nadahnuto, koje godine to jesu bile, naravno, za one koji su se borili i ginuli u redovima partizana tj. antifašista, ocrniti onu zemlju i ljude koje ove generacije niti znaju, niti ih je za njih briga. Ali, kada bi bili iskreni i kad se ne bi bojali vlasti u srećnim državicama post demokratije na način da  svako pozitivno mišljenje o Jugi jeste jugonostalgija, a zadnja je uvijek riječ moćnih šovinista u mnogima od njih, nastalim nakon umorstva Jugoslavije, koji opet vole svoj narod do te mjere da mu ne daju disati od prevelike ljubavi ----  najmanje bi 80 % njih željelo da vrati baš onu Jugoslaviju, koju Vi,  gospodine Jergoviću, prezirete.

Mira, Miroslav, Gotovac i  oni su mrtvi i ne čine štetu nikome. Možda se jedino radi o žalovanju što se ta ničija  zemlja nije raspala prije, pa da kolo vode oni kojima je Jasenovac bio odmorište tj. vazdušna banja za srpski narod, Jevreje i Cigane .

Priča o zastupnici, policajki iz Brisela što može savladati četvoricu jačih muškaraca, koja javno s TV–a veliča ustaški režim – mogla bi recimo biti tema za pisca da je umjetnički obradi budući da ide linijom od policajke na motociklu iz Kanade do uspješne političarke u  Briselu  – što je zaista veliki uspjeh, skoro pa nevjerovatan - nego je tema ona skojevka, pomalo feministkinja zajedno sa Desankom M. (koju ja  volim, ne toliko zbog patriotskih, autentičnih srpskih osjećanja, nego zbog samozatajnih ljubavnih stihova) Mira Alečković, koja kao neki boračko/ borbeni lik ne bi mogla da opere noge ovoj pomenutoj hrvatskoj heroini, za koju je i sama predsjednica u Hrvata, Kolinda, tek nježna, benevolentna mankenka u NATO uniformi, sa činijom prirodne hrane za super liniju. Možda bi tema uspješne borbe s kilogramima lijepe Predsjednice takođe mogla biti tema? Ima tu more tema, koje bi mogle zaista da ponesu pisca Vašega ranga!

Nikako jedna Mira A.  Iz bivše Jugoslavije. Kome to treba.

Jugoslavenska himna kao tema, koja je bila napravljena za bezimeni narod, koju su pravili neki nesuvisli kvazi pisci i pjesnici, prodane duše i uhljebi. ..Pitam se kakvog to danas značaja ima za Vas? Za Hrvatsku? Šta se sve time otkiva? Možda kako je Jugoslavija i zbog tako nakaradne himne morala propasti!

Prаva himna, ona u srećnoj Hrvatskoj, ona  „Lijepa naša„..., a himna je jednog, jedinog istorijski verificiranog kao bezgrešnog naroda - Hrvata. I šta je onda stvarni problem?  Možda opet Srbi i sada kada ih u Hrvatskoj ima samo u tragovima. Jugoslaveni? Pa njih odavno nema, dakle, nema bojazni za Hrvatsku. 

Opustite se. Pustite prošlost na miru.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

 

 

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog