Aleksandar Savanović

Prag, jedan utisak

Za Prag mnogi kažu da je „Najljepši grad“. S pravom. Ali za mene, kao nekoga ko se bavi političkom filozofijom, prva asocijacija su komunizam, Jan Palah, 68'., tenkovi za vrijeme Praškog proljeća. I antologijska fotografija studenta s molotovljevim koktelom na sovjetskom tenku. Kao klinac saznavao sam ove događaje manje iz knjiga koliko kroz muziku Azre i Džonijevo proročko pjevanje, poput onoga „Pavel, neman je pred vratima...“. Tada mi nije bilo jasno šta je po srijedi, ali osjetila se tjeskoba koja je tu tema.

Čovjek bi očekivao da ovo danas više nije vidljivo, ali nije tako. Komunistička era odmah pada u oči kroz arhitekturu grada: Prag je zaista bajkovito i prelijepo mjesto, ali samo onaj centralni stari grad. Kada se vozite od aerodroma prema centru prolazite kroz nepregledne blokove komunističkih zgrada, blokova koje volim nazvati „kutije šibica“ – koje su sve identične kao jaje jajetu, i pri tome sive. Poput Zenice, ili npr. naselja Borik u BL. To je arhitektonski izraz doktrine o jednakosti – komunistički direktori su mogli imati veći stan od radnika, ali svi su živjeli u istim zgradama. Greška komunizma zapravo se najjednostavnije može vidjeti na osnovu komunističke estetike. Premda su u Pragu pokušali udahnuti život ovim antihumanim blokovima tako što su ih na mnogim mjestima prefarbali u različite žive boje, filozofija i pogled na svijet koji stoji iza ovih zgrada jasno se nazire. To je u oštroj opreci prema fascinantnom centru, starom gradu koji je, samim svojim postojanjem takav kakav jeste, prima facie pobijenje komunističke doktrine. Centar je prepun šarmantnih kafića i restorana s čuvenim wurst-ima i gulašima, i naravno pivom, u kojima sam obožavao da sjedim satima.

Premda nisam ljubitelj piva, ovo je grad koji je sjajni chef Anthony Bourdain, neupitan autoritet za mene, nazvao „World's capital of beer“ pa sam se osjećao obaveznim ispoštovati tradiciju i apstinirao od vina, preferirajući pivo. U svojoj emisiji o praškoj kuhinji Bourdain je inteligentno pokazao tranziciju iz komunizma u kapitalizam i demokratiju kroz kuhinju: dok ste za vrijeme komunista ovdje mogli da naručite svega par jednoličnih jela tipa kupusa s svinjetinom, kobasice, unifrmisani gulaš i to je to; nakon tranzicije kuhinja je postala raznolika i kosmopolitska, pa pored kineskih, tajlandskih i ostalih istočnjačkih đakonija, možete da dobijete i bezbrojne verzije gulaša. Premda je Anthony-eva generalana ocjena tačna: „In Prague, pork is the queen“, a, što se tiče hrane, grad je „Porkopolis“ ipak stvar je u nijansama i detaljima: pa sada svinjetinu možete da dobijete u najraznolikijim verzijama. Liberalni kapitalizam i free market čak i kada nudi isto, varira to u beskonačnim nijansama. Mnogi u tome vide razlog za kritiku i stvar posmatraju kao fatalnu zamku potrošačkog kapitalizma. Na primjer, filozofi Frankfurtske škole osuđivali su beskonačnu kapitalističku reprodukciju malo različitog ali suštinski istog kao sofisticiranu formu totalitarnog poništavanja ličnosti, ali ja sam na strani plejade različitih gulaša i bogatstva pork ponude. Na kraju krajeva, i banjalučki i sarajevski ćevap su ćevapi, ali ko može biti toliko bez duše pa tvrditi da se tu radi o istom jelu?

Kada se s gurmanskih pređe na vizuelna zadovoljstva, stari Prag je zaista arhitektonsko remek-djelo. Tu su bezbrojne male skrivene tajnovite ulice poput nekog vremeplova koji vas vraća u ranije vijekove.

Njihova skrovitost i mistika vrlo lako objašnjavaju zašto je Prag mjesto gdje su nastale priče o vješticama, čarobnjacima i alhemičarima. Lutka vještice je najprodavaniji suvenir na praškoj pijaci u centru. Jedan fascinantan izraz ove mističnosti Praga je i čuveni Orloj - astrološki ili astronomski sat, remek-djelo sajdžijskog zanata. Sat je iz 1410.godine, djelo sajdžija Mikulaš Kadan-a i Jana Šindela, koji je bio i profesor matematike i astronomije na Charles University, jednom od najstarijih evropskih univerziteta. Ono što kod Orloj sata proizvodi poseban vizuelni utisak je da on djeluje sasvim drugačije po danu, u jutarnjim satima, i predveče:

  

A katedrala Saint Vitus iz X vijeka, koja, izdignuta na brdo, dominira krajolikom grada, je fascinantna i jedan od najljepših religijskih objekata uopšte, - čovjek ne zna da li ga više oduševljava spolja ili iznutra:



Ova majstorska djela starog Praga u radikalnoj su opreci prema onome što se vidi u predgrađima izgrađenim za vrijeme sovjeta. Kapitalizam vs komunizam razlika vidi se i u novijoj arhitektonici: kada u Pragu danas prave zgrade, kao i u ostalom slobodnom svijetu, tu je pušteno mašti na volju pa nastaju ingeniozne gradnje kakva je „Dancing House“.

Već na osnovu arhitektonike grada bilo je za očekivati da je stav Pražana o komunističkoj eri krajnje negativan. To je bitno različita impresija u odnosu na memoriju o kumunizmu kod nas. Dok je kod mnogih Srba slika ere socijalističke Jugoslavije i danas vrlo često romantična i s pozitivnim generalnim stavom tipa: „jeste da su komunisti imali Goli otok i jednopartijski sistem, ali Tile je ipak bio genijalac i ako je uopšte bio diktator, bio je najprosvećeniji mogući diktator“. Mnogi su umjetnici raskrinkavali lažnu uljuljkanost ovog sistema. Ali to je stvar koja je tada bila jasna samo nekolicini. Ostali su živjeli blagodeti prosvećenog autoritarizma. Ovdje je stvar radikalno drugačija i Česi listom shvataju komunizam kao tragičnu i bolnu etapu u istoriji zemlje. Prag nije slučajno grad u kome je potpisana Deklaracija o osudi zločina totalitarnih režima, koja pravi načelnu identifikaciju između komunizma i fašizma. Što, recimo, može da se vidi i u imenima trgova/ulica:

A muzej komunizma je mjesto koje čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim i genijalno je postavljen: na primjer soba posvećena socrealističkoj umjetnosti; ili beskonačne količine sabranih djela Marksa, Engelsa, Lenjina i drugih korifeja koje iz današnje perspektive tako rječito govore o megalomaniji sistema; ili jednostavan prikaz realne prodavnice u kojoj možete da kupite samo par proizvoda poredanih u beskonačne nizove na dugim policama. Ili ova soba koju je tajna služba koristila za ispitivanje koja je sačuvana u originalu kao opomena budućim generacijama:



Praksa revolucionarnog terora u ime diktature proletarijata zadobila je pervertirane forme i postala terorisanje vlastitog naroda. Sjećanje o totalitarnom teroru i dalje je vrlo živo, a ima se osjećaj da se i vrlo svjesno održava u svijesti Čeha, kao politička odluka iz nekih sadašnjih političkih potreba. Motivi toga mogli bi se možda razaznati iz poruke koju šalju ovi plakati:

 

Pada u oči koliko se insistira na identitetu komunizma i Ruskog naroda: antiruska poruka ovih antikomunističkih plakata je očita: babuška i medvjed su tipične asocijacije na Ruse. Bžežinski je ukazao na činjenicu, važnu za razumjeti, da su američki „vazali“ tokom hladnog rata doživljavali Amerikance bitno različitio od onoga što su sovjetski „vazali“ mislili o svojim gospodarima. Dok su se mnogi divili R'N'R, 501, holivudskim filmovima i uopšte američkoj kulturi, šta god mislili o njenom objektivnom kvalitetu, dotle su sovjetske Ruse listom svi njima potčinjeni prezirali kao barbare s istoka, unatoč Jesenjinu, Dostojevskom, Čajkovskom i ostalim velikanima svjetske kulture. Nigdje ova dijagnoza nije tačnija nego u Češkoj i Pragu, i Bžežinski je i sam mislio na Češku kada je govorio o tome. Ipak, meni je zasmetala očita nepravda ovog etiketiranja prema Ruskom narodu, - narodu koji je zapravo najviše propatio od komunističkog zastranjivanja.

S obzirom da sam ovdje učestvovao na konferenciji koju je 2014. godine organizovao The International Institute of Social and Economic Sciences, nije bilo problema naći kompetentne sagovornike na ove teme. Ineče je ovaj institut tada bio još mlada organizacija u razvoju, ali je vrlo brzo rastao pod rukovođenjem agilnog profesora Robert Holman-a, koji je pri tome i politički uticajan čovjek – bio je višegodišnji savjetnik Predsjednika Češke republike. Već nakon par godina dobacili su do SCI liste, Thomson Reutersa, i do toga da keynote speaker na konferenciji bude jedan nobelovac. Institut je primjer kako se pravi biznis u nauci, i moram priznati da sam bio počastvovan kada sam nedavno dobio poziv da postanem njihov član – član mreže od više od 300 profesora social sciences iz cijelog svijeta. Mnogi od njih su već tada učestvovali na konferenciji, pa je diskusija na temu komunizma bila vrlo kompetentna i živa, naročito u neoficijelnim druženjima. Ipak, generalni stav svih domaćih učesnika je bio insistiranje na potpuno i bezrezervno negativnoj ocjeni. Premda se, naravno, generalno slažem s tim, ipak mi tako dogmatski stav nije prihvatljiv i djeluje mi upravo kao ponavljanje iste greške jednoumnosti koju kritikuju. U jednom momentu, na vrlo prijatnoj večeri na brodu uz krstarenje Vltavom, opomenut sam čak da je moje insistiranje na temi prešlo granice pristojnosti, i to ne baš pažljivo biranim riječima: “Jasno nam je da su vaše namjere korektne, ali ovdje se smatra nepristojnim insistirati na tim temama tako uporno.“ Očigledno je svako od ovih ljudi na neki način osjetio komunistički teror. Moja radoznalost je uvredljiva znatiželja jednog čovjeka koji hoće da sazna informacije o patnji drugih, koja je kao takva neprenosiva riječima i neiskaziva teorijama. A moj pokušaj da odbranim pravo na postojanje u političkom prostoru soft verzijama kakva je Dubčekov „socijalizam s ljudskim licem“ ili jugoslovenske verzije doktrine kakvi su Praxis i Korčulanska ljetnja škola, tretiran je s blagim prezirom prema nekome ko očito ne razumije stvarne, neteorijske implikacije onoga o čemu priča.

I sama konferencija nekako je bila u skladu s tim dilemama. Tako je, na primjer, kineskinja profesorica Hu Xueping, s Velikog komunističkog univerziteta u Pekingu, izlagala na temu teorije demokratije našeg filozofa Mihaila Markovića, pri tome se bazirajući na „konfučijanske elemente Markovićeve filozofije“?

Moram priznati da nisam neki ekspert za djelo akademika Markovića, a pogotovo nemam pojma o konfučijanizmu, ali stvarno mi je teško povjerovati u osnovanost ove interpretacije, i prije mi se čini da je u pitanju tipično učitavanje smisla u originalni tekst. Za vrijeme studija filozofije mi smo se nadahnjivali njegovim djelima iz logike i filozofije nauke, i ja uz najbolju volju nisam uspio da se prisjetim i nađem bilo kakvu konekciju prema konfučijanizmu, a ni prema demokratiji. Ipak, suzdržao sam se od komentara, naročito nakon što me je kolegica iz Pekinga pozdravila na perfektnom engleskom riječima: „You are a handsome scientist!“ Takva šarmantna neformalnost na nešarmantnom formalnom eventu govori mi da jednopartijski komunizam u Pekingu nije ni blizu onog iz ere Gvozdene zavjese, na kojem ovi praški naučnici-domaćini insistiraju.

Prag je, naravno, i grad Kafke, i to vidite na mnogim mjestima, recimo postoji sjajan kafe „Milena“ u samom centru. Mapa koju sam koristio za orjentaciju u gradu je „Kafka's Prague“ – karta grada s mjestima bitnim za Kafkin život i djelo. Tako možete lako da nađete jedno sjajno mjesto, vjerovatni izvor inspiracije za Proces: na adresi Václavskѐ nám. 19/832 nalazi se Assicurazioni Generali - praška ispostava italijanske osiguravajuće kuće u kojoj je Kafka dobio prvi posao neposredno nakon završetka pravnog fakulteta na njemačkom departmentu Charles University. A tek muzej Kafke je baš prava stvar. Već skulptura na ulazu pokazuje da kustosi jako dobro shvataju suštinu kafkijanske kritike savremene civilizacije:



Još kao klinac bio sam zaluđen Kafkom, a i danas na internetu koristim pseudonim Jozef K. Za mene zaista veži ono što je jednom prilikom napisao Bukowski: „Postoje trenutci koji vas udare, koji vam ostanu urezani za čitav život, i vi se sjećate svih detalja momentuma, na primjer boje stolnjaka i čaše na njemu, kada ste prvi put uzeli da čitate Kafku.“ Ono što me impresioniralo je da je Muzej posvećen, ne nekom od njegova tri romana, ili kičastim Pismima Mileni, već, po mom skromnom mišljenju, vrhuncu Kafkinog pisanja: kratkoj priči „Preobražaj“. Na našim prostorima to nije tako popularno djelo, i kada kažete Kafka odmah uslijedi Proces. Ali priča o čovjeku koji se postepeno preobražava i pretvara u insekta, dok njegova porodica i okolina pokušavaju da ga i takvog prilagode društvu i normama, i nekako socijalizuju, je nešto što je mogao napisati samo Kafka. Priča o Kafki u Pragu je samo jedna strana medalje, postoji i naličje: „Prag u Kafki“, kako to jako tačno kaže mala knjiga koju dobijete uz ulaznicu u Muzej. Ne samo čuveni jevrejski geto u kome je Kafka rođen, a čiju je gotičku atmosferu Gustav Mayerink sjajno opisao u The Golem. Prag je grad u kome su tri nacije i tri kulture – Nijemci, Česi i Jevreji vijekovima bili komšije i živjeli zajedno ali zapravo oštro odvojeni nevidljivim linijama i virtualnim barijerama, svako u svom getu i unutar svog kulturnog miljea. Svako ko je čitao Kafku odmah zna koliko je ovaj motiv nevidljivih ali moćnih granica koje se postavljaju čovjeku prisutan u njegovom cjelokupnom opusu, i s kakvom ih je genijalnošću on opisao.

Jedna od stega koje su tu postojale je ona prema seksualnosti. Prag je bio ekstremno konzervativna i puritanska sredina. S obzirom na zapt i strogu puritansku kulturu s tabuiranjem seksualnosti, koja je dominirala Pragom XVIII i XIX vijeka, ne čudi da su ovdje nastale neke od najingenioznijih alternativnih seksualnih solucija i praksi. Na primjer, u Muzeju Sexa [čije je postojanje samo po sebi spektakl] možete da vidite kojekakve naprave koje su gospoda i dame iz prethodnih vijekova koristili kada se osame u skrivenost doma. Freud je besmislenost tabuiranja sexa jako dobro objasnio jednostavnom opaskom, koja u parafrazi govori otprilike sljedeće: „Mi možemo misliti o svom biću šta god hoćemo, možemo u javnom prostoru da se ponašamo konvencionalno, ali kada se zatvorimo sami u sobu – to što tada želimo, to smo.“ Ako igdje čovjek može da dobije plastičan dokaz o frojdovskoj hipotezi o represivnom karakteru kulture i problemu „višak-potiskivanja“ onda je to u Pragu. Mnogi od eksponata iz Muzeja pokazuju koliko je ovo tačno. Recimo, ova naprava, pomagalo za dame, sjajan je primjer ljudske inventivnosti u traženju načina da se zadovolji sputani Eros:



A ilustracija »uputstvo za upotrebu« je tek prava stvar – obratite pažnju na vještačku ruku koja češka damu po leđima u toku seanse(!):



Potreba da se pobjegne od neizdrživih stega prinude strogih kulturnih obrazaca vidljiva je i na mnogim drugim stvarima iz istorije grada. Kada se govori o alkoholu Prag jeste grad piva, ali to je takođe i grad superjakog pića karakteristične zelene boje: Apsint, koji se ovdje masovno proizvodio i još masovnije konzumirao. Na engleskom apsint sugeriše „odsustvo“ i ima vrlo jasne seksualne konotacije: ekstaza je ex-statičnost, ex-status, izdizanje iznad mjesta i vremena, kakva postoji kod seksualnog čina ili pretjeranog pijenja ovog pića od 70o. Nietzsche je prvi uočio da je zabrana na sex i alkohol u hrišćanstvu motivisana željom da se ostvari monopol crkve na transcendentno.

Slijedeći ova razmišljanja napokon sam počeo da razumijevam kako je nastao poznati mit o Čehinjama kao strasnim i lakim ženama, koji sam kao klinac toliko puta slušao, naročito za vrijeme čuvenih šahovskih festivala u Puli, koji su se ponekad protezali kroz čitav maj i jun. S obzirom da sam bio još isuviše mlad za iskustva tog tipa iz prve ruke, s još većom opsjednutošću slušao sam urbane legende i razne lovačke priče na tu temu. Moram priznati da su mi ta pretjerivanja većinom djelovala uvjerljivo. Kada se vide ove skrivene strane grada objašnjenje se nazire lako i djeluje koherentno i razumljivo: godišnji odmor i sklanjanje od očiju komšija ima efekt koji je Vencija postigla karnevalom pod maskama – puštanje Erosa u slobodu i nesputanost. Ovakvo se objašnjenje može poopštiti i primjeniti na komunizam, što sam naknadno primjetio u filmu Praški duet s Radom Šerbedžijom i Ginom Gershon: Komunisti su u Češkoj nakon Proljeća uveli strogu totalitarnu diktaturu staljinističkog tipa koja je zadirala u sve segmente života – od posla, umjetnosti, kulture pa do porodice, obnavljajući nevidljive granice iz geto-faze grada. Međutim, opet postaje jasno sljedeće - ono što ni jedna diktatura ne može da kontroliše je seksualnost i sex je predstavljao polje slobode u koje država nije mogla da upliviše, na isti način kao što to nije mogla ni puritanska kultura XIX vijeka. Stoga mitski promiskuitet Čehinja nije nekakva moralna karakteristika ili stvar stila života, već jedna gotovo neminovna posljedica političkog poretka, i bunt protiv takvog sistema. To je zapravo kontrakulturni refleks.

I pored mase ovih intrigantnih stvari, ipak je najimpresivnije mjesto u gradu Charles bridge – možda i najljepši most na svijetu.



Na pojedinim kipovima i reljefima mosta crne figure su mjestimično dobile boju zlata. To je nastalo na osnovu prakse da prolaznici samo dodirnu taj dio - crna patina je skinuta milionima ovlaš dodira nepoznatih ljudi:



– jedan sjajan primjer kako nevođena spontana koordinacija djelovanja bezbrojnih ljudi može dati rezultat. Pada mi na pamet Hayek i teorija o spontanom poretku, kao kritika planske ekonomije u kojoj bi ovakav efekat bilo moguće postići samo direktivama kojima bi centrala naređivala ljudima takvu praksu. No ljepota i mistika ovog mjesta čine takve racionalizacije sasvim neprimjerenim – ovdje treba uživati u muzici nekog od uličnih svirača koji već od ranih sati zauzimaju poziciju na mostu, ili naprosto gledajući masu ljudi koji konstantno prelaze. Odlazeći iz Praga bilo mi je gotovo krivo što sam potrošio toliko vremena na teške teme, umjesto u jednostavnom uživanju u ljepoti i mistici ovog mjesta. Međutim nije bilo moguće ignorisati ožiljke koje je komunistički režim ostavio na Prag i živote Pražana. Čovjek bi očekivao da nakon dvije i po decenije te rane izblijede, ali nije tako, i ako se samo malo zaviri ispod površine, sve to i danas brzo ispliva.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog