Radmila Trbojević

A gdje su slatkiši?

Kako se  ne  udebljati i ne imati stomake do zuba, sjediti ponekad u nekoj sali “prijestolnice” BiH, ili uopšte ne sjediti, a brati platu kakvu nema ni univerzitetski profesor ni hirurg, ni mnogi drugi stručnjaci u svome poslu - možda sebi postavlja pitanje onaj ko je nedavno imao priliku da pogleda buduće  jelovnike onih srećkovića, koji su imali mogućnost da upadnu u bubanj izabranih u Sarajevu.

Naravno, pogledao i klepnuo ušima.

Šta ima narod s tim šta gospoda zastupnici jedu? Kakvo pravo ima narod da se miješa u to koliko jagnjetine, a koliko ribe će pojesti neki zastupnik tijekom svoga mučeničkog rada u organima, koji jedva da postoje. Ona fina gospođa, ili gospođica, nutricionista, održi kratko predavanje o tome kako bi hrana po pomenutom jelovniku trebalo da je bolje izbalansirana, da u jelovniku ima više ribe, više povrća – e da bi sve skupa moglo biti jeftinije na šta sam se ja slatklo nasmijala.

Pa oni ne žele da hrana lični na vegetarijansku! Oni hoće životinjske bjelančevine, a ne tamo neku soju, ili alge. Oni su pravo konkretni. Mislim u jelu.

Radi o nečem sasvim drugom. Mnogi od njih su sigurno prvi put u životu osjetili (ovi drugi na stalnom radu, pardon, na stalnom boravku u Sarajevu to već dugi niz godina debelo osjećaju), kako je lijepo jesti specijalitete od teletine, piti supe viski, votku, sokove itd. na račun BiH, pa će učiniti sve da im taj benefit što duže traje. . Kakva država, kakavi bakrači?! Ako treba, krvlju svojom će to braniti. Onaj ko sam plaća današnju hranu teško da u jelovniku ima teletinu, možda se i ne sjeća kad je imao - a jagnjećim pečenjem ponekad počasti djecu, kao obični  smrtnik, tek da njegovi ne zaborave kako divno miriše  jagnje na ražnju, dobro, miriše i presence,  neću da mi ko šta zamjeri po tom pitanju.

I šta se desilo nakon ove informacije o bezočnom trošenju na super jelovnik organa u Sarajevu? Ništa, naravno. Osim da treba kopati i rukama i nogama da bi se domoglo tih pozicija. One znače pravi život. Sve drugo je  zajebancija. Topli obrok ovdje kod nas može biti u najboljem slučaju porcija ćevapa, pita ili neka pica. Ne govorim o onima koji idu po restoranima i takođe biraju jela, kao napr. suši, koji im je baka pravila negdje gore u Glamoču, Drvaru ili tamo negdje u vrletima Krajine, jer im  se može. Nemojte misliti da ja imam nešto protiv ovih mjesta, naprotiv porijeklo mojih roditelja jeste od tamo gdje se jela cicvara i pura s kajmamkom, ili varenikom – da se sve pušilo iza ušiju djece iz grada. Dobro, to je prošlost.

Vratimo se temi. Slika jednoga gradjevinskog radnika, umrljanog krečom, koji u pekari ispred mene kupuje burek i stavlja ga u pola hljeba - ostavila je neizbrisiv trag u meni tako snažan da mi se smučilo od one tabele “delicija “ povlaštenih na TV-u, a prolazeći sutradan pored one narodne kuhinje u  Obilićevu, gdje se, kako kaže onaj plemeniti čovjek takođe na TV-u, pravi na stotine obroka dnevno. Sirotinji.

Ali, kome ja to pišem? Moje blogove i onako rijetko ko čita, osim naoštrrnih šovinista - botova iz Federacije - ponekad. Mada, ja i ne pišem da bih imala osamstotina čitača. Možda moji  tekstovi ne podižu ono nešto ogromno, što gladni narod, bez obzira na vjeru i naciju - još ima kao goruću, neugasivu emociju i energiju – a to je nacionalni ponos. Koji će da jedu i piju sve dok se u sjećanjima i nezaboravu prošlosti - konačno ne istrijebe - slušajući ispred  džamija i grobalja, recimo onoga blijedog Džaferović, kao masa obeznanjenih i u prošlosti zakovanih likova, kako je zločin zaboravljati - nego treba svaki dan ponavljati djeci kao mantru da treba da budu na oprezu, da svi za svaki slučaj pripremamo oružje, jer će uslijediti napad – dok on, nakon patetičnih  govora o tome da zapravo i nema drugog života, ni nade, osim onoga koji on /oni zorno prikazuju narodu koji ne vidi dalje od nosa - a on, umoran i još bljeđi od nadošlih emocija i sjećanja iz rata - ide tamo gdje njemu i političkoj eliti, vjerovatno, serviraju teletinu ispod sača, koju mnogima iz  establišmenta ni dedo, ni babo, a Boga mi ni naši, mislim srpski, djedovi i očevi nisu mogli često priuštiti familiji - bez znoja i crnačkog rada.    

Na kraju, ja imam jednu primjedbu. Važnu. Gdje su tradicionalni slatkiši? Ko je mogao napraviti takvu fatalnu grešku?! Šta je sa tufahijama, /h/ urmašicama, ružicama, kadaifom i  onim recepturama čuvene  bosanske kuhinje? Kako su to mogli zaboraviti sastavljači jelovnika za izabrane? Nije valjda da svi sada jedu avokado sa malinama i sladoledom za desert, piju sok od aronije, cijeđenu narandžu prirodnoga  uzgoja iz Izraela itd. sve u namjeri  da što duže ostanu zdravi i što duže ostanu na pozicijama, koje ni u snu nisu mogli sanjati.

Prijatan vam odmor, gospodo zastupnici!

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog