Radmila Trbojević

Opcije

“Imaš dvije opcije, jedna je da se zna, a druga je da se zna, a da se ćuti..."

(Intervju glumca Denisa Murića, film „Ničije dete„)

Kako god okreneš ova druga opicja je bolja, mada nije moralna. Zašto? Pa čisto rezonski. Je li novinar Kovačević prošao kako je prošao zato što nije ćutao? Šta se otkrilo? Ništa. Onaj bokser, kao odvaljen od brda smiješi se u sudnici, dok novinar umalo nije ostavio svoju djecu da budu siročad bez oca. Gledano pragmatično, bolje prolaze oni koji ćute, a rade svoj posao. Mislim ne rade ništa posebno, dapače, mnogi pojma nemaju o onome za šta su plaćeni da rade, kao recimo ona nova ljepotica što se sada brine o istorijskom i kulturnom nasljeđu ove zemlje, a pitanje je, mada ja ženu ne znam, pa ne mogu da sudim - šta je na ekonomskim naukama mogla naučti, recim, o istoriji umjetnosti  – ali izabrani rade ono što je danas najvažnije, prave se ludi... Pa nek traje dok traje....Isplati se.

Ali, riječ po riječ, omakne se čovjeku da kritikuje, nije dementan, sve vidi - mada u njemu vrišti racionemoj se zamjeriti, šta te briga, neka mladi odlaze, neka stari skapavaju, neka pojedini ministri ne znaju da bez poštapalica sroče dvije rečenice - šta ti kao penzioner imaš da primjedbuješ.

Meni bi trebalo biti važno samo da penzija ide  redovno, jer mene niko ne plaća, niko ne podstiče moju hrabrost značajnim doznakama na račun, važno je samo da mogu platiti račune, ponešto priuštiti porodici, unucima - zar nije dosta?! Šta mi treba da se bakćem političkim pitanjima, sa MAP-om, tj.  ucjenama sarajevskih političara koji mogu ucjenjivati ove što nisu miljenici međunarodne zajednice ili, možda, sa onom bivšom bankarkom, sada odgovornom za čuvanje nasljeđa kulture? Kome još treba kultura u životu?   

Šta mene briga što djeca uče i što treba i što ne treba. Ali, kao profesorica stranih jezika moram reći da imam u rukama udžbenike (najmanje 2 i radna sveska za njemački, tako isto i za engelski jezik) i u njima se jedva snalazim,  ja, koja sam predavala, pregovarala, prevodila cijeli život - jedva znam da  se snađem u klopkama i zamkama zadataka za kontrolne, a pri tome se podrazumijeva da djece ZNAJU gramatiku, koja je, recimo, u njemačkom jeziku veoma teška, za razliku od engleskog jezika, koji djeca mnogo lakše uče i koji vole, te da učenje napamet pojmova, rečenica itd. na njemačkom jeziku nije  nimalo lako, ako se pri tome ne utvrde i stalno ne ponavljaju o s n o v n a znanja iz gramatike. Odbačen je stari način učenja napravljeni novi udžbenici, i šta? Ništa bolje, prema mom iskustvu. Mi smo učili na stari način, imali samo jednu knjigu za svaki predmet, i, vjerujte, da smo znali – dobro smo znali, nismo se brukali kao studenti, ni u Njemačkoj, ni u Engleskoj!

Prošao je raspust.

Djeca su pozaboravljala ono su znala, ŠTO JE I NORMALNO. S NJIMA TREBA PONAVLJATI GRADIVO. Ali, nema vremena za ponavljanje. Treba ubaciti kontrolne što prije!  Instrukcije djeci trebaju za strane jezike, za matematiku, za fiziku, za hemiju, jer roditelji teško mogu pomoći, pa moraju da nađu sredstva da plate pomoć. Naravno da ima izuzetaka, ima i super učenika! Ne pišem o njima. Nisu izuzeci pravilo, važna je ona veća grupa djece, što nisu ni lumeni, ni čuda od djece – nego su obični mališani, zaigrani, još neozbiljni – tek došli sa dugog raspusta – a nastavnici  izgleda da čekaju da vide ŠTA NE ZNAJU. Zaboravlja se činjenica da postoji nešto što se zove SMISAO ili TALENAT za jezike, ili za matematiku, što je vidljivo već nakon prvih godina osnovne škole, naravno za stručne nastavnike. Bilo bi dobro kada djeca koja pokažu da vole i znaju jedan od dva gore pomenuta predmeta budu pošteđena ismijavanja i zanemarivanja nastavnika. Takvih primjera ima.

Stoga, poštovani nastavnici, ne otežavajte djeci i onako teške programe, pune nepoznatih riječi, pojmova, koje ne razumiju ni oni što su završili fakultete, možda ni oni što predaju, jer ih djeci ne objašnjavaju. Ne uništavajte im djetinjstvo, ne učite ih da se boje, ne pokazujte im ljutita, namrgođena lica – jer ti dani male škole se pamte za cijeli život. Trebalo bi da ih se djeca sjećaju sa radošću. Vrlo brzo dolazi srednja škola i težak izbor kuda dalje, a većinu čeka   praktična nastava u radionicama, što je trend ove nove generacije stručnjaka, ministara i naročito poslodavaca, koji sada vode glavnu riječ u obrzovanju.  Mnogi neće vidjeti fakultete – shvatiće poruku „ šta će im nauka kad se ne isplati, to nikome ne treba“, naukom se bave budale i zanesenjaci – koji ne trebaju ovome društvu, pa će kao onaj  dečko Murić, sjajan glumac iz gore pomenutog filma, „otići da peru čaše u Njemačkoj“  jer ovdje neće biti posla za one koji žele više i drugačije.  

Na kraju uopšte nema veze ko i kada će zauzeti koju fotelju gore?! To je uostalom dogovoreno. Suštinska pitanja ove države kao npr. pomenuti MAP ne zavise od ovoga naroda. Karte su nama uvijek miješali moćni, oni koji su  u sjeni, koji negdje daleko odlučuju o našem životu, uz viski  i specijalitete. Da li mi, obični ljudi u BiH, imamo pravo na nadu da postoji bolje sutra?!  Teško. Jer, nama su krivi ONI, a njima smo krivi MI.  

Ne spominjem ovaj put one hiljade ispravnih diploma, koje su javni radnici uputili predsjedniku Vlade meilom, a on će lagano da formira komisuju da pregleda sve po redu, pa nije njegovo da se bavim trivijalnim stvarima kao što su diplome. Ali, dažbe mu je činjenice mora da utvrdi hrabra prof. Trivić, crno na bijelo – nema druge! A, to će preokrenuti stvari  u ovoj zemlji iz temelja.

Hoće, ali malo sutra! 

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     

 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog