Denis Čarkadžić

Mi bi k’o u EU, a oni nam k’o ne daju

Nebrojene su i do savršenstva dovede tehnike kojima vlasti, i sadašnja ali i one prošle, pokušavaju pred našom javnošću stvoriti alibije za neispunjavanje svojih obaveza. Najčešće je neko drugi kriv.

Tako zvaničnici iz Brisela svojim izjavama i pogrešnim imenovanjima konstantno “ubijaju” žarku želju „naših“ u BiH da rade ono na šta su se obavezali i za šta primaju ono malo crkavice.

U takvu se matricu sjajno uklopio i prijedlog nove šefice Evropske komisije, Ursule fon der Lajen da na mjesto komesara za proširenje u novoj Evropskoj komisiji postavi kandidata koji dolazi iz Mađarske, Lasla Tročanjia.

Nakon što je ova vijest objavljena, u BiH se digla i kuka i motika da se žali jer, eto, nije Tročanji neko ko će, iz kojekakvih razloga, blagonaklono gledati na naše, inače brzinom svjetlosti odvijajuće ispunjavnje uslova za eurointegracije.

Svekolika javnost u BiH se stoga uznemirila jer mi, kao što je poznato, hrlimo ka Evropi a oni eto namjerno postavljaju nekoga ko će da nas u tome uspori, spriječi, uništi  entuzijazam...

I nije to prvi puta da se stvari u BiH ovako izvrću, traži izgovor za neurađeni posao i kupuje vrijeme. Sjetimo se izjava Makrona o zaustavljanju proširenja dok se EU ne reformiše. 

“Eto vidite da nas neće”, otprilike se horski i tada odgovralo iz BiH, svako iz svog ugla i iz svog interesa, prešućujući, ali jasno sugerišući zaključak-zašto onda da provodimo reforme?

No, koliko god se neko trudio da si pribavi opravdanje, uzalud vam trud svirači jer činjenice su ipak neumoljive. 

Za razliku od BiH, Sjeverna Makedonija i Albanija imaju puno pravo da od EU traže da sada ispuni obećano i pokrene pregovore sa ovim državama jer su one svoj dio ispunile. S tim u vezi i zabrinutost u ovim zemljama u vezi toga ko će biti novi komesar i kakvo je raspoloženje u vezi nastavka procesa proširenja, ukoliko postoji, može i treba biti razumljiva.

Ali, svakoga ko se u BiH povodom toga “zabrinjava” treba podsjetiti na par sitnica nakon kojih je jasno da nema potrebe ni smisla da se zbog toga sekiramo. 

Prvo, BiH nije ispunila svoje obaveze ni kada je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) u pitanju a kad će, ne znamo.

Drugo, na 22 dopunska pitanja nismo mogli da odgovorimo, dok je gro ostalih “odgovora” ustvari gomila različitih odgovora sa različitih nivoa vlasti na jedno pitanje što je zasluga Mehanizma koordinacije.

Sve to stoji i u Mišljenju EK koje je uslijedilo i koje sadrži jasne smjernicame šta treba dalje da radimo.

Nakon izražene „zabrinutosti“ u vezi prijedloga novog šefa proširenja, nadležne i zabrinute jednostavno treba pitati:

-Hoće li novi saziv EK, sa ili bez Tročanjia, mijenjati Mišljenje prošlog saziva? Neće.

-Hoće li nam “neodgovarajući” Tročanji braniti da ispunimo 14 preporuka iz Mišljenja? Neće.

-Do kada će 14 mjera biti na snazi? Dok ih ne provedemo.

-Pomišlja li trenutno iko u BiH da ih počne provoditi? Ne.

-Trebaju li te reforme prvenstveno nama da bi postali normalna zemlja, ili trebaju Briselu?

Nama naravno.

-Čemu onda sekiracija oko novog šefa proširenja?!

Dakle, tek kada uradimo ili barem počnemo raditi na svom dijelu posla, što je prije svega nama u interesu, tek tada će pitanja ko je novi šef za proširenje i kakav stav ima EU po tom pitanju u BiH imati svrhe postavljati. 

Koliko smo u ovom momentu daleko od prava i smisla da takva pitanja postavljamo sebi i Briselu, bilo kakvom mjernom jedinicom ili analitičkom metodom nije moguće ni pretpostaviti.

Do tada, neka “problem” bude novi šef proširenja, jer to je „dokaz“ da mi hoćemo u EU ali EU nas neće.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (24.09.2019.)

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog