Miroslav Gojković

Aristotel iz Staljingrada iliti ode Žile u penziju

Ovih dana, u izdavaštvu banjalučke Sofie, udruženja za promovisanje kulture i mišljenja, izašla je nova knjiga profesora Miodraga Živanovića, „Skaska o sjećanju“. Knjiga je i sa tehničke strane jako zanimljivo izrađena. Nema ljepila i hefterice, stranice nisu povezane, knjiga je u skladu sa sadržajem; dakle, fluidna, nesputana i otvorena. „Ovo izdanje nema korice a ni standardni povez. Jer, po svemu sudeći, fenomen sjećanja je toliko dubok da se ne može tek tako suspregnuti koričenjem i povezivanjem…“ Izgleda kao da je stalno spremna da se izgubi u prostranstvima kao ptica ili da ode od nas sa vetrom uz lice, sa licem uz vetar, u svoju novu priču, a nas ostavi sa novim pitanjima, snagom tek spoznatog ili na trenutak raz-usamljene i uzbuđene srećom, kad u tuđem tekstu pročitate svoje misli, rečenice koje ste mislili više puta u besanim noćima, u šetnjama, razgovorima.” Možda čitanje i nije ništa drugo do stalna potraga za izlaskom iz samoće, potraga za trenutkom asamoće, potraga društvenog bića kojem je samoća strana i bolna. Možda je zato čitanje mistična opsesija i ushićujuća radost... čežnja za ontološkom punoćom bitka...

Ova knjiga, skaska/bajka, ustvari je esej koji se bavi se bavi fenomenom sjećanja i zahvata širok spektar autora koji su se bavili istom u manjem ili većem opsegu. Od Hegela, Kjerkegora i Hajdegera, preko Borhesa, biblijskih legendi, Rilke i Lagerkvista, do Vesne Parun i Vaska Pope. Ova knjiga nema velike pretenzije. To su zapisi i nizovi rečenica/razmišljanja koji prirodno i spontano teku, poput tihe rijeke i ulijevaju sami u sebe i pokušaj neizrecivog čine tako jasnim. I pokušaj da se govori o neizrecivom čine tako pristupačnim i otvorenim. Ovo je prirodan nastavak Živanovićevih prethodnih knjiga i pokušaja da se prodre u ontologiju, u biće, bitak, u Život i Smrt, u metaforu i simbol, u jezik kao oruđe na putu ka Istini, o nadi i sjećanju. Žile je majstor da o apstraktnim temama govori jasnim jezikom, a ne da ih hermetičnim govorom učini još apstraktnijim i udaljenijim.

Dok sam bio mlad i nadobudan student nisam ovo razumijevao kao veliku vrlinu i izvjesno majstorstvo mog profesora, kao duboko razumijevanje teme. Trebala je proći decenija i više da shvatim da je bolje od svih razumio da su pleća naših umova premalena i da je kičma naše inteligencije, moći koncentracije i strpljenja preslaba da bi nam samo izravno govorio o Fenomenologiji duha i Bitku i vremenu i tekstovima za koje je i sam Adorno govorio da ih ne razumije, a koji su obavezna lektira na studiju filozofije. Zato nam je složene i teške teme pokušavao približiti na razne kreativne i našim mladim umovima prihvatljivije načine.

Onda sam slutio, a sada znam da nas je Žile više od drugih cijenio i prihvatao kao ljude, kao sebi ravne, da je manje od drugih obraćao pažnju na naša imena i prezimena i bilo koje druge prefikse i sufikse. Onda sam slutio a sada znam da je više od drugih razmišljao o tome kako je biti mlad u Bosni – tragičnije i tegobnije nego u Austriji i Švedskoj. Onda sam slutio a sada znam da nas je volio, jer Žile je takva vrsta Čovjeka – „Monolog je govor smrti, Dijalog je govor života“ – čovjek dijaloga, čovjek koji voli ljude, čovjek sa velikim srcem. Zato volim Žileta.

Kad god uzmem Šifre transcendencije od Karla Jaspersa pomislim kako je to jedini prevod u Jugoslaviji tog naslova, a kako ga je uradio baš profesor Živanović, kad god uzmem poeziju Macua Bašoa, Penti Sarikosija, Šarla Bodlera, Pola Valerija, Fridriha Šilera, Džona Dona, sjetim se da je on uređivao, priređivao, prevodio te knjige i pomislim koliko je još toga učinio za našu kulturu i okolinu i koliko je nama, svojim studentima približavao pjesnike, filozofe, kroz anegdote iz svojih susreta sa njima, iz bdijenja nad prevodima njihovih djela i sl. Naposljetku, boreći se za mir dovodio se u opasne situacije, kako u ratu tako i poslije njega.

...

Bio je junski ispitni rok. Čekali smo u redu za polaganje Ontologije. Bilo nas je petnaestak u ogromnoj učionici. Izašla je jedna studentkinja koja se očigledno nije spremala za ispit, ali Žile se na sve načine trudio da joj pomogne i olakša da položi ispit.

U jednom trenutku pitao je  - Gdje se rodio Aristotel?

Studentkinja je ćutila.

Pokušavajući je podsjetiti na Stagiru, Žile je rekao – Sta, sta, sta – a studentkinja je kao iz topa ispalila Staljingrad. Svi smo prasnuli u gromoglasan smijeh, a Žile je pokušavao popraviti situaciju da studentkinji ne bude odveć neugodno.

...

Za sedam dana Žile ide u penziju, a ja se sa zahvalnošću sjećam svega što je učinio za mene, za nas. Hvala ti, dragi profesore i uživaj u penziji, koliko se u nepovoljnim okolnostima materijalnog svijeta može uživati.

 

Knjigu možete da kupite u Antikvarnici Ramajana

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog