Radmila Trbojević

Živote moj, ja volim bol

Ovo su riječi jedne novokomponovane muške ljubavne naricaljke o bolu, koji nema granica, o patnji zbog jedne žene.. Gluposti. Ja, recimo, Halida Bešlića volim iz razloga što pjeva kao malo ko i što pjeva ono što čovjeku diže moral, hrabri posrnulu volju i uvjerava da je radost moguća, jer „voda sa Romanije“ je i nešto mnogo važnije od običnog hladnog izvora...

Dobro, nije meni tema danas voda sa Romanije, pogotovo ne naricaljka o izgubljenoj ljubavi neke tamo muške seke-perse, nego je meni tema bol koji taj neko kaže da voli. Naravno da je psihološko i pitanje za psihijatra šta to znači da neko voli bol, o kojem ja nemam baš puno znanja, niti se smijem previše u ovo upuštati, ali počinje da me muči pitanje koliku količinu bola i patnje treba da podnese (nije valjda da voli) običan narod da izdrži sve ovo što mu danas pada na leđa tj. na džep. Pođimo nekim redom.

Danas radijatori ne rade, valjda sve prema prognozi vremena, ima oktobraskog sunca na sreću, ali tek oko podne kad se digne magla – ali punom parom rade grijalice. Moraju da dogrijavaju hladne prostorije, pogotovo tamo gdje ima male djece i staraca, mada kada slušam onu reklamu za besplatne preglede, jasno mi je da nas preko sedamdesete ne ubrajaju u žive i korisne društvu - pa tako im naši eventualni pregledi tj. zdravlje ne znače ništa.
Neko će se pitati šta pisac ovih redova hoće da kaže. Evo šta:

Pisala sam o mnogim temama, između ostalog o uticaju onoga nosatog stručnjaka za struju na našu budućnost, o migrantima koji postaju naša sudbina, o grotesknim školskim programima, o teškom kontrolnom iz vjeronauke, o nastavnici jedne škole koja djeci savjetuje da otvore prozor i skoče, jer nisu, recimo, napisali 135 zadataka, ili su nešto i napisali, ali nisu dovoljno, pa su prevaranti, dijete nju hoće da prevari, kako je ta osoba nazvala do tada odličnog učenika šestog razreda.. Ali, kažu s njom se nije dobro kačiti, ko zna ko je štiti..! O političarima, koji nemaju pojma kako narod živi, o šutiranju para bratovog brata, o likovima u skupštinskim redovima, koji do juče nisu jasno izgovarali ni svoje ime, o damama koje pate zbog toga što ne mogu primiti parfem skuplji od tri stotine maraka, zamislite tu nesreću, o damama koje pojma nemaju zašto sjede u Skupštini, o lujkama urađenih usana, koje parfeme dobijaju od iznemoglih ljubavnika, koji piju po dvije vijagre odjednom – pa neka bude šta bude, samo da uspijem, o Mustafinom džemu u teglama na autoputu i Jeleninom pekmezu od šipaka sa Rakovačkih bara, kojim hrani porodicu, o reklamama za šporete na drva u 2019 godini, osim možda na Manjači, gdje nema dovoljno ni vode, a vjerujem ni struje, o parkovima gdje nema javnih WC-a sa tekućom vodom, a radi se o divnom ljudskom licu grada Banja Luke, pa sam se pitala gdje ljudi sa ljudskim licem mogu pi........ti u momentu potrebe, a da ne ulaze u one smrdljive biološke zelene, o mutnim radnjama za koje čujem, koje ne smijem pomenuti da me ne proguta mrak, budući da nemam zaštitu, a nemam ni naknadu pa da nekako i pretrpim. I najnovije, gore negdje u nekome kraju na periferije ovoga grada, padne sasušena bandera i električni vod pod naponom umalo ubije dijete, a ubije konja - pa bi čovjek rekao da se radi o dalekoj recimo 1950. godini, a ne ovoj godini Gospodnjoj, koja teče.

Ako odete na naše Gradsko groblje, vidjećete da je najvećim dijelom zapušteno, prljavo, neuređeno, puno smeća, trava je rijetko pokošena na svim parcelama, na dva mjesta ima tekuću vodu, a nema, bar da ja znam neki WC za slučaj potrebe, pa čovjek mora vodu nositi na udaljena mjesta. Treba samo otići na groblje Bare u Sarajevu (tamo su mi ostali grobovi oca, majke i braće) pa vidjeti kako ljudi njeguju i čuvaju groblje sva tri konstitutivna naroda i ostalih, koji tamo leže! Svaka čast. Druga groblja u Sarajevu ne znam, pa ne mogu ništa reći.

I šta? Ništa. Da li se neko počešao po... , recimo, glavi, ako je ima, i pomislio da stvari dobrano izmiču kontroli. Nije naravno. A i što bi? Sve je dobro, plate rastu, penzije su super, ljudi su srećni, kafići rade punom parom, narod ima za kafu i kiselu, prodavnice prodaju i najskuplju robu i kupci postoje.. I šta je onda problem?! Nema problema. Narod ne pati, tako izgleda kada se pogleda pejsaž sa Banj-brda. Grad je stvarno predivan.

Ovdje se samo radi o pisanijama blogerke koja ubija vrijeme izmedju pravljenja ajvara i turšije, ali nešto i pročita i napiše, nekad i na dva strana jezika..Bez veze! Kome to treba!

Srećan vam rad na zimnici, narode moj! Dobro, nije narod moj, nije ničiji - sve do izbora naravno.
P.S. Nisam pisala o dostignućima, velikim uspjesima, kružnim tokovima, novim cestama, bezbrojnim novim zgradama - koji evidentno postoje i ja ih takođe cijenim.. Ali, o njima pišu oni koji su odlično plaćeni da o tome pišu hvalospjeve.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (15.10.2019.)

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog