Irma Antonia Plavčić

Dan prava djeteta ili kada smo prestali slušati njihov glas

Mi imamo nekakava prava? – Gdje to piše? – Nikad nas niko ne sluša. – Pa i kad nešto kažemo, kao da nismo. – Kao da je naša riječ važna. – Mi smo još mali i nevažni. – Roditelji nas ne slušaju a nastavnici nisu ionako nikad.

Ovo su samo neke od mnoštva izjava koje sam godinama slušala od djece oko sebe, većinom svojih učenika, željnih da iskažu svoje mišljenje ali to se rijetko dogodi.

Danas se obilježava Svjetski dan prava djeteta. 30 godina kako je Generalna skupština UN-a usvojila Konvenciju kojom su ova krhka bića na papiru dobila napismeno da si u i ona važna, da su njihova prava važna, da je njihov glas, iako tih, najjači koji bi se trebao i morao čuti.

I dok nas starije vrtlog svakodnevnice guta i dok se gubimo u obavezama, djecu oko nas sve manje primjećujemo i sve manje nalazimo vremena da im se istinski posvetimo i osluhnemo šta ih to tišti i koji se snovi kriju u njima.

A ima ih mnogo. Realnih i nerealnih. Simpatičnih i ozbiljnih. Snova, koje kada čujemo moramo se zapitati da li smo i sami iste imali u njihovim godinama i koliko su turbulentna vremena iza nas promijenila sliku želja današnje djece.

Upitani šta bi željeli da im mi stariji omogučimo, neki od mojih učenika su odgovorili da bi željeli da rade. Da, dobro ste pročitali – da dijete radi u firmi ili fabrici kao što im to roditelji čine. To je želja djeteta od 14 godina. Ostala sam bez riječi. Ja, koja uvijek imam nešto da kažem stajala sam na mjestu s knedlom u grlu i s nevjericom slušala te riječi.

„Nastavnice, jeste li znali da postoji zemlja u kojoj poštanska marka izgleda kao ploča, prava  gramofonska ploča i kad se stavi na gramofon onda se čuje muzika? A sad skoro niko to više ne lijepi na koverte jer su baš skupe.“ „Kada završim osnovnu školu upisat ću saobraćajnu i tačno znam šta želim biti i gdje ću da radim.“ „Želim da sva djeca imaju zdravstvenu skrb i da se roditelji ne moraju brinuti gdje će im pronači lijekove.“

„Plašimo se da će nam se nastavnik osvetiti ako prijavimo da je bio nepravedan prema nama a mi to možemo dokazati.“ „Joj, jesmo li Vam ikada ispričali kako nam je bilo na ekskurziji u petom razredu. Nikad nam zabavnije nije bilo.“

„Znate šta, svi uvijek govore da mi imamo neka prava, da smo mi više zaštićeni od svakog nastavnika a kako smo zaštićeni ako u jednom danu imamo pismenu i još moramo odgovarati neki predmet? Što niko ne misli da je ovo previše za nas?“

„Ne znam kako bi mi život izgledao bez sestre ali bi se sigurno neko drugi našao da mi vadi živce. Znate li samo kako je dosadna i samo nešto zapitkuje? Znam da je mala al' opet je dosadna.“

„Šta ste me ono pitali? Ah da, kad sam počeo crtati. Pa, ima već sigurno 5 ili 6 godina. I volim u strip ubaciti sve što je oko mene. Ali se time ne želim baviti. Radit ću s računarima. Već dvije godine u slobodno vrijeme kodiram. Samo da vidite kako mi super ide.“

Bezbroj je priča koje svakodnevno kao prosvjetni radnik slušam. Ne moram to. Ali želim. Shvaćam da mnoga djeca nemaju sreću koju sam ja imala, da im se roditelji posvete nakon posla jer mnogi rade u smjenama u fabrikama a neki čak i van zemlje se bore da obezbijede koricu hljeba svojim potomcima.

Nekada se nasmijemo. Nekada ozbiljno porazgovaramo. Nikada ne odbijem saslušati ih pa makar to bio slučaj i da mi ispričaju vic. Možda je baš taj vic jedina prilika da ih neko taj dan čuje. Možda je baš taj vic jedini trenutak kada će se iskreno i bezbrižno nasmijati. A smijemo se uvijek. Čak i ako je vic glup, kako kažu. Pa nakon što „ulicom hodaju dvije čačkalice i sretnu lizalo, a jedna kaže – joj, vidi mu glave“ čuješ i po 10. put taj mjesec opet se nasmiješ jer znaš da ćeš mu tako napuniti srce.

A koliko god se nama naši problemi i muke činili velikima, u dječijim očima su njihovi još veći i silno se trude da nam ukažu na to, ali to jednostavno nekada i ne vidimo. Zašto li je to tako? Zašto nam pada toliko teško da odvojimo vremena i čujemo one najmanje oko nas?

#slušajdijete je bila sjajna kampanja UNICEF-a u BiH koja nas je proteklih mjesec dana svakodnevno podsjećala da su djeca zapravo ta o kojoj je riječ i da imaju i te kako šta nam reći. Vodeći se upravo ovom kampanjom, pitala sam svoje učenike šta oni misle o pravima djece i smatraju li da smo mi stariji nepravedni prema njima, dobih zanimljive odgovore.

Koliko im je važno prihvaćanje od strane starijih i uvažavanje njihovih stavova i želja mi je postalo najjasnije kada sam pročitala poruku nekog svog učenika koji direktno govori/piše da smo mi stariji zatomili njihove glasove i da ne dopuštamo da slobodno izraze svoje želje i aspiracije.

Nije bez razloga 2002. na zasijedanju UN-a rečeno da „će nam istorija suditi prema razlici koju pravimo u svakodnevnom životu djece.“ Očigledno da to pojedinci ne shvaćaju.

Glas djece mora da se čuje, ne samo na njihov dan nego i svaki drugi. Ne postoji dovoljno dobar razlog zbog kojeg je prihvatljivo da ušutkamo dijete da nam nešto kaže. Trebamo biti počastvovani i srećni što su baš nas odabrali da s nama podijele svoje želje, što su nas odabrali da podijele lijepe ili ružne trenutke. Nama je to par minuta a njima veliko kao cijeli svijet.

„Ne postoji jasnije otkivenje duše nekog društva, od načina na koje se ono odnosi prema djeci.“ Nelson Mandela

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (20.11.2019.)

Komentari
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog