Radmila Trbojević

Ko nije spreman danas, taj će još manje biti spreman sutra...

(Qui non est hodie, cras minus aptus erit)

Imala sam utisak da će hajka na Handkea, što je isprva bilo slično lovu elegantnih lovaca sa trubama sa zelenih poljana Engleske, trajati neko vrijeme, pa će onda barjaktari bosanske neprolazne prošlosti, čuvari zle namjere i mržnje, sveprisutnosti i svetrajnosti tragedije naroda u Bosni - odustati, splasnuti. Ali nije, sve je jači bio zamah mržnje koja u svojoj osnovi ima neugašen, teški osjećaj slabosti, vapaj za pomoć od međunarodne zajednice, nekoga ko će „umiriti“ Bosnu tj. Srbe u njoj i od nje napraviti ono što Bošnjaci žele. Jahači Apokalipse tragičnog bosanskog usuda ne posustaju, kamenoresci naše budućnosti, koja sudeći po ovakvoj šizoidnoj hajci - ne može biti zajednička -  sve dotle dok sarajevski majstori igre ne kažu da je gotovo. Ako ikada bude. 

Tragični „bolero“ naše nesreće, mataforički izražen kroz sagu o biblijskoj „krivici“ Handkea, koji je u jednom istorijskom trenutku izabrao da podrži Srbe, što nije nikako smio, a on bi da je bila druga neka situacija izbarao i Aboridžine da ih bani, jer je jedino što ga je vodilo bio osjećaj pravde, parafraziram riječi njegove supruge. Samo zato što je napisao nešto dobro o Srbima, što se ne uklapa u opštu matricu „genocidnog gena“ naroda srpskog, koji treba da bude ocrnjen za vijeke vijekova – on je proskribovan, devalviran, sa epitetima genocidnig pisca itd. A pri tome treba reći da i Srbi veoma mistifikuju Handkea upravo zato što je u vremenu teškom za Srbe bio na njihovoj strani. Moramo znati da tu nema ljubavi kako mi to zamišljamo, koju treba posebno isticati, mada je treba i poštovati i uvažavati. Handke je pisac koji je dobio Geteovu nagradu, dakle on je pisac prije svega, on niti koga voli, niti mrzi. On piše. Da li je trebalo da traži odobrenje za ono što misli i o čemu piše?

Kako je moguće da neko preispituje t e m e  o kojima neki pisac piše, a pri tome taj neko folira cijeli svijet da cijeni ljudske slobode, demokratiju itd.? Kako je moguće da Bošnjaci traže u svijetu istomišljenike na temu da li je jedan pisac s m i o  da izabere temu o kojoj piše, a njima nije po volji (nije prihvatio da su samo oni žrtve rata u BiH, jer nisu), o kojoj on ima  s v o j  lični stav. Kako je moguće da su Tomas Man, Breht, Ginter Gras i mnogi drugi njemački pisci slobodnoga svijeta a pogotovo oni što su živjeli u neslobodi mišljenja - pisali o onome što su izabrali kao teme, a nisu  bile po volji politici? Koga je trebalo da se boji Handke? I kome je Nobelov Komitet trebalo da podnese izvještaj, ili da pita, o tome  zašto će i kome će uručiti nagradu za književnost? Da li je trebalo da konsultuje Bošnjake šta misle? Kako je moguće da neko postavlja pitanje izbora teme nekog djela, da agituje protiv pisca, protiv djela koje zaslužuje Nobelovu nagradu – da skuplja novinare po svijetu da ga pljuju zato što je napisao nešto što se Bošnjacima ne sviđa i ne uklapa u matricu koju su oni zadali. Kako je moguće da se neko upusti u akciju da se nekom piscu oduzme Nobel – pa se pitam da li iko u Bošnajka razmišlja, ili sve rade po stihiji emocija? Da li ima iko od intelektualaca ko se tome smio usprotiviti, ili je linija odbrane intelektualne slobode u Bošnjaka pala pod palicom Krug-a 99?  

Pitam se dalje kako su se osjećali rijetki Srbi, ali i svi drugi gosti Sarajeva, gledajući onaj užasavajući bilbord na Marindvoru, s lobanjama u prvom planu? Kako se to uklopilo u radostan doček Nove 2020. godine i svečano osvijetljeni grad Sarajevo itd, a znamo da je bilo vremena u Sarajevu kad se nije smio spomenuti Deda Mraz, niti slaviti Nova  godina. Da li je ovo sada istina o Sarajevu, ili je istina bilo ono prije? Šta Sarajevo jeste i  šta pokušava da bude?

Vratimo se više  desetina godina unazad.

Meni je kao gimnazijalki, koja sam imala za diplomski ispit djela Ive Andrića, scena nabijanja na kolac nesrećenoga Srbina, scena neljudskog umiranja na kocu, mučenja koje je bilo nezamislivo - bila je nešto najstrašnije to sam pročitala. Andrić je dobio Nobela za roman „Na Drini ćuprija„ ne zato što je volio  Srbe, ili osuđivao Muslimane, valjda je to jasno. Da li je trebalo da Srbi zamrze sve što je muslimansko, janjičarsko (Danak u krvi)  sve što je trajalo punih pet vijekova i što je zatrlo u Srba što se moglo zatrti. Naravno da nije.

Bošnjaci danas ne priznaju Andrćevu književnu vrijednost, izbacuju ga iz lektire. A Andrić je pisao o onome što je izabrao da mu bude tema. Meša Selimović nije pitao partijske sekretare kako će i šta će pisati. Danilo Kiš nije prezao od mogućnosti da ga komunisti satru kad je pisao „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ i mnogi, mnogi drugi, koji su pisali o onome šta  su  i z a b r a l i  da  pišu, bez obzira na posljedice, hoće li to biti nekome milo ili ne, hoće li se uklopiti u zadatu političku matricu. Suvišno je da nabrajam sve primjere iz naše i  svjetske književnosti.   

Da li su Srbi trebali nakon užasa Jasenovca, Prebilovaca, Jadovna i onih stratišta da svih godina poslije rata okupljaju svjetske novinare, poltičke veličine, da pišu protiv Hrvata ustaša da agituju, mrze – nisu, nego su gradili pruge i podizali onu našu zajedničku zemlju, za koju su n a j v i š e  ginuli, a danas za njom teško uzdišu Bošnjaci, s pravom, imajući u vidu šta im je sve dala. Prepravljanje istorije postao je salonski hobi, skoro pa stalna zanimacija većine bošnjačkih mislilaca .

Pisac Handke je nagradu primio bez nekog uzbuđenja, ili euforije. Čast Šveđanima što nisu podlegli pritisku, nego su obavili ceremoniju po pravilima. Kada bi stare demokratije kao što je švedska sa slobodom govora i mišljenja, postupale po ad hoc principima, reagovale na sve gluposti koje nove političke „elte“ smišljaju - tada one ne bi ni bile stare, utemeljene demokratije. Bile bi to dnevne šahovske figure, koje pomiče kako ko želi.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (11.12.2019)

Komentari
Twitter
Anketa

U ovom trenutku čega se najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog