Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (24.02.2020)

Prije neki dan na zasjedanju Narodne skupštine Republike Srpske poslanica SDS-a Sonja Karadžić-Jovičević je kazala: "Kad već mijenjamo neke stvari, oko grada Srpsko (Istočno) Sarajevo, 'ajte da probamo i da razmislimo o tome da mu promijenimo ime. Recimo, u smislu ovog prijedloga što se ne bi zvalo Sarajevo Republike Srpske. Pa neće biti ni Istočno Sarajevo, većinom smješteno na jugu i na sjeveroistoku, evo neće biti ni srpsko pa da nekome smeta, da razmislimo ili da mi donesemo prijedlog koji ćete vi vjerovatno odbaciti, nek' se zove Sarajevo Republike Srpske."

Tata Radovan bi bio ponosan na kćerkinu inicijativu jer upravo je on svojim ukazom od 17. decembra 1992. godine preimenovao Bosanski Novi u Novi Grad,  Bosansku Dubicu u Kozarsku Dubicu, Bosansku Kostajnicu u Srpsku Kostajnicu i legendarni Srbobran umjesto Donjeg Vakufa.

Naravno, na ovome se nije stalo jer se tada moralo „obračunati“ ne samo sa bosanskim, već i hrvatskim i socijalističkim nasljeđem, pa su se mijenjali nazivi sela, ulica, škola, fabrika, rušeni su spomenici, a onda se prešlo i na živu silu, i vojnu i civilnu.

I dok je cilj oca Karadžića bio da nestane sve što u svom imenu ima bosansko, kćerka Sonja želi da sve postane republičko srpsko, ako već ne može samo srpsko.

Ovim prijedlogom Sonja Karadžić-Jovičević je pobrala simpatije svih ljubitelja Radovana u Republici Srpskoj, bez obzira da li su pozicija i opozicija, i na taj način sebe pozicionirala kao „glas razuma“ među srpskim političarima.

Opšte je poznata moja nepismenost, ali sve mi se čini da bi ovo bilo još jedno patriotsko silovanje jezika (da je prijedlog usvojen), ali SNSD-u, i njegovim parazitima, bilo je važnije da osvoje vlast u Istočnom Sarajevu nego da se bave lingvistikom.

Još se sjećam muka kroz koje smo prolazili kćerka i ja kada je morala za zadaću nacrtati amblem Republike Srpske. Nemate pojma koliki je napor bio za dijete u 3. ili 4. razredu osnovne škole, ne sjećam se tačno kada, da nacrta dvije krune, srpsku zastavu u mašnici i onoliko hrastovo lišće. U jednom trenutku je bila toliko ljuta da sam pomislio da će se pozvati na Konvenciju o dječijim pravima ili da će povući vitalni nacionalni interes.

Elem, hajde sada da provučemo kroz padeže prijedlog Sonje Karadžić-Jovičević i vidimo kako će Sarajevo Republike Srpske zvučati:

• nominativ (Ko? Šta?) Sarajevo Republike Srpske;
• genitiv (Koga? Čega) Sarajeva Republike Srpske;
• dativ (Kome? Čemu?) Sarajevu Republike Srpske;
• akuzativ (Koga? Šta?) Sarajeva Republike Srpske;
• vokativ (Hej!) Sarajevo Republike Srpske;
• instrumental (S kim? S čim?) Sarajevom Republike Srpske;
• lokativ (O kome? O čemu?) Sarajevu Republike Srpske.

Iskreno, meni ovo liči više na neki robotski ili engleski jezik, nego na srpski, ali neka o tome govore stučnjaci, ako smiju?

Meni je mnogo važnija poruka koja se ovim šalje, ne samo Srbima, nego i svim stanovnicima Istočnog Sarajeva, kao i Bošnjacima i Hrvatima, da jezik možeš zlostavljati kako želiš samo ako je to u službi nacionalizma.

Prosto rečeno, ovo liči na zapišavanje teritorije, s nadom da će se na taj način ona održati našom i samo našom.

Na kraju, zapitajmo se zašto samo Istočno Sarajevo da ima taj ekskluzivitet da u svom imenu ima ovako patriotsku odrednicu - zašto i druga mjesta ne bi mogla da porade na svojim nazivima. Evo nekoliko prijedloga:

1. Zvornik zamalo Srbija;
2. Trebinje kraj srpske Sparte;
3. Rudo, faktički Srbija (ovo je omaž našoj predsjednici);
4. Velikosrpska Dubica.

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (24.02.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal