Irma Antonia Plavčić

Kada ćemo neke stvari na vrijeme naučiti i zašto nikada?

Za naciju koja je preko svojih leđa godinama, ma kakvim godinama, stoljećima, preturala svakojake nedaće još uvijek se nekim stvarima nismo naučuli.

I sve nekako ostavlja utisak da nekako nikada i nećemo.

Posmatrajući sveopšte ludilo posljednjih dana ne otimam se utisku da živimo u onom snimku kada porodica opušteno uživa na suncu terase nekog ski rezorta u Alpama pa na prizor lavine koja im se približava otac uporno ponavlja – ma sve je to kontrolisano, nema potrebe za panikom – dok im se lavina bukvalno ne pojavi ispred samog nosa pa isti taj otac prvi trći glavom bez obzira ostavljajući ženu i dvoje djece za sobom.

Taj otac smo bukvalno mi, zapravo velika većina nas.

I ne možete me uvjeriti da nije tako.

I dok se broj zaraženih u susjednim državama polako povećava, mi opušteno zbijamo šale kako nas u Federaciji ipak eto neće nego se „baš okomi“ na one tamo u drugom entitetu.

A ti tamo u boljem dijelu BiH shvatiše puno ozbiljnije od nas ono što je neizbježno, pa zatvoriše javne ustanove, pa ograničiše kretanje, pa zabraniše javana okupljanja, pa.... (nastavite sami niz) Možda imate sreću da u ovim danima živite baš u Banjaluci, pa bar imate osjećaj da se neko brine i o vama i o rizičnim grupama. A šta je sa svim drugim gradovima koji su danima čekali da se neko sa viših nivoa smiluje i kaže da šiša barovi i kafane ne smiju raditi, da je suludo sjediti po cijeli dan u baštama kafića zbijen jedno uz drugo?! Zašto niko nije reagovao na prizore mladih majki koje bezbrižno zajedno sa svojim bebama okupljene sjede na suncu u baštama? Koliko god da je lijep prizor, zasigurno nije niti preporučljiv niti zdravorazumski prihvatljiv. Mada, eto nama očigledno jeste iako svugdje drugo nije. Zašto nikako da naučimo na svojim greškama? Zašto ne učimo na tuđim primjerima dobre prakse? Nonšalantnost naspram situacije koja nam, prema svim pokazateljima, nije još ni došla, je zastrašujuća. Roditelji koji očigledno ne razmišljaju pa djecu puštaju da se igraju s vršnjacima i govore da je baš eto sada idealno da dijete izađe van kuće, neki čak odluče malo otputovati ili se pak vrate s puta i sasvim normalno dijete pošalju u školu, u društvo.

Sve vidjela svojim očima, doživjela u posljednje dvije sedmice i ostarila za 5 godina nervirajući se zbog tuđeg bezobrazluka, drskosti i nadasve gluposti. Jesmo li spremni na ovo što slijedi? Nismo! Zašto nismo? Jer nas nije briga! Mi nismo ni spremni na snijeg u januaru, nismo spremni ni kada blagovremeno najave redukcije struje i vode, nismo spremni kada svi bruje da će se nešto dogoditi pa se eto iznenadimo kako se zaista dogodi. Ispravite me ako griješim, ali drugačije ne mogu posmatrati situaciju. Ima dobrih primjera ali sve posmatram iz ugla grada u kojem živim, promatrajući ljude koji me okružuju i plašim se onoga što nas vjerovatno neće zaobići.

Radim trenutno u prosvjeti i u 90% slučajeva škole nisu spremne da iznesu teret online nastave. Može neko reći da pretjerujem ali to je blaža verzija pravog stanja. Kadar nije obučen jer nikome nije palo na pamet da u 21. stoljeću se nešto može dogoditi pa da učenici ne mogu ići u školu i redovno pohađati nastavu.

A mi živimo u zemlji koja je preživjela i razorne zemljotrese i rat i poplave i opet nikome nije palo na pamet da nastavno osoblje mora i treba znati baratati najjednostavnijim eukativnim platformama (paralelno istome učiti i učenike) a ne sve na povuci-potegni preko noći pokušati pohvatiti. Da ne bude zabune, prosvjetni radnici će dati apsolutno sve od sebe da izvuku najbolje iz date situacije ali zar je zaista moralo doći do ovoga? Zar nije bilo dovoljno pogledati situaciju u Italiji i shvatiti da nas kroz koju sedmicu, kroz koji dan isto čeka pa se pripremiti? Nemaju svi sreću raditi u školama u kojima se obuka obavlja godinu dana, jer je 21. stoljeće i normalno je da se nove tehnologije koriste u nastavi.

Zašto nam uvijek sve mora biti nabrzinu? I zašto je, pobogu, zabranjen rad kafića ali ne i obavezno dolaženje prosvjetnih radnika u škole jer je eto ministar naložio da su radnici dužni odrađivati 40 satnu radnu sedmicu a direktori pokušavaju da svedu to na neki minimum?

Hoće li nas spasiti 60 kila brašna i 5 kartona ulja? Ne znam. Nešto sumnjam da će. Zapravo, sigurno neće dok ljudi ne shvate da je krajnje vrijeme da se uozbilje i svedu svoju kretanje na minimum minimuma.

Imajte gram mozga i ne pozivajte ljude na okupljanja na svježem zraku koji je tobože zdrav. Pa, nemoguće da su svi u Njemačkoj glupi jer zabranjuju okupljanja više od dvije osobe na jednom mjestu a mi smo eto pametni. Budite pametniji od ministrice Miličević koja je rekla da je „tek danas shvatila da je situacija toliko ozbiljna.“ Budite pametniji od ljudi koji kažu da još nisu ni svjesni svega što se događa. Otvorite oči i uši. Poslušajte. Pročitajte. Informišite se na pravim mjestima.

Zaštitite sebe. Štiteći sebe, štitite i druge. Sunce neće nigdje pobjeći ali je uvijek bolje sjediti kući nego moliti boga da u bolnici ima mjesta i aparata koji bi vam pomogli u datom momentu.

I ne, zatvaranje kafića nije udar na našu privredu nego odluka da se barem pokuša smanjiti mogućnost od prenošenja virusa koji više stotina života dnevno odnosi.

Budimo pametniji i odgovorniji. Već je 12:05.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (19.03.2020.)

Komentari
Twitter
Anketa

Да ли ћете искористити туристички ваучер?

Rezultati ankete
Blog