(nastavak 3 dnevnika u doba korone)

Nastava na daljinu, razredna ispitivanje, testovi na platformama za kraj polugodišta i drugi modeli ocjenjivanja učenika.

Ovo je apel osobama koje imaju uticaja na odluke u vezi završetka ovoga polugodišta, koje prijete da budu nerazumne, nehumane, brzoplete i što je najgore–bez isukstvenih kao teorijskih znanja iz pedagogije, dječje psihologije i poštovanja osnovnih dječjih/učeničkih prava. Pišem kao penzionisana profesorica, baka djece koja su zaista dobri đaci, dakle nemam ama baš nikakve druge namjere, osim da iskreno, bez uvijanja napišem moj komentar za temu koju sam u naslovu navela.

Dok se roditelji trude da u nesreći koja nas je sve zadesila, naprave neku kakavu takvu normalnu atmosferu, da zbunjenoj djeci u dvosobnim stanovima, kakve najčešće imaju, olakšaju cjelodnevno ostajanje u uslovima, gdje oko sebe gledaju maskirana lica, na TV gledaju bolesničke sobe, karantine, aparate za vještačko disanje, ljude u uniformama vanzemaljaca slušaju o broju mrtivih iz sata u sat , dok su igrališta pusta a sati provedeni u kući postaju mora kako za roditelje, tako i za djecu-koja NIČIM nisu izazvala ovu nesreću niti mogu svojim dječjim poimanjem da shvate šta se dešava, zašto se kuće zaključavaju, zašto se sve dezinfikuje, zaštoSE BOJIMO, a bojimo se- dotle NADLEŽNI smišljaju kako će da ih ocijene, odnosno kako će da pređu u sljedeći razred. Da li mi uopšte znamo šta se dešava u dječjim glavicama u petom, šestom i sedmom razredu? Kako oni mogu da shvate da se ovo mora, da se mora ne izlaziti iz kuće, da se ne može imati ni voća, ni mesa, ni... Mora se jesti šta ima i šta majka skuva za dva dana.

Uvedena je nastava na daljinu.OK. Neka je uvedena, pohvala nadležnima za taj poduhvat. Dakle, već neko vrijeme svi smo u ovim izuzetnoteškim uslovima okupirani tim školskim časovima na TV-u, koje sam i ja pratila, jer živim u kući sa unucima različite dobi. Ne dajem stručni komentar o kvalitetu nastavnog kadra, mada bi se i tu imalo šta reći. Bez obzira što neke nastavnike ismijavaju po društvenim mrežema–ovaj vid nastave ima nekoliko zaista pravih nedostataka, prije svega časovi traju petnaestak minuta, dakle veoma kratko, nastavnik brzim tempom iznosi nove sadržaje, nema vremena za detaljnija objašnjenja (što ni u redovnoj nastavi nije naročito zastupljeno), gradivo se prelazi na način kao da su sva djeca lumeni, svi sve razumiju, svi su odlični đaci-nastavnik samo treba izrecitovati gradivo i zadati domaće zadatke. Nema načina da se djeca konsultuju s nastavnikom, da nekoga nešto pitaju, jer nisu svi roditelji profesori matematike, fizike i stranih jezika. To sve teče tempom veoma teškim za roditelje, koji su ionako izgubili živce čak i oni najstrpljiviji, pogotovo oni koji su dobili otkaze, i još težim za djecu koja stalno šalju mejlove i dobijaju odgovore–kako od kojeg nastavnika.

Neki su zaista ljubazni, prijatni, humani, puni razumjevanja–dok su neki, kao recimo jedna po zlu čuvena nastavnica matematike iz škole koju djeca napuštaju baš zbog njenog načina vođenja nastave (ime ne spominjem, za sada, da ne bih ugrozila učenike kojima ona predaje) . Način na koji pomenuta nastavnica pregleda domaće zadaće s tih mejlova, što je u početku i činila, meni je neshvatljiv. Prvo je propustila mnogo dana da ih pregleda-a sada traži da djeca šalju mejlom samo tačne zadatke (sami moraju da otkriju greške) koje ona ne mora da pregleda !!! Šta ona u stvari radi, zašto sva djeca moraju da znaju da riješe zadatke? Koja je NJENA uloga ? Ova nastavnica je inače poznata po grubom i nepedagoškom ponašanju što svi u njenoj školi znaju, ali niko do sada nije učinio ništa da istu odstrani iz nastave, da na nekom drugom mjestu , možda u nekom republičkom inspektoratu, promoviše svoj način ophođenja prema ljudima–jer tamo gdje radi djeluje bez osnovnih pedagoških pravila, nehumano, uz ponižavanje djece i javno sramoćenje što djecu demorališe i odvrati od matematike za sva vremena.

S tim u vezi i uz dužno poštovanjenje prema onim nastavnicima koji razumiju u kakvoj se situaciji djeca, naši mali ljudi, koji nikada u životu neće zaboraviti ove događaje i oni će ostati trajno urezani u njihovo pamćenje, što psiholozi znaju–a grubijani i ljudi koju ne poznaju dječju psihologiju ne-ja apelujem i upućujem na sljedeće:

- Završiti ovo polugodište možda, mada nije neophodno, uz nekakav laganiji test iz predmeta koje su djeca slušala, koji će biti formalni dokument, a u suštini se bazirati na ocjenama koje su djeca imala u prvom polugodištu. Odlični će biti odlični, neki će biti vrlo dobri, neki dobri , a najvažnije je da svi polože razred. Svi znamo kakvi su programi, šta bi trebalo mijenjati pisala sam i ranije–i ja sam sigurna da djeca NIŠTA neće izgubiti-a dobiće mnogo ako su u ovome periodu pročitali makar dvije knjige za njihov uzrast.

Za sve će biti vremena, sve će se stići-samo ako prebrodimo ovu nesreću koja je prekinula naše aktivnosti, zatvorila nas u kuće, onemogućila da se kao ljudi nadišemo čistog zraka, da jedemo hranu na koju smo navikli, da se radujemo dolasku Vaskrsa i Đurđevdana... To neće biti moguće.

Zašto praviti problem, zašto plašiti djecu koja su i onako preplašena?

Šta ko tu dokazuje? Svoja neka nadobudna znanja i nebulozne zamisli? Sjetimo se divnoga prof. Vujića, one fantastične serije, načina na koji je on predavao svojim đacima, s njima se družio, obrazovao ih i šta je većina njih postala? Postali su ljudi. Pravi pedagozi nisu sujetni, oni su obrazovani, mirni, u njima nema histerije, nema poze, ali ima i stila i stava, oni su sinergija znanja i iskustva–oni su uzori ponašanja u dječjim dušama, uzori kasnije studentima... Ako dođu do fakulteta. Imamo li mi takve pedagoge? Imamo, samo oni ćute, ili ih nema na odgovornim mjestima?!

U pamet se roditelji, ne dajte da djeca zamrze školu, da bježe iz škole, da škola postane mjesto koje se zaobilazi. Postaće to ako budete ćutali i bojali se nastavnika koji od škole prave bauka i onda će od nas ostati samo sjene. Ljudi koji ne stoje,nego lelujaju. Za takav kraj nije zaslužna korona.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (15.04.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal