Radmila Trbojević

Park mira

Da sam juče umrla, ne bih imala priliku da čujem najnoviju mudrost mladoga Stanivukovića kandidata za gradonačelnika Banja Luke, koji u svojoj, da li namjernoj ili teškoj naivnosti (ovdje sam ispustila namjerno onu njegovu priču o Jasenovcu, jer sam o tome pisala) izreče na nekoj televiziji kako bi on želio da podigne spomenik mira trojici vojnika srpskom hrvatskom i bošnjačkom iz zadnjeg rata u BiH u Banja Luci. Valjda da se tako pomirimo.

Pošto mi u BiH nismo ni Francuzi, ni Englezi, ni Njemci, jer su oni jednom na kraju dugogodišnjih sukoba odredili kako će živjeti, kome će podizati spomenike itd. mi u BiH danas još ništa nismo riješili. Hoće li to biti i kad će biti–ja ne mogu znati. Nisam vidovita. Ali ono što sigurno znam jeste da spomenik kako ga mladi Draško zamišlja u svojoj mirotvoračkoj glavi–neće biti podignut u ovome gradu, a vjerujem neće ni u nekom drugom gradu u ovoj Republici.

Zašto? Prije svega još nismo u glavnom gradu Republike Srpske podigli spomenik palim borcima. I što danas, poslije nekoliko desetina godina, nismo odmakli dalje od početka što se tiče našeg odnosa sa Bošnjacima. Kosti mrtvih sahranjujemo dvadest i više godina nakon rata. I danas nesrećne majke Srebrenice pričaju o svojim izgubljenim sinovima i muževima, što jeste neprebolan bol, ali svaka naredna julska godišnjica se pretvara u sve teže sjećanje, u sve pogubnije poruke, što uz smrtonosnu koronu guši svaku želju da čovjek ovdje ostane i nada se nečemu što nije poziv na konačno i neumitno, po njima, srpsko priznanje genocida u Srebrenici.

To što postoji sedam stotina godina presuđenih robija onima koji su osuđeni za zločin u Srebrenici nije dovoljno, ne može da utješi nene, majke, rodbinu… Oprost se od majki i ne traži –što je razumljivo, bošnjačke majke, ali i srpske majke to ne mogu, samo što su srpske nekako ćutljive i nema ih puno na televizijama da propagiraju nemogući život u BiH Nene i majke tuga nije učinila nemoćnim i slabim, dapače, majke su sve drčnije i sve zahtjevnije... Naše su skrajnule same sebe, pojave se tu i tamo na grobljima, zapale svijeće prozbore jedva koju riječ o zločinu za koji niko nije odgovarao. I šta? Ništa. Isto kao i poslije onoga drugog rata–ćutanje. Betonom zalivene jame. I šta? Ništa. Jugoslavija za sve ista.

Bošnjačko sjećanje svakog jula postaje poziv da se život zaustavi, ukoliko se ne ispune uslovi koje postavljaju bošnjački prvaci: priznanje genocida. Traženje izvinjenja od svakog Srbina ponaosob–baš tako. Izvinili smo se, žao nam je, težak zločin je bio–ali nije bio genocid. Obilježja genocida tamo nije bilo, nisu ubijene žene i djeca po planu zatiranja života te zajednice–broj žrtava je veliki, ali ni do danas nije utvrđeno koliki je zaista. I jedna nevina žrtva da je pala–strašno je. Ali, treba samo pogledati teatralni dolazak i govor Hašima Tačija u Hagu, bez obzira da li na poziv, ili je otišao sam i bez obzira da li jeste, ili nije pobio stotinu, ili hiljadu Srba i drugih –da li su Srbima vađeni organi (a Karla del Ponte kaže da jesu) ili nisu, da li su klani i mrcvareni, ili metkom ubijani-pa shvatiti da u Hagu svi osumnjičeni za ratne zločine nemaju isti tretman. Srbi su hvatani kao divlje zvijeri, hapšeni i proganjani, traženi po šumama i gorama, ucjenjivani. Po čemu je Tači poseban? Možda zato što nije Srbin.

 Jednom se mora pogledati istini u oči, pročitati i druge dokumente, objavljene knjige na stranim jezicima, svjedočenja tadašnjih generala KFORA ili već kojih misija i sudionika događaja , koji tek sada pišu kako je bilo, nove studije, suprotna mišljenja, nove dokaze–ili će samo haške presude biti materijali za istoriju. Istorija pozna i drugačije obrte, ali o tome će se tek pisati i govoriti. Nikada ništa nije ostalo sakriveno , desetinama godina se može čekati da se osvijetle i druge činjenice. Ali, ne SMIJE  BITI ZABRANJENO DA SE GOVORI, PIŠE I ISTRAŽUJE.

Pozivanje na njemačke zakone o negiranju holokausta-jeste direktno upoređivanje slučaja Srebrenica sa nacističkim zločinom, planskim, državnim projektom, zatiranjem naroda posebno Jevreja-i ne može biti poveznica sa zločinom u Srebrenici, bez obzira šta ko od bošnjačkih historičara, političara, ili bilo ko drugi mislio, ili želio.

S druge strane, možda bi nekako i bilo moguće naći zajednički modus vivendi kada bi Bošnjaci prihvatili da su bar negdje počinili zločine nad Srbima. Kad bi došli na neko stratište gdje su Srbi pobijeni i masakrirani, gdje su im odsijecali glave ritualno, lomljeni udovi, usijecani krstovi na čela-možda bi to bio korak ka nečemu što je pokušaj da se ide u neku zajendičku budućnost.

Srbima se niko nikada nije izvinio za potpuna zatiranja koja su doživjeli. Da nisu možda ustaše klekle pa se izvinile Srbima. Nisu. I danas Tompson gromoglasno pjeva, veliča noževe i prolivenu srpsku krv. Škoro ne krije da mu je crna boja draga. I šta? Ništa.

Zločine su počinili neki među Srbima, ali ne sav narod. A baš to se priznanje hoće Bošnjaci da bude omča oko vrata Srbima za sva vremena, bez obzira šta se krije iza raznoraznih benevolentnih izjava ponekog bošnjačkog političara–da kao ne treba da strada cijeli srpski narod zbog ubica i zločinaca-a baš bi  to bio zadnji udarac Republici Srpskoj. Šta se iza toga sprema, možemo samo pretpostaviti.

Za ubice i zločince, presuđene u Hagu, kako god da je to bilo, a bilo je svakako, postoje presude i kazne, koje oni služe, neki doživotno. Način brutalne presije, koji se svakoga jula pojačava, koji propagiraju Bošnjaci ne može i nije normalno da prođe. Jer Srbi nisu genocidni, niti to mogu prihvatiti. Zato zakon koji traže Bošnjaci ne može nametnuti ni Incko, bez obzira na “ovlasti“ koje u BiH ima. Da je mogao, već bi ga nametnuo, imajući u vidu njegove ogromne simpatije prema Bošnjacima.

Neobjašnjivo minimiziranje svoje krivice, izbjegavanje bilo kakve odgovornosti, prepoznavanje sebe samo kao žrtve, kao naroda koji se branio i od Srba i od Hrvata, njegovanje zablude i samouvjeravanja da je baš tako bilo, te da je ugroženi bošnjački narod stvorio brojnu Armiju tek onako, koja se nije borila, napadala, palila i žarila po BiH–nego se samo branila od agresora–jeste laž koja ubija svaku volju da se nešto mijenja i da se stvara normalna osnova za zajednički život.

Uporno zagovaranje bošnjačke namjere da od Srba naprave naciste-na šta Srbi reaguju inatom-stalni pritisak putem nevladinih organizacija, stranih agentura, bošnjačkih prijatelja, briselske javnosti, američkih plaćenih lobista itd. proizvodi samo otpor i dalje izaziva sukob, koji neće uroditi promjenom statusa BiH, zato je tako i napravljen da sije stalne sukobe, a sigurno neće dovesti ni do toga da BiH bude zemlja u kojoj se može živjeti normalno, koja ekonomski napreduje, koja živi i diše slobodno-u kojoj se neće stalno budućnost mjeriti krivicama prošlosti -jer da je bilo tako poslije onoga drugog rata, Jugoslavija koju Bošnjaci glorifikuju, a najmanje su joj dali–ne bi postojala.

Stoga, u pamet se Stanivukoviću, stavi prst na čelo pa razmisli o onome parku mira, razmisli zašto Dodik i njegovi pobjeđuju, dok još ima vremena. To sigurno nije zato što svi u Republici Srpskoj imaju po 1.500 KM mjesečno po glavi stanovnika. Nemaju. I neće još dugo imati, pod uslovom da prežive koronu, ali kad izađu na glasanje, bar do sada je tako bilo, misle na….. Dobro, neću dalje… Ispašće da protežiram Poziciju, a ja samo govorim o tome da treba čuvati ono što je krvlju poginulih boraca stečeno.

P.S. Gledam SDS–ovu proslavu godišnjice stranke. Državotvorne. Tužno. Nisu oni HDZ da se ne boje ni korone, ni Boga, pa da se zagrle i zapjevaju onu Oj Kosovo, Kosovo, zemljo hrabrih vitezova Miloša i Lazara...., nego su izašli pred onu zgradu kao izbjeglice, bez kuće i kućišta.. Gdje su one proslave, one pjesme i veselje, koje pamtim za Petrovdan? Da li su tamo ostale samo kukavice? Sve u svemu-Tiempi passati.

 

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (14.07.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog