Posebno sam osjetljiva ovih prvih dana avgusta mjeseca (ne zato što mi je četvrtoga  rođenadan, to  u mojim godinama nije za spominjajnje) ali  za mene  je Ilindan prije svega flash back na 1942. godinu kad mi je otac, sedamnaestogodišnjak, puškomitraljezac odreda „Tesla“ Šeste ličke, ranjen u desnu ruku  u  napadu na Udbinu, snažno ustaško uporište.

Po strašnoj vrućini, operisao ga  je u  partizanskoj  bolnici - šatoru  doktor Rus, spasio ruku u  kojoj je ostalo još  24 gelera. Moj otac, pukovnik JNA, sahranjen je  sa ostacima gelera, koji su se upaljivali dugo godina nakon rata, na Ilindan  devedesete, na  na groblju  Bare u Sarajevu, na lafetu, uz počasne plotune, pa tako nije doživio da se vampirski  ustaški duh ponovo podigne iz boce.

Moja majka,  drugarica  Marije Bursać, partizanka od 27.jula  41.  oca  je upoznala u desantu na Drvar, kada je Šesta lička u usiljenom maršu stigla u Drvar da spasi  Maršala. Nadživjela je moga oca dvadestak godina, žilava i hrabra  partizanka, sa Kamenice više Drvara, kad je počeo ovaj zadnji rat, vidjela  sam joj onaj neki sjaj  u očima, e  da nisam ovako stara, bila bi ....Proradila  je partizanska krv. U tome je stvar, šta ti  proradi u krvi,  šta osjećaš i  šta ne zaboravljaš. To je zalog. To nosiš u sebi, ili čast, ili izdaja.... Treće  ne postoji.

Četvrtoga  maja one  godine kada je počeo egzodus  Srba iz Krajine došli su nam na traktoru u Banja Luku, nama izbjeglicama iz Sarajeva, umorni, prestrašeni gladni moj ostarjeli stric iz  Donjeg Lapca  i njegov  sin, sa djecom.. Bili su kod nas samo par dana, i bez obzira na naše insistiranje da ostanu, vidjećemo nekako snaći ćemo se, rekli smo, ali oni su produžili za Srbiju. Danas su potomci moga pokojnoga strica, jedni u Srbiji, a drugi u Americi.  

Zašto ovo pišem.

Mnogo je razloga. Jedan je upravo slučaj onoga nesrećnoga Miloševića,  koji treba da se pojavi na proslavi u Kninu,  proslavi  „veličanstvene“ vojničke pobjede nad  golorukim narodom, žestoke borbe hrvatskih bojovnika, hrvatskih specijalaca  nad  izbezumljenim narodom na traktorima, uplašenom i gladnom djecom, nad  ljudima koji su gađani  iz aviona u koloni  na  Petrovačkoj cesti, baš onako kako je Branko Ćopic pisao u onoj, jednoj od napotresnijih partizanskih pjesama,  koju i danas kad slušam ježim se od neke neprebolne boli, od neprolazne tuge i našeg  jada, koji se ponavlja.

O kakvoj se to veličanstvenoj hrvatskoj  pobjedi radi? Kako je moguće da hrvatska vojska sebe ubijedi da je vojnički s nekim  bila  u ratu, da se  Krajina branila,  a oni  savladali nekakav vojnički  otpor, da se bojovnicima neko oružjem suprostavio. Nije. Naprijed su išli američki specijalci sa Galbrajtom na čelu, a horda ubica  krenula je da ubija  i  kolje nedužne civile, čak i pacijente psihijatrijske bolnice...Kakva  vojnička  slava !

Pročitala sam ono što je napisao Milošević, tj. razloge zbog kojih će učiniti to što će učiniti.  

Čak i kada bi namjera o v e   tj. nasljednice  o n e  hrvatske države, bila iskrena, čak kad bi uglađeni briselac, svileni, europljanin  Plenković i imao iskrene namjere, g l e d e  javno iskazane riječi -  čak  kad bi hrvatskoj vladi ovaj događaj  stvorio  imidž   Europljana,  da su  ljudi  koji  jesu  za međusobno pomirenje pa upali ako u sustav  stava  i  iskrenih   namjera  EU  - čak  i tada  to neće prihvatiti oni Hrvati, oni koji sa sebe ne skidaju crne košulje, pozdravljaju dizanjem ruke uvis, zakletvom generalu  Prkačinu, otvorenom mrzitelju Srba koji između ostaloga  kaže da su nekada, u onoj Jugoslaviji, prvi  donijeli  rasne zakone..samo on ne zna  ko od Srba je to bio,  pa  pobješnjelom  Tompsonu i  otvoreno  jasnom  Škori  - tj.  Anti  Paveliću  -  koji su ponosni potomci  hrvatskih bojovnika  - oni će ga ispljuvati. Da li je svjestan čemu se izlaže u Kninu, jer to neće biti uvrijeđena  i  kukajuća  saopštenja  medija  iz Srbije i Srpske –biće to možda i otvoren napad (sjetimo se Srebrenice) – osim ako ga ne budu „čuvali“ hrvatski specijalci, pokazujući tako „iskrene „namjere da jednoga Srbina zaštite Od koga ? To je valjda jasno.

Zašto je to odlučio na sve spreman  Milošević. Ne znam. Možda on treba da bude izabrani  žrtveni jarac, taj  mirotvorni  srpski  surogat kukavičkom Pupovcu, tom sladunjavom intelektualcu – koji ga gura mečki na rupu da se ponizi i javno oprosti– bolje Milošević - nego Pupovac, bolje on, jer je on bio žrtva, njega su sjebali Hrvati, doduše otac mu bio  mobilisan  u hrvatsku vojsku, ostao  u Šibeniku, preuze na sebe da živi tamo gdje ga  mrze - njemu je baku ubio bojovnik, Pupovcu  nije -  on treba da pokaže  kako je  OPROSTIO prolivenu krv. On  će staviti KRST  na pomirenje.O tempore, o mores  ....Hrvati neće prvi. Neće nikako. Sve je predstava.

Čovjek, inače, može sve. Sve zavisi od toga od čega je sazdan. Miloševića ne znam. Ne želim da ga vrijeđam, ne .. Da li mu se divim, ne, ne divim mu se, bez obzira na ulogu koji  je, valjda svjestan svega,  preuzeo- a koja neće promijeniti baš ništa, neće pobrisati natpise na zidovima, kukaste krstove u dušama ustaških potomaka, bez obzira koliko Milošević gledao u bolju budućnost   za manjinu kojoj pripada.  A  Srbi će i dalje biti nepoželjni. I Milošević to zna.

Ja prosto ne mogu da zamislim  nekog Srbina na kninskoj tvrđavi, ispod šahovnice među onima koji su istjerali Srbe u najvećem izbjegličkom egzodusu poslije drugog svjetskog rata.

Milošević je riješio da ide. Kao u onoj narodnoj... Idem, pa makar da se ne vratim  možda je čak toliko hrabar, ili  se radi o nečemu drugom.  On sebe može  tamo  da zamisli. Odnosno Pupovac ga može tamo zamisliti. I to je možda presudna  činjenica,  jasna kao dan. Ko zna, možda će to donijeti poboljšanje života Srba !? Ja lično nisam tako naivna. Sjetimo se, ako nismo zaboravili... „Latini su stare varalice ...itd.

Međutim sam tekst, skoro pa  ispovijest, koju  je napisao, kao svoje oproštajno  pismo srpskom narodu- pokazuje da  se  ništa  neće promijeniti,  te  da će njegove nade i optimističke  misli -  biti  potopljene –  zatrte  kao one nedužne  žrtve  na   ponovljenoj Petrovačkoj cesti.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije  (04.08.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal