Srđan Barašin

Manje zlo je ipak zlo

Stanovništvo se opet počelo ponašati kao da nikada nismo doživjeli izbore. Svake dvije godine se pokreće ista, teška priča. Ljudi, svjesni svojih loših izbora, ali glasali zbog obećanja kojekome, uvijek umanjuju važnost počinjene greške. „Kao da je bitno“ reći će neupućeni glasač „isti su, a ovaj je bar manje loš.“ Zaista, glasač je u pravu, ali ne potpuno.

Većina kandidata na našim izborima liče kao dva nenašminkana jajeta, pa je suvišno navoditi stotine pojedinačnih imena. Njihova priča liči na priču drugih kandidata. Njihovi video spotovi su skoro isti. Sve njihove objave na društvenim mrežama su pisane po istom šablonu. Ništa od toga nije novost. Liče, a da li su svi isti i nije pitanje, jer nisu isti. Samo su neki „manje loši“. Liče, kao da su svi u stvari jedna stranka, koja je iz razonode izabrala drugačije logotipe i boju majica.

Ono što nas zanima jeste, kad je tačno taj „manje loš“ postao dobar, te otkad „manje loše“ znači „bolje“ i da čini manju štetu. Hana Arent je napisala da ljudi „birajući manje zlo, zaboravljaju da i dalje biraju zlo“. Kako pravdanje „manjim zlom“ izgleda u praksi, najbolje je da zamislimo primjer dvojice ubica za koje nepogrešivo znamo da će nam oduzeti život. Jedan tvrdi da će nam odrubiti glavu, a drugi da će nam muke skratiti metkom u čelo. Kako god da izaberemo, rezultat će biti isti. Sve i da je jedna metoda „humanija“ (kako to samo groteskno zvuči) već nam je presuđeno. Možda bismo birali dostojanstveniju metodu. Opet, između „umrijeti“ i „umrijeti dostojanstveno“ za pojedinca suočenog sa krajem na ovakav način, nema velike razlike. Dakle, kad se sve sabere i oduzme, „manje zlo“ će nas odvesti na istu destinaciju kao i „obično zlo“.

Pošto smo razmotrili lični, sad je vrijeme za jedan istorijski primjer „manjeg zla“, a tu ne možemo da ne spomenemo Adolfa Hitlera i rapidni uspon Nacionalsocijalističke partije. Budući da su učestale tužbe pojedinaca za klevetu, za svaki slučaj ćemo naglasiti da naši političari nisu hitleri, nego da se ovim istorijskim primjerom koristimo radi razmatranja „manjeg zla“. Malo ko od domaćih političara je spreman da se podvrgne putu političkog uzdizanja kao što je to uradio Adolf Hitler. Razmotrićemo samo jedan segment tog uspona.

Tih godina kada je cijela Evropa počinjala da pati pod najezdom fašizma i Austrija je imala neke svoje „stručnjake“ iz te oblasti. Nama najpoznatiji se zvao Engelbert Dolfus (Dollfuß), koji je 1932. godine postao kancelar. Dolfus važi za utemeljivača „austrofašističke klasne države“, koja ima svoje obrise do prisajedinjenja Trećem rajhu 1938. godine. Pomenuti čovječuljak sa brčićima, koji je od zemlje do vazduha dosezao nekih 150 centimetara, bio je oličenje autokratske vladavine. Jednog dana, Dolfus je zabranio postojanje Socijaldemokratske i Nacionalsocijalističke stranke čiji su poslanici isključeni iz državnog parlamenta. Malo kasnije je došlo do potpunog ukidanja parlamenta, a Dolfus će u vanrednom stanju vladati uz pomoć „Hitnih uredbi“ („Notverordnung“).

Okrenut italijanskom fašizmu i katoličkoj crkvi, ovaj, na ulici jedva vidljivi autokrata, imao je svoje neprijatelje u njemačkoj nacionalsocijalističkoj ideologiji. Za one uzdržanije tih dana, Nacionalsocijalistička partija je bila slamka spasa. Prije svega za tadašnje socijaldemokrate, koji nacionalsocijalizam nisu smatrali ispravnim, ali bi radije gledali njih nego Dolfusa i ljude oko njega, jer su nacionalsocijalisti (barem formalno) garantovali demokratski pluralizam, pravnu državu i socijaldemokratiju.

Nacionalsocijalisti su 25. jula 1934. godine upali u Dolfusovu kancelariju s namjerom da izvrše puč (Julski puč). Dolfus je tada poginuo, a mnogi su odahnuli – prije svega socijaldemokrate – smatrajući da s njim nestaje simbol diktature, da će se sa svakim drugim moći lakše nositi. Puč nije uspio, a najbliži saradnici Dolfusa su nastavili da vode državu, dok su mnogi neosuđeni pučisti pobjegli u Treći rajh ili Jugoslaviju. Naredne četiri godine Austrija je slabila, a Treći rajh je jačao. Socijaldemokratska partija je i dalje bila zabranjena. Onda je došla 1938. godina, već neko vrijeme se pričalo o „prisajedinjenju“ (Anschluss) Trećem rajhu.

U to doba najistaknutiji socijaldemokrata bio je Karl Rener (Renner), koji je triput biran za kancelara u Prvoj republici (između dva svjetska rata) i jednom za predsjednika parlamenta (tu funkciju je obavljao sve dok nije došlo do raspuštanja 1934. godine). Socijaldemokrata Rener je u Trećem rajhu vidio svoju šansu za spas socijaldemokratije, jer je nacionalsocijalistička partija bila oličenje „manjeg zla“. Rener je, iako socijaldemokrata i marksista, javno podržavao prisajedinjenje Trećem rajhu i Adolfa Hitlera. Njegova najpoznatija rečenica tih dana glasi: „Glasam za DA!“ Inače, nakon Drugog svjetskog rata, Rener je postao prvi predsjednik republike.

Dobro ste pročitali, Adolf Hitler je nekome bio „manje zlo“. Šta se desilo nakon što je pobijedilo „manje zlo“ znaju već i ptice na grani.

Poslije je ćerka nastradalog autokrate u njegovoj biografiji napisala da je on „prva žrtva Hitlera“, pokušavajući da umanji njegov destruktivni karakter, stavljajući ga ispod onoga što je bio Hitler – koji je takođe oličenje zla. Da je preživio, da se desilo sve što se nije desilo, imao bi šansu da bude najbrutalniji državnik u istoriji. Ovako, tu titulu može da ponese, zna se već ko, taj što je bio „manje zlo“ u odnosu na Dolfusa, u odnosu na „obično zlo“.

Sve i da je „manje zlo“ obična neprecizna fraza, ako mu damo šansu ono može samo da se uvećava. Kad ne liječimo bolest, ona napreduje. Bolje nam je samo kad se liječimo. Ali nikad niko nije jednu bolest izliječio drugom bolešću. Nikad se protiv smrtonosnog virusa nije izborilo manje smrtonosnim virusom. To je u prirodi zla, ako ga se ne spriječi, ono nikad neće biti upamćeno kao „manje zlo“, jer ono to nikad nije ni bilo.

Dakle, glasač koji je svoju grešku pravdao „manjim zlom“ u stvari umanjuje i prikriva „čisto zlo“, valjda da bi smirio savjest. Ko misli da bira „manje zlo“, već unaprijed zna da ne čini dobro. Ako imamo kandidate za koje znamo „da će krasti, ali manje“, mi pravdamo visoki kriminal. Kako pronaći lijek za demokratski deficit kada smo na izborima suočeni sa „običnim“ i „manjim zlom“, znaće istorija. Ako ga ne pronađemo, bar da ostane zapisano da smo propustili svoje šanse.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (13.11.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Koju vakcinu protiv kovida-19 biste primili?

Rezultati ankete
Blog