Apatija i defetizam koji beskompromisno gospodare Republikom Srpskom nisu karakteristike koje bismo definisali kao trajne i neprekidne. Njihove baze su duboke, raznolike i mnogostruke, ali takve da su podložne konstantnoj regeneraciji. Ova dva osjećaja nisu svakodnevica sa kojom živimo, već više osjećaji koji doživljavaju svoj vrhunac s vremena na vrijeme, kao posljedice iznevjerenosti zamišljenih očekivanja. Teško da išta snažnije i stalnije obnavlja njihova uporišta kao što to čini sveobuhvatna i neosnovana nada sa kojom se svaki put iznova poigrava. I ono što bismo mogli definisati kao ponašanje opozicije nakon lokalnih izbora u Republici Srpskoj jeste neosnovani poziv za nadu u političko bolje sutra – kako je to istakao predsjednik SDS-a Mirko Šarović: „Pobjeda u Banjoj Luci i Bijeljini nagovještava velike promjene koje će da se dese u Republici Srpskoj i ovo je samo prvi korak (...) promjene koje slijede su neminovne“.  Iluzija da je Republika Srpska „prodisala“ zbog pobjede u Banjoj Luci, te zbog održavanja Bijeljine uporištem SDS-a nije ništa drugo nego opasna iluzija. SNSD je odnio pobjedu u 42/56 opština u Republici Srpskoj, što je preko 70% i u 6/8 gradova – u oba grada u kojima nisu odnijeli pobjedu SNSD i njegovi koalicioni partneri imaće neupitnu skupštinsku većinu. Statistički gledano, SNSD je odradio možda i bolje izbore u odnosu na one od prije četiri godine, ali gubitak glavnog administrativnog centra predstavlja poprilično gorku pilulu za progutati. Za razliku od njih, opozicija je ostvarila gori rezultat, ali umjesto da se fokusira na preispitivanje načina funkcinisanja i konsolidaciju unutrašnje organizacije, ona iluzorno poziva na čin velikih sistemskih promjena koje će prema njima uslijediti na sledećim opštim izborima.

SNSD-ova politika dvosjeklog mača

Ogroman izborni uspjeh kog je SNSD ostvario na prethodnim lokalnim izborima stvorio je među unutrašnjim rukovodstvom uvjerenje da raspolažu dovoljnom snagom da se kao jedinstvena partija izdignu izvan sistema i da svoju vlast u skorijoj budućnosti svedu na znatno manji ili nikakvi udio oslanjanja na koalicione sporazume. Taj korak bio je na dohvat ruke dok nije stigla otrežnjujuća vijest u tabor najjače političke partije u Republici Srpskoj – Draško Stanivuković je odnio pobjedu u Banjoj Luci. Bez obzira na fenomenalan rezultat kog je ova stranka ponovo ostvarila, postizborna konferencija za novinare Milorada Dodika bila je isključivo bazirana na preispitivanju razloga i nedostataka koji su doveli do gubitka izbora u Banjoj Luci. Takva količina posvećenosti i opsesivnosti izbornom rezultatu predstavlja odliku koju rijetko koji političar na ovim prostorima posjeduje.

Rasprave i bura oko ovog gubitka se i dalje ne stišavaju, otvoreni konflikti između SNSD-a i SPS-a dobija svoj zamah, ali krivica za ovaj poraz nije usmjerena na čovjeka koji snosi i najveću odgovornost – Milorada Dodika. Baš ta odgovornost ima svoje lice i naličje. Lice odgovornosti koji se tiče gubitka podrške SNSD-a u ovom gradu sada predstavlja trend koji ima svoja opravdanja i svoje razloge. Ne radi se o neobjašnjivom fenomenu, već više o uzročno-posljedičnoj reakciji. Slom povjerenja je ishod zastrašujućeg ubistva mladića u Banjoj Luci i nehumanog i represivnog postupanja policijskih organa kojim je započet tihi sukob SNSD-a i građana Banje Luke. Od korumpiranosti i nesposobnosti organa koji se bave ovim slučajem, preko očigledne proizvoljnosti i despotskog ophođenja prema građanima koji su iznosili podršku ocu ubijenog mladića, do sada već jasne crte da slučaj neće biti riješen u skorijoj budućnosti, direktna veza između političkih kadrova SNSD-a u gradu i građana očigledno je izgubljena – rezultati glasanja na predsjedničkim izborima 2018. u ovom gradu to očigledno pokazuju. Očiti animozitet podgrijavaju i nerazumljive i krajnje sramotne izjave samog Dodika koji poraz u Banjoj Luci koristi kao osnov za odmazdu nad ovim gradom.

Gubitak personalne veze između ove dvije strane u političkom odnosu predstavljao je nedostatak koji se mogao nadoknaditi, ali resursi koji su bili neophodni za to, od trenutka nastalog sukoba, predstavljali su uslove bez kojih se nije moglo – potrebno je bilo da se glasačka mašinerija SNSD-a prikaže u svom punom kapacitetu i da koalicioni partneri podrže i daju dodatnu podršku SNSD-u u borbi za mjesto gradonačelnika. Od trenutka kada je Draško Stanivuković objavio kandidaturu za gradonačelničko mjesto, bez obzira sa kolikim podsmijehom i nipodaštavanjem je to bilo dočekano od samog izbornog štaba SNSD-a, onima koji su politici pristupali kao ozbiljnoj raboti bilo je poprilično jasno da će se za novu pobjedu u gradu SNSD morati dobrano potruditi.

Baš u tom trenutku nastaje janusovsko naličje ovog procesa, odnosno izborna taktika i politička strategija kojom je Milorad Dodik manevrisao političkim prostorom Republike Srpske u prethodnih nekoliko godina. Kao što je već ranije napomenuto, uvjerenje o vlastitoj snazi koje je došlo na prošlim lokalnim izborima, dalo je vjeru u mogućnost razračunavanja sa svim političkim subjektima, bez obzira da li se radilo o koalicionim partnerima ili opozicionim protivnicima. Rasparčavanje DNS-a 2018. godine i nastanak Demosa, prevlačenje Obrena Petrovića u redove SNSD-a što je 2019. godine dovelo do toga da on postane i predsjednik Gradskog odbora te stranke u Doboju, sukob sa SP-om i rasparčavanje ove stranke što je dovelo do nastanka SPS-a i konačan sukob sa preostalim DNS-om koji je rezultirao izlaskom ove partije iz koalicije, poprilično jasno pokazuju namjeru SNSD-a ka individualističkoj i totalnoj želji za vladanjem. I ta vrsta političke strategije donijela je ogromne rezultate – ono što se činilo nezamislivo prije pet godina počelo se ostvarivati. U Doboju, SDS je 2016. godine dobio 12 847 glasova, a na ovim izborima 493! Preko dvanaest hiljada glasova manje! Nerazumnim potezima SDS-a i strpljivošću SNSD-a, Prijedor je postao nova izborna pobjeda. Ostanak Bijeljine u rukama SDS-a, uz kandidaturu relativno nepoznatog dr Ljubiše Petrovića i skupštinsku većinu u rukama SNSD-a i njegovih koalicionih partnera, predstavlja poprilično iznenađenje i ishod koji nije lako objasniti. Ipak, svi ovi rezultati nosili su posljedicu. Rasparčavanje i sukob sa koalicionim partnerima koštali su Dodika i SNSD u Banjoj Luci – nezadovoljni unižavanjem i politikom rasparčavanja, koalicione partije nisu na terenu podržale Igora Radojičića za novi mandat.

Posljedica je bila znatno manja od uspjeha koji se morao ostvariti po svaku cijenu. Upravo ovdje se pokazuje osjećaj za politiku i politički tajming kojim Dodik raspolaže – u četiri godine on je uspio napraviti nezapamćeni rezultat. Ipak, doći do takvog rezultat je bilo prožeto popriličnim kockanjem i svjesnošću ogromne političke opasnosti koja se nalazila pred njim. Da nije uspio rasparčati SDS i „oteti“ iz njihovog članstva Mića Mićića i Obrena Petrovića, uz konstantno nezadovoljan DNS zbog stalnih ranijih sukoba na relaciji Dodik-Pavić, preko enormnog rasta popularnosti Draška Stanivukovića, ne samo da bi rezultiralo u tome da bi SNSD ostvario daleko slabiji rezultat, nego bi zaista postojala nada u ono što je Mirko Šarović nazvao „velikim promjenama“. A sada, četiri godine kasnije, nakon lokalnih izbora 2020. godine sve i jedna stranka koja ide protiv SNSD-a je rasparčana i usitnjena, te na lokalu ne predstavlja ikakav pravi izazov njihovoj izbornoj mašineriji. Jedan od najvažnijih ciljeva SNSD-a pred lokalne izbore bilo je rasparčavanje DNS-a jer je ta stranka netom prije izbora i dalje nosila ogroman politički potencijal koji bi mogao ugroziti SNSD na budućim izborima uz podršku ostalih opozicionih partija. To uspješno rješavanje problema zvanog „DNS“ jednako je osvajanju Doboja i Prijedora.

Žrtva sukoba na personalnom i koalicionom nivou je zasigurno bio sada već bivši gradonačelnik Igor Radojičić. Ali očigledne nedostatke koje je SNSD imao prema Banjoj Luci dijelio je i sam Radojičić. Jasan razlaz između Banjalučana i Igora Radojičića bila je posljedica njegove neopravdanje šutnje u toku mjeseci i godina protesta, temperamentnih vremena i potencijalnih revolucionarnih začetaka vezanih za slučaj Davida Dragičevića. Dok se SNSD i bezbjedonosna mašinerija razračunavala i sa samim Pokretom i sa građanima koji su podržavali isti pokret, nedostatak javne kritike tadašnjeg gradonačelnika ostavila ga je bez glasova. I ta istovjetnost stava sa vrhom same stranke i podrška njihovim postupcima ostavile su poprilične posljedice i po stranku i po samog Radojičića, a te posljedice se očitavaju u novom gubitku administrativnog centra na političkim izborima poslije onog koji se desio u predsjedničkom sučeljavanju između Vukote Govedarice i Željke Cvijanović. Gubitak ličnog povjerenja naroda prema gradonačelniku, prema stranci, te odsustvo koalicione pomoći bio je nenadoknadiv nedostatak koji je na kraju rezultirao izbornim porazom.

Dok je gubitak u Banjoj Luci na predsjedničkim izborima 2018. godine mogao da predstavlja grešku koja se mogla ispraviti, novi poraz u ovom gradu pokazuje probleme koji teško da će moći dobiti svoje rješenje. Političko profilisanje Draška Stanivukovića u poslednjih četiri godine pokazale su potpuno jasno da se radi o drugom najpopularnijem političaru u Republici Srpskoj, pri čemu SNSD ne posjeduje politički profil kandidata koji bi se iskristalisao, a koji bi se mogao suprostaviti ovom mladiću. Rezultat koji je najviše razljutio članove SNSD-a mogao bi vrlo lako postati zakonitost koju oni neće moći da riješe. Draško Stanivuković se, možda već sad, pokazuje kao preveliki problem za SNSD.

Osovina Radojičić-Dodik bila je dobitni spoj koji je prekratko trajao. Sve očigledne mane koje odlikuju Igora Radojičića, a koje se prvobitno odnose na nedostatak harizme i pretjerana politička poslušnost vodstvu partije koja ga je možda i koštala izbora, on je nadoknađivao vlastitim tehnokratskim savršenstvom, te uz pomoć oličenoj u političkoj snazi i narodnoj podršci koju je uživao Milorad Dodik. Sa druge strane, bivši gradonačelnik je držao poziciju na kojoj se najbolje snalazio od početka svoje političke karijere – divan tehnokratski pristup i predanost poslu gradonačelnika koji je „krajišku ljepoticu“ pokrenulo sa mrtve tačke omogućilo je i relativni skok njegove popularnosti, ali i rast stranačke propagande. Samo su Milorad Simić i Igor Radojičić predstavljali takve profile koje su stvarale simbiozu između tehnokratskog rada kandidata sa liste SNSD-a i stranke koje se divila njihovim rezultatima i koristila te rezultate kako bi još jače utemeljila svoju političku snagu. A sada su obojica ostali bez fotelje prvog čovjeka.

Međutim, Radojičić nije bio ništa više od tehnokrate što se pokazalo presudno. Period šutnje i neoglašavanja u slučaju borbe pokreta „Pravda za Davida“, pokazala je da on nije bio u stanju da razvija personalne odnose povjerenja sa svojim građanima što ga je skupo koštalo. Tehnokratske prednosti kojima je raspolagao nisu bile ni približno dovoljne da nadoknade političke nedostatke koji su bili oličeni u rasparčavanja koalicionih partnera, koji mu iz akta odmazde nisu dali podršku, kao i nepostojanja harizmatskih osobina pomoću kojih bi stvorio odnos sa Banjom Lukom i Banjalučanima na jednom ličnom i prisnijem nivou.

Nerazgranata individualnost PDP-a

Veličina izborne pobjede koju je Draško Stanivuković ostvario u Banjoj Luci teško da će biti ponovljena od nekih novih kandidata na političkoj sceni. Ostvariti takav poduhvat u tim godinama života predstavlja svojevrstan uspjeh čija pojava je poprilična rijetkost. Međutim, sama pobjeda nije bila iznenađenje.

Opozicione politike i pristupi glasačkom tijelu u Republici Srpskoj ostale su manje-više nepromijenjene. Snagu SNSD-a u političkom smislu isuviše je teško potresti i ugroziti čistim institucionalnim nastupanjem – s tim u vezi poprilično je jasno da su putevi elitizma u koje su skrenuli opozicioni političari već jasan prikaz kontinuiranog putovanja u beznađe, bezidejnost i nezainteresovanost u političku promjenu. Direktan kontakt i korenspondencija sa samim narodom, sa „običnim svijetom“ svedena je na minimum, i uglavnom na političke trenutke koji se dešavaju netom prije izbora. U atmosferi u kojoj se narod sve manje sluša, a još manje vidi i susreće, teško je očekivati ikakav jasan razuman program daljeg djelovanja. Važno je naglasiti da ni politika mnogih kandidata SNSD-a nije ništa drukčija po pitanju elitizma, ali za razliku od opozicije oni drže vlast bez nekakvih pretjeranih potresa.

I tu na scenu stupa Draško Stanivuković. Ideja elitizma i odvojenosti od naroda je ono čemu se on direktno suprostavio od svog prvog javnog nastupa – svakodnevni individualan i mukotrpan rad, direktan kontakt sa glasačima koje predstavlja, javno iznošenje problema i stalna zalaganja za njihovo rješavanje, stvaranje veze i ideje da političar služi narodu, a ne obrnuto, pokazali su rezultate. On je utabao put i način kako se politički kandidat treba profilisati u narodu, ali pitanje je da li je iko voljan da tim putem krene i utvrdi već utabane korake. Elitizam je uzeo preveliki mah i ovaj osjećaj za individualnu i mukotrpnu politiku teško da će biti ponovljen na tako kvalitetan način.

Motivacija koja se probudila u PDP-u i kod Draška Stanivukovića, dokaz da se može obračunati i pobijediti i sam SNSD predstavljaju zamah za dalji rad. Međutim, put koji vodi ka tome ostao je neotkriven. I tu nastupa onaj problem sa kojim se politika u Republici Srpskoj suočava – izborni proces je postao pretjerano individualizovan. Prije samih izbora u Banjoj Luci, PDP je morao „povući“ svoja dva najbolja kandidata iz Narodne skupštine kako bi probao ostvariti izborni rezultat. Bez kandidature Draška Stanivukovića za gradonačelnika, kojom je probudio volju glasača PDP-a da izađu na izbore, i Jelene Trivić kao nosioca liste, PDP je riskirao da ne pređe cenzus u Banjoj Luci. Sumanuta ideja da je Draško Stanivuković mogao postati gradonačelnik u Banjoj Luci iz reda PDP-a, a da se moglo desiti da sama stranka ne pređe cenzus poprilično jasno oslikava političku stvarnost i slabost PDP-a u najvažnijem gradu Republike Srpske. Iskorištavanje izbornog sistema i kandidature za prelazak iz jedne skupštinske sale u drugu jesu manevri kojima manje partije ostvaruju političke pobjede i plivaju iznad vode, ali su manevri koji im suštinski poprilično štete. Bez političkog profilisanja, bez stvaranja mreže kandidata u velikom broju opština i gradova, pobjede koje će PDP dobijati na izborima biće individualne, ali takve individualne pobjede neće moći promijeniti vlast SNSD-a. Pobjeda u 42 od 56 opština u Republici Srpskoj jasan su primjer da SNSD ima sistematski raširen aparat, a ne isključivo individualizovanu politiku. PDP-u očajno treba stvaranje jakih gradskih i opštinskih ogranaka koji će se moći uključiti u borbu za vlast na lokalu. Ukoliko Draško Stanivuković održi riječ datu u nedavnom gostovanju na N1 da će odraditi gradonačelnički mandat do kraja, odnosno da će se isključivo posvetiti poslu gradonačelnika, onda je pitanje ima li PDP ikakvu šansu na opštim izborima za dvije godine, ili na sledećim lokalnim izborima. Da li će Draško Stanivuković i Jelena Trivić imati dovoljno političke snalažljivosti i posvećenosti da izgrade PDP na lokalu preteško je pitanje za ovaj čas.

Koliko su Draško Stanivuković i Jelene Trivić odradili fenomenalan posao u stvaranju lične konekcije između sebe i naroda, toliko su se vlastitim nerazumijevanjem nacionalističkog sentimenta u Bosni i Hercegovini doveli u poprilične probleme. Nesnalažljivost oko Srebrenice gdje Stanivuković i poslije nekoliko godina tumara u popriličnom mraku, gdje u svom pomirljivom tonu zauzima neko srednje rješenje koje zapravo ne postoji jer je ovo pitanje u javnom diskursu razvučeno samo na dva ekstremna pola, odnosno dva prihvatljiva odgovora, preko fotografisanja Trivićke i Stanivukovića uz četničku zastavu, njenog opravdavanja četničkog pokreta i bespotrebno iznesenog suda o Draži Mihailoviću, i dalje održava nedostatak jasnosti njihovog političkog pozicioniranja – da li su oni nove nacionalistički perjanice ili građanski poklonici, koriste li oni nacionalistički sentiment na jednom populističkom nivou da ostvare kratkotrajne dobiti, jesu li progresivni ili konzervativni kandidati, kako nastupaju po pitanju ekonomskih politika, posjeduju li ikakav ideološki stav, itd. Ni nakon četiri godine njihovog bivstvovanja u političkoj areni mi nemamo dovoljno jasnih informacija da ih razumijemo u domenu pozicioniranja na političkoj ravni – sve potencijalne probleme koji se javljaju usljed nedostatka „ideološke opredijeljenosti“ oni preusmjeravaju ka populističkom rješenju – ekonomiji. Problem pribjegavanja populističkim rješenjima jeste što izvjesna pitanja ne mogu biti skrajnuta kako bi se na njihovo mjesto postavila ekonomija. Srebrenica je jedna takva tema. Program koji je iznesen kao cilj transformacije Banje Luke skup je klasičnih mjera populističke propagande – od pozivanja na potpunu ekspertsku javnu administraciju, preko smanjenja plata administrativnim radnicima i političarima kako bi politika postala neprofitabilna djelatnost, transparentnosti svih ugovora Grada, poziva na vraćanje mladih i porodica u Republiku Srpsku – koji u dugotrajnom smislu i ne predstavljaju neku ideju vodilju na koju se može čvrsto osloniti. Čak i mnoge od tih ideja nisu njihove nego su preuzete iz Crne Gore ili od zagovornika promjena u Srbiji.

I takvi populistički nastupi i stavovi su odličan alat za dobijanje izbora, ali voditi gradonačelničku politiku na takvim mjerama može se pokazati kao poprilično opasan poduhvat – kohabitacija u Banjoj Luci gdje će skupštinsku većinu imati stranke okupljene oko SNSD-a obrušiće svu težinu na nejasan plan četverogodišnjeg djelovanja kog Stanivuković nije ni približno razradio. Narod je glasao opravdano protiv despotizma koji se nad njima provodio u Banjoj Luci, opravdano je kaznio Radojičića zbog nedostatka njegove zaštite svojih građana, ali isto tako je taj narod glasao protiv tehnokratskog, jasnog i razrađenog plana izgradnje Banje Luke, a podržao potpuno nejasnu i nerazrađenu ideju koja će se morati u hodu ispravljati i dopunjavati. Obećanje da će sa ovom kohabitacijom u skupštini grada ostati i izdržati sve četiri godine na mjestu gradonačelnika moglo bi ostaviti poprilično velike posljedice po njegov politički uticaj i popularnost. Mnogo je vjerovatnije da će ga nedovoljan uspjeh politike u Banjoj Luci ili opasnost od opoziva indirektno prisiliti da se kandiduje na opštim izborima za neku daleko važniju entitetsku ili državnu funkciju.

Put SDS-a ka političkom uništenju

 Strmoglavom političkom padu koji doživljava SDS ne nazire se kraj. Gubitak predsjedničkih izbora 2014. godine, a docnije i katastrofalan rezultat na lokalnim izborima 2016. pokazali su da se ovoj stranci polako izmiče tlo pod nogama. Loši personalni izbori za mjesto prvog čovjeka stranke, gdje je ispodprosječnost Mladena Bosića zamijenjena totalnim podbačajima Vukote Govedarice i Mirka Šarovića sada već postavljaju izuzetno ozbiljno pitanje buduće egzistencije ove partije u političkom procesu. Iracionalno zadovoljstvo koje je Mirko Šarković iznio poslije ogromnog podbačaja ove partije na izborima, koje on čak predstavlja kao svojevrsnu pobjedu, pokazuje da ova partija nije svjesna stvarnosti koja joj zadaje teške udarce i samo je pitanje vremena kada će ova partija pokleknuti pod tim pritiskom. SDS i dalje ima izvjesnu funkcionalnu stabilnost, ali radi se o takvoj stabilnosti koja bi vrlo lako mogla nestati i čiji nestanak ne bi predstavljao ikakvo pretjerano iznenađenje.

Mnogi politički komentatori su izbore u Bijeljini proglasili izvjesnom vrstom odmazde prema Mići Mićiću, čija je skorija prošlost, praćena napuštanjem SDS-a i ulaskom u koalicioni sporazum sa Dodikom, očigledno došla na naplatu. Drugim riječima, ideja koja se ovdje pokušava iznijeti jeste da SDS nije dobio izbore, koliko ih je Mićić izgubio. Osim Teslića koji je ostao istinsko uporište SDS-a, te pobjeda u Bijeljini u kojoj će zagarantovanu skupštinsku većinu imati SNSD i stranke okupljene oko njega, i u Brodu, gdje je i dalje nejasno hoće li novi gradonačelnik, Zoran Vidić, imati dovoljno manevarskog prostora da dođe do skupštinske većine, ovaj izborni rezultat pokazuje standarde političke nebitnosti na koje se ova partija redukovala. I same pobjede koje je SDS ostvario nisu potpune nego su prožete popriličnim nedostacima. A porazi su bili katastrofalni – dobijanje nešto više od 1% glasača u Doboju, odnosno gubitak 12 000 glasova u svega četiri godine predstavljaju rezultat zbog kog bi svaki ozbiljan politički vođa podnio ostavku na mjesto glavnog čovjeka stranke.

Nejasnost racionalnog pozivanja na buduće promjene, pozivanja naroda na nadu koja nema osnovu od strane Mirka Šarovića ima i svoje interne nejasnoće. Prevashodno, proklamovati pobjedu PDP-a u Banjoj Luci kao vlastitu nema apsolutno nikakvo utemeljenje jer sam SDS već poprilično dugo u ovom centru Krajine nema nikakvu političku bitnost. Izvjestan uspjeh koji je SDS mogao učiniti za cilj opozicione politike, a koji je mogao imati izvjesnu bitnost u budućem opozicionom radu bilo je pružanje pomoći DNS-u u Prijedoru da se osigura mjesto gradonačelnika. Umjesto toga, SDS je ušao u direktnu konfrontaciju sa vlastitim kandidatkinjom za gradonačelnika u tom gradu, koja je vlastitu partiju optužila za izdajnički nastup i podržavanje kandidata druge partije. Bez očigledne hijerarhije i centralnog vođenja partije, SDS nije imao dovoljno moći da vlastitom snagom autoriteta prisili dr Maju Dragojević Stojić da se povuče iz borbe za mjesto gradonačelnika u Prijedoru, gdje ona ni u jednom trenutku nije mogla ostvariti pobjedu, a posljedica svega toga očitaće se u izvjesnom raspadu DNS-a. S tim u vezi, jedini potez koji je SDS mogao povući, a koji bi zaista mogao biti posmatran kao čin izborne pobjede, ne samo da nisu povukli, nego su direktnim kontra-postupcima pomogli SNSD-u i njihovom kandidatu, te time znatno umanjili šanse da se ostvari ikakav značajan rezultat na sledećim opštim izborima.

Budućnost SDS-a i dalje će ostati stvar zablude u koju će se sami dovoditi, a koja će opstajati sve dok PDP bude ostvarivao značajne rezultate. Onog trenutka kada to prestane, SDS će se suočiti sa poprilično turobnom stvarnošću iz koje će se izuzetno teško oporaviti.

Autodestrukcija DNS-a

DNS je kao partija odmah po svom nastanku ušla u konstantu borbu između dva centra političke moći – centar izvorne interne političke snage nalazio se u Prijedoru, ali sve jači ogranak partije rastao je i razvijao se u Banjoj Luci. Sukob na relaciji Dodik-Pavić, koji je bio ishod rasparčavanja DNS-a i nastanka DEMOS-a bio je očigledan znak da je političko jedinstvo u preostalom članstvu DNS-a bila jasna neophodnost. Povlačenjem Pavića sa mjesta predsjednika partije i prebacivanje sjedišta moći partije iz Prijedora u I. Sarajevo dovelo je do poprilične unutar-stranačke neravnoteže. Centrala DNS-a kojom je sada iz I. Sarajeva upravljao novi predsjednik, Nenad Nešić, iznova se suočavala sa sve jačim članstvom i političkom moći u Banjoj Luci. Iako je sukob između Dodika i DNS-a nastavljen i pod Nešićem (problem imenovanja ministra za ljudska prava iz reda DNS-a u Savjetu ministara, preko postepenog „čišćenja“ DNS-ovih kadrova u javnim institucijama), vjerovanje je bilo da će se DNS prije svega fokusirati na sukob koji je tinjao u odnosima između Nešića i banjalučkog ogranka partije, iskajući postizanje neophodnog jedinstva.

Informacija koja je sve dočekala kao nevjerovatno iznenađenje bilo je napuštanje koalicije od strane DNS-a na osnovu individualne odluke njihovog predsjednika Nenada Nešića svega nekoliko dana prije izbora. Takva odluka je u samom trenutku svog nastanka bila pogrešna iz nekoliko razloga. Prevashodno, izlazak iz koalicije sa SNSD-om značio je da će se finansijska i politička bitnost ove stranke znatno suziti jer će poslije čistke koju je Dodik naučio da pravi sa sličnim partijama, DNS izgubiti važne državne pozicije. Sa druge strane, individualna odluka Nenada Nešića prevashodno je dočekana sa odobravanjem od stranke opštinskih i gradskih odbora stranke, da bi se docnije pokazala poprilično lošom kada je u žižu javnosti izašao sukob između nekih gradskih/opštinskih odbora i vrha stranke koju je kontrolisao Nešić. Time je i sam DNS Banja Luka ostao u koaliciji sa SNSD-om u ovom gradu iako je sam Nešić samo nekoliko dana pred izbore zahtijevao da se podrže opozicija i opozicioni kandidati. I konačno, najveći minus ovog poteza bio je jasan – povući se iz koalicije netom prije izbora, ogolilo je DNS. Bez podrške pozicionih partija, a bez jasnog dogovorenog koalicionog sporazuma sa opozicijom DNS je izgubio grad koji je i dalje predstavljao najjače uporište ove stranke – Prijedor. Da je politički pritisak koji je Milorad Dodik bio sve jači bilo je potpuno jasno, ali moralo se sačekati pod svaku cijenu sa izlaskom iz koalicionog sporazuma sa SNSD-om u nekom trenutku nakon izbora na lokalu.

Izjave Nenada Nešića nakon izbora da će ovaj izlazak iz koalicionog sporazuma iskoristiti da stvori bliži savez sa opozicijom kako bi dogovorili zajednički nastup na opštim izborima 2022. godine ne nosi više ikakvu političku težinu. Gubitak Prijedora, nepostojanja jasne hijerarhije odlučivanja i poslušnosti unutar stranke dovodi do toga da je ova stranka bliže političkom izumiranju nego opozicionoj djelatnosti. Međusobno povjerenje koje bi trebalo da postoji između opozicije i DNS-a poprilično je uništeno odsustvom dobre volje SDS-a da povuče svog kandidata za gradonačelnika što je prouzrokovalo DNS-ov gubitak gradonačelničkog mjesta u Prijedoru. Takav potez ne samo da nije bio pragmatičan, nego je unazadio cjelokupnu opizicionu djelatnost jer su glasovi kojima su se mogli nadati za dvije godine sada izgubljeni, a time se povećao postotak glasača koji će se vjerovatno podijeliti prema vjernosti na sljedećim izborima. Samo jedan pogrešan potez i loš politički tajming Nenada Nešića možda je upravo koštao egzistencije DNS-a, kojima se prije nekoliko godina predviđala mogućnost potencijalnog ugrožavanja samog SNSD-a. Jedina nada koja je ostala DNS-u jeste očigledan rast popularnosti koju je Nešić dobio nakon izgovorenog „ne“ Dodiku. Međutim, hoće li stranka u tome vidjeti dovoljan osnov da ga zadrži na čelu partije ostaje kao pitanje na čiji odgovor ćemo morati da se strpimo.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (20.11.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal