Jovan Malešević

Lice i naličje kritike gnusnog čina

Kada je u automobilskoj nesreći 1960. godine poginuo Alber Kami, njegova Francuska je ostala bez moralnog usmjerenja i oličenja društvene savjesti. Bio je to čovjek koji je bio princip ispravnosti i jezgro vrijednosti na koje se nesigurno društvo moglo osloniti u svakoj nevolji. Žan-Pol Sartr je, tek nakon smrti intelektualnog protivnika, prepoznao Kamijevu pravu vrijednost i shvatio kolika je nesreća snašla Francusku njegovom smrću. Kami je bio onaj tip intelektualca koji je prevazilazio bazične dnevno-političke rasprave, ideološke podjele i nužnosti grupisanja svih događaja u tabore koje imaju isključivo pravo na tumačenje stvarnost. On se iz svega toga izdizao i sa visina je mnogo trezvenije vidio i mnogo jasnije pojašnjavao stvari koje se obrušavaju na narod i na društvo. Umjesto toga, današnja društva mahom funkcionišu kroz podjele na ’tabore prijatelja i neprijatelja’ koji stvarnost vide u binarnom kodu postavljenom tako da a priori odbacuje prijedloge suprotne grupe mislilaca, bez obzira na kakvim vrijednostima ti prijedlozi počivaju.

Nakon što je region potreslo priznanje mlade glumice Milene Radulović da je bila žrtva silovanja čuvenog učitelja glume Mike Aleksića, poslije kog je uslijedilo priznanje i ostalih žrtava, nije bilo potrebno mnogo vremena da interesovanje javnosti dostigne nezapamćene visine. Iz dobrih i opravdanih razloga. Međutim, pravo pitanje je da li je ova društvena kritika konstruktivna u onom smjeru i obimu u kome je ona iznesena. Da li ta kritika suštinski nečemu doprinosi?

Prve teške reakcije na ovaj čin pristizale su iz građanskog bloka. Aleksandar Trifunović, glavni urednik BUKA-e, obrušio se na govor mržnje na internetu izvlačeći zaključak da se radi o ’društvu koje tradicionalno odobrava nasilje nad ženama’. Proslavljeni srpski režiser Srđan Dragojević je napomenuo da ’srpsko društvo počiva na silovanju’, dok je novinarka Brankica Stanković kazala kako je Mika Aleksić „čitao“ Oče naš dok je vršio čin silovanja. Ovaj građanski tabor kritike nije se fokusirao na suštinu samog događaja, već je svoje tumačenje bazirao na sociološkom pristupu. U takvom viđenju stvari, pitanje nije bilo postoji li mogućnost rješavanja ovog problema, odnosno mogu li se ovakvi gnusni činovi silovanja svesti na minimum ako se već ne mogu potpuno spriječiti. Na kraju krajeva, oni uopšte nisu razmatrali mogućnost prilagođavanja i izmjene državnog sistema. Ideja koja se krije iza svega jeste da se grupa ljudi, koja se na društvenim mrežama služi najgnusnijim riječima da opravdaju ovaj čin silovanja i da nipodaštavaju žrtve, percipira kao cjelokupno društvo ili da se za Miku Aleksića kaže kako je on „ogledalo našeg društva“. U takvom pristupu građanista, sve i jedan član društva koji je iskazao istinsku podršku žrtvama nasilja, a koji je pri tome i osudio govor mržnje na internetu, etiketiran je kao subjekt koji odobrava nasilje nad ženama, kao onaj pojedinac koji je sazrio i vaspitan na činjenicama da je njegov razlog postojanja baziran na vrijednostima nasilja i silovanja, samo zbog toga što se rodio kao Srbin. Rješenje ovog problema, u očima takvog građanskog tabora, ne može da postoji, jer je društvo zasnovano na neizbrisivim životinjskim nagonima koje se ne mogu promijeniti.

Sa druge strane, „pravni tabor“ je započeo, poprilično ispod radara i tihim tonom, iznositi zahtjev za poštovanjem principa presumpcije nevinosti, čiji zastupnici suštinski pokušavaju kazati da ne aboliraju potencijalne odgovornosti osumnjičenog, ali da bi se sve trebalo sprovesti poštujući pravnu proceduru. U svojoj suštini krivična sankcija je društvena osuda onog djela i ponašanja koji se smatraju neprihvatljivim. Ipak, krivična sankcija je pravna faza krivičnog postupka. U trenutnom slučaju, društvena osuda se desila i prije nego što je krivični postupak sproveden. Javnost je vodila imaginarni postupak protiv osumnjičenog i za isti ga osudila. U tom smislu, presumpcija nevinosti i ne može da se ispoštuje jer je za javnost slučaj već okončan. Drugim riječima, onog trenutka kada je društvo upoznato ovim gnusnim činom kroz priznanje mlade glumice, princip i mogućnost vođenja nepristrasnog krivičnog postupka su nepovratno povrijeđeni. Svaki ishod ovog postupka koji neće biti u skladu sa društvenom osudom silovatelja, odnosno potencijalna oslobađajuća presuda, neće biti prihvaćena od strane društva. Povreda presumpcije nevinosti ne odnosi se samo na povredu pravnog principa, nego ima i svoje društvene posljedice – jednom etiketirani pojedinac koji je proglašen za silovatelja teško će moći ponovo da vodi normalan društveni život, čak iako bi se dokazalo da on nije odgovaran za djelo koje mu se stavljalo na teret.

Međutim, u svojoj suštiini, a što i kritika građanskog i kritika pravnog bloka ne razumiju, ovaj istup u javnosti glumica nije išao direktno u smjeru kažnjavanja učitelja glume. Priznanje je bilo čin hrabrosti kojim se priznaje pretrpljena strahota iz mladosti, ali i hrabrost da se zaštite buduće djevojke od ovog nemilog događaja. Radilo se o činu koji prevashodno ima preventivni karakter. I tu je zapravo područje koje društvena kritika nije zahvatala, a što je zapravo trebalo da bude srž razmatranja. Sva kritika je bila fokusirana ili na pojašnjenje da je silovanje prouzrokovano nekim inherentnim vrijednostima koje mi kao društvo posjedujemo, ili da, bez obzira na sve karakteristike slučaj, ovaj društveni problem mora biti ograničen na pravno posmatranje i da se samo kroz pravnu normu riješi. Sve se zapravo promatra kroz dva tabora – građanističkog i pravničkog.

Međutim, reakcija države treba da bude sveobuhvatnija. Neophodno je da se kroz istraživanje pokuša doći do izvjesnih saznanja putem kojih bismo mogli razumjeti zašto žrtve silovanja nisu spremne odmah da istupe sa priznanjem. Važno je pronaći odgovor na pitanje da li postoje mogućnosti na osnovu kojih bi država svojim postupcima omogućila psihičke lakše i brže priznanje žrtvi da su pretrpile silovanje. Žrtve se ne treba osuđivati za dugogodišnju šutnju, nego se sa njima treba raditi kako bi što ranije izliječile data bol. Takav lijek nije plodonosan samo za žrtvu, nego za i cjelokupno društvo. Takvim društvenim pristupom mi bismo mogli da smanjimo broj gnusnih činova, da spriječimo da se takvi činovi ponavljaju od jedne te iste osobe, ali i da osiguramo što bolju zaštitu načela presumpcije nevinosti. U ovom slučaju, stvari su dobrano izmakle kontroli i ovaj primjer može poslužiti samo kao lekcija iz koje možemo mnoge stvari da naučimo.

U takvom procesu učenja neophodni su nam intelektualci, oni koji će kroz autoritet uspjeti ukazati na put kojim bismo trebali krenuti. Potrebno je da se neko izvije kao Kami iz dnevno-političke svakodnevice, iz ideoloških podjela na tradicionaliste i progresivce, da se shvati da ne treba samo maštati o boljem društvu, nego jednako posvećeno raditi i na trenutnom. Bez njegovanja takve misli i bez takvog društvenog pristupa ovaj problem neće biti riješen. Ostaće samo ogoljena svađa da li je društvo to koje ima prirodnu predispoziciju da zastupa ideju silovanja i nasilja nad ženema, ili se samo kroz pravne procedure treba rješavati ovakav stravičan društveni problem. U takvom ograničenom posmatranju stvari, ne možemo doći do kvalitetnih rješenja, jer ne vidimo problem u njegovoj potpunosti. Bez Kamija u društvu, mi ćemo se ponovo vraćati na ideološke podjele, dolazićemo do rješenja koji su tu radi prikupljanja političke podrške i ličnih interesa, a žrtve ćemo zanemariti i posmatrati kao instrumente koje služe ostvarivanju naših sitnih ciljeva.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (22.01.2021)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Ocjenama od 1 do 5, kao u školi, ocijenite kvalitet filma

Rezultati ankete
Blog