Jovan Malešević

Život posvećen sjećanju

U podnožju Alpa, sredinom decembra 1943. godine fašistička milicija je uhapsila pripadnike pokreta otpora, Giustizia e Liberta. Uhapšena grupa je prvobitno prebačena u tranzitni kamp u Fossoli di Carpi da bi 22. januara ’44. krenuo njihov put u nepoznato. Među uhapšenima nalazio se jedan krhki učenjak, asimilovani italijanski Jevrej, skoro bez ikakvog znanja njemačkog jezika, znalac hemije i tihi čovjek koji je ostavio zavještanje čovječanstvu. Od 649 Jevreja koji su krenuli iz tog kampa ka nepoznatom poljskom mjestu za koje niko nikada nije čuo, nalazio se i Primo Levi, jedan od svega 23 preživjela.

Susret sa stvarnošću Aušvica bila je zaprepaštujuća za sve. Shvatiti šta se tačno dešava, u kakvim uslovima oni kao logoraši treba da žive i zbog čega bi iko tako živio nije bila nimalo jednostavna stvar. Za neka dublja saznanja, za izvjesna iskustva bilo je potrebno vrijeme. Pitke vode u Aušvicu nije bilo. U početku strahovitog iskustva bez ikakvog znanja i upozorenja, zarobljenici su se kupali i koristili zagađenom vodom – neki su kasnije podlegli od trovanja, drugi uslijed kožnih bolesti. Samo su supe bile izvor iz kojih su oni dobijali vodu, ali i njih nije bilo u dovoljnim količinama. Kašike koje su pravili u logoru su trampili za koru hljeba koju su dobijali kao dnevni obrok. Ipak, „smrt je počinjala sa cipelama“. Preteške, preuske ili male cipele značile su smrt. Svakodnevne marševe koje su prelazili rijetko ko je uspio da izdrži. A onda kada su im nokti na nogama počeli rasti, zubima su ih kidali jedni drugima. U tom času to je bilo pitanje čiste, ogoljene egzistencije.

A kako je Primo Levi preživio, nikada nije shvatio. Bio je čovjek koji je u Aušvic došao sa svim kvalitetama osobe koja neće dugo izdržati, a vratio se kao jedan od preživjelih. Levi je bio raspoređen u Aušvic III, radni logor, koji je prozvan Monovic. Prvoformirani logor je odnio preko 70 000 života, a strahoviti Birkenau preko milion ljudi. U Aušvicu je bila raspoređena i jedna italijanska zidarska kompanija, koja je bila zadužena za planove proširenja logora. Jedan od zidara te kompanije, neškolovani Lorenzo Perrone, prepoznao je tečni torinski dijalekat Prima Levija. Prijateljstvo se brzo stvorilo. Kako je i to sam Levi pisao: „Lorenco je čovjek; njegova čovječnost je čista i neokaljana, i on se nalazio izvan svijeta negiranja. Zahvaljujući njemu ja nisam zaboravio da sam i ja čovjek“. Veličina Perronea je bila u tome što je dostavljao dodatne porcije hrane i odjeće onolikom broju logoraša koliko je mogao. Zadesilo se da je baš Primo Levi bio jedan od njih koji je preživio. Nakon okončanja rata Primo je nekoliko puta posjetio svog vječnog prijatelja i pokušao da mu pomogne u prevazilaženju problema alkoholizma, kome se Lorenzo odao nakon strahota koje je doživio u Aušvicu. Ipak, nije mu bilo pomoći. Taj nježni zidar je umro 1952. godine od tuberkuloze. Kao iskaz velike pošte, Primo je svoju ćerku nazvao Lisa Lorenza, a sina Renzo, u čast svog spasioca. Jad Vašem je Lorenza Perronea uvrstio u red „Pravednih među narodima“.

Noć pred oslobađanje Aušvica, nacistički vojnici i čuvari su počeli svoje povlačenje. Zahvaćen teškom groznicom Primo je ostao zakovan za bolnički krevet. Veliki broj logoraša su nacistički vojnici poveli sa sobom, u Marš smrti, kako bi ih prisilili da unište sve dokaze o kampu, ali i da ih u slučaju problema iskoriste kao razmjenu. U tom maršu, učestvovao je i Alberto, najbolji prijatelj kog je Primo imao u Aušvicu. Alberto koji je sa Nacistima krenuo u povlačenje nije dočekao svjetlo sljedećeg dana. Ubijen je, a mogao je da preživi. Toliko malo ga je dijelilo od života, a Levija toliko malo od smrti.

Nakon oslobođenja logora, Primo je okolnim putevima išao nazad ka svom Torinu. Bilo mu je potrebno oko osamnaest mjeseci da se vrati kući. I onda kreće to sudbonosno, egzistencijalno pitanje koje je postavljao sam sebi – zašto sam ja imao sreću da preživim za razliku od toliko drugih. To je pitanje koje ga je mučilo do kraja života i sa kojim se nikada nije mogao ni pomiriti, niti na njega pronaći odgovor.

Neposredno nakon završetka rata javnost se počela upoznavati sa postojanjima logora, ali mahom je bila fokusirana samo na logore u Bergen-Belsenu i Dahauu. Nije postojalo ni traga ni glasa o Aušvicu. Čak su žrtve koje su se vratile u Italiju iz Aušvica, prošle kroz osudu mnogih Jevreja koji su ostali netaknuti u toku rata. Zbog toga su se mnogi preživjeli logoraši odlučili za šutnju. Ali ne i Levi. Odmah je započeo sa pisanjem kako bi njegovo pero utisnulo sjećanje na život i smrt tolikog broja ljudi. On je tek 1958. godine dobio priznanje i veću poznatost, poslije drugog objavljivanja romana „Zar je to čovjek?“. Ostatak života će posvetiti mukotrpnom pisanju ispovijesti iz Aušvica i sjećanjima na život kog je vodio.

I onda se desilo to čuveno jutro 11. aprila 1987. godine. Na vrata Levijevih u Torinu pozvonila je starica koja je nosila poštu kao i svakog dana. Primo je otvorio vrata sa osmijehom na licu, zahvalno primio novine i zatvorio vrata. Starica se zaputila ka stepenicama, koje su se nalazila odmah pokraj lifta u toj torinskoj zgradi. Svojim umornim korakom se spuštala ka prizemlju kada je čula snažan zvuk pada. Bio je to Primo Levi koji je izvršio samoubistvo bacivši se u bezdan zgrade.

Napisavši sve što je imao napisati, svjedočeći o svakom testamentu i nasljedstvu Aušvica, smatrao je shodnim da je došlo vrijeme da napusti ovaj svijet. Umoran od pitanja zašto je preživio, odlučio se za kraj. Sa pitanjem je otišao u smrt, ostavljajući za sobom život koji je posvećen sjećanju.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (27.01.2021)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog