Srđan Barašin

IZMJENE IZBORNOG ZAKONA: ŠANSA ZA KRAJ ILI NOVI POČETAK? 3/4

Dok brojimo dane slušajući istu priču, pričanu od strane istih glavnih i sporednih likova, sve je manje nade da će doći do neophodnih izmjena Izbornog zakona prije narednih izbora u oktobru 2022. Samim tim sve je manje i šanse da će se u Bosni i Hercegovini dogoditi nešto što odudara od dnevnopolitičkih prepucavanja na što smo navikli tako da tu vrstu političkog života smatramo potpuno normalnom, toliko da mu se ne nazire kraj.

Priznati istinu je svojevrsni poraz: više nema nikakvog smisla pisati o tehničkoj prirodi izmjena Izbornog zakona. Mijenjati postojeću „formulu“, da li kandidatske liste treba da budu zatvorenog ili otvorenog tipa, da li treba uvesti elektronsko glasanje… Nijedno od tih pitanja nije suštinsko, koje smo problematizovali u prva dva teksta. Provođenje bilo koje reforme van suštinski problematičnog je bježanje od istine ili mazanje očiju, kao i udaljavanje od budućnosti u kojoj je Bosna i Hercegovina mogla postati normalno društvo.

Bilo bi donekle prihvatljivo opravdanje kada bi neko rekao se do suštinskih izmjena dolazi postepeno, da bi se izbjegle drastične promjene za koje društvo nije spremno. Mada bi i tada bilo nejasno da li društvo, čija većinska populacija i ne zna da se rezultati izbora iz 2018. godine još nisu implementirali u Federaciji Bosne i Hercegovine (većem i mnogo komplikovanijem bosanskohercegovačkom entitetu), uopšte i može biti spremno za bilo kakve promjene.

Nama, dakle, preostaje jedino da vjerujemo u to da se o izmjenama tehničke prirode priča da bi se potpuno zaobišle ili u nedogled odgađale suštinske promjene Izbornog zakona koje bi svakako pokazale spremnost društva da se suoči sa samim sobom i sa budućim izazovima, a nikako da bi se do istih dolazilo postepeno. Osim toga, oni koji govore o izborima i Izbornom zakonu to čine tako da izgleda kao da ih neko na to tjera. Čini se kao da govore ono što moraju, pogotovo ako redovno čitamo medije, ovu temu primjećujemo na samoj margini svih drugih (dnevno)političkih dešavanja.

Pošto smo već spomenuli budućnost, dok sadašnjost koristimo sjećajući se propuštenih prilika, obratimo pažnju i na buduće glavne aktere: mlade političare. Nažalost, mahom se radi o mladim ljudima za koje se ne može reći da su budućnost u smislu da rade na ostvarenju svojih progresivnih ideja. Ne. Njihovo političko biće i postoji zahvaljujući tome što su oni nasljednici i raspirivači starih destruktivnosti, pa se u skladu s tim redovno ne oglašavaju. Ako se kojim slučajem i pojave da bi nešto rekli, to bude ono što najbolje rade, po uzoru na svoje starije kolege upiru prstom u one iz suprotnog tabora.

Zapanjujuće je da o izmjenama Izbornog zakona dosad nije bilo uobičajeno da se priča u parlamentu. Postojanje „Interresorne grupe“ i ono što se tamo govori(lo) se završi(lo) na sukobu oko toga da li će dnevni red sjednice biti usvojen ili ne. Da ne bude zabune, ta „Interresorna grupa“ nije parlament, nego privremeno organizovano tijelo koje je, vrijeme je pokazalo, svrha samom sebi.

Ni zasluge građana se ne smije smetnuti s uma, koji snose manji dio krivice, jer im nikad niko nije ponudio šansu da uopšte saznaju ko je za šta u ovoj zemlji zadužen i ko za šta treba da snosi odgovornost. Zato je jedini ispravan zaključak da političarima iz svih stranaka odgovara ovo stanje opšteg nerazumijevanja, zbog čega i izmišljaju radna tijela čiji nazivi jedva mogu biti upamćeni, za šta najbolji dokaz predstavlja „Interresorna radna grupa za izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine“. Osim, naravno, kada su u pitanju novčane naknade za članove te grupe. To je jedina stvar u ovoj zemlji oko koje nikada nije bilo sukoba.

Opšti izbori bi trebalo da se održe za godinu dana. Ako se održe, biće to izbori koji su se održali nakon što rezultati prošlih izbora nisu implementirani. Ako se, ipak, ne održe, biće to konačno saopštenje da smo taoci svoje ravnodušnosti i da politički procesi ne služe ni za šta, dok institucije služe da budu iluzija države, fatamorgana svih koji se nadaju da nešto ipak može biti bolje.

Zbog svega toga nije bilo smisleno pisati o pojedinačnim prijedlozima. S jedne strane, oni su samo tehničke prirode. Dok, sa druge strane, i najmanji korak ka realizaciji prijedloga odlučujućih političkih aktera bi vrlo moguće doveo do raspada zemlje. Zato stalno treba da se podsjećamo na to da je haotično stanje u zemlji baš po mjeri političkih aktera.

Na koga građani ove zemlje da čekaju, da bi jednog dana mogli očekivati promjene svojstvene zrelom i zdravom društvu? Nisu to više promjene svojstvene Njemačkoj i Švajcarskoj, nego Ugandi, na primjer. Ustav Ugande propisuje da pet poslanika u parlamentu moraju imati lično iskustvo sa nekom vrstom invaliditeta. Slično je i na lokalnom nivou. Dakle, društvo u Ugandi je uspjelo da problematizuje i uvaži jednu manjinsku grupu (osobe sa nekom vrstom invaliditeta) i svojim Ustavom ne samo da im garantuje prava, nego im daje prostor u institucionalnom odlučivanju.

Koliko će se još morati čekati da bi BiH došla do tog nivoa predstavničke demokratije?

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (27.09.2021.)

Komentari
Twitter
Anketa

Koju televiziju iz BiH najviše gledate?

Rezultati ankete
Blog