Svijet

Izazovi koje pandemija postavlja pred nas

Borba za spas života i ekonomije vjerovatno će postaviti pred nas neke mučne izazove.

U borbi sa COVID-19, države zahtijevaju socijalno distanciranje od svojih građana. Pošto te mjere bacaju ekonomije na koljena, očajne vlade pokušavaju da pomognu kompanijama i potrošačima izdavajući trilione dolara pomoći i garancija za kredite, ali niko ne može biti siguran koliko će ovo spasavanje biti uspješno.

Međutim, može i gore. Novi nalazi sugerišu da bi za zaustavlјanje pandemije moglo biti potrebno više ponovljenih blokada, a opet  sada je jasno da bi takva strategija osudila svjetsku ekonomiju na ozbilјnu, možda čak nepodnošlјivu, štetu. Pred nama su neki veoma teški izbori.

Svijet počinje da shvata pravi lјudski i ekonomski gubitak pandemije, a jedva da je prošlo 12 sedmica nakon prvih izvještaja o lјudima koji su se misteriozno razboljeli u Vuhanu. Od 18. Marta, registrovano je 134.000 infekcija virusom SARS-CoV-2, uzročnikom bolesti COVID-19, van Kine, u 155 zemalјa svijeta. To je povećanje za gotovo 90.000 slučajeva i 43 zemlјe, za samo sedam dana, a smatra se da je stvarni broj slučajeva mnogo veći.

Bivajući uplašene, vlade žure sa nametanjem kontrola koje su bile nezamislive prije samo nekoliko sedmica. Deseci zemalјa, uklјučujući mnoge u Africi i Latinskoj Americi, zabranili su putovanja iz i na žarišna mjesta. Tajms skver je pust, grad London je sumoran, a u Francuskoj, Italiji i Španiji kafići, barovi i restorani zatvorili su svoja vrata. Prazni stadioni svuda odjekuju u odsutnosti gužve koju donosi publika.

Postalo je jasno da ekonomija podnosi probleme mnogo lošije nego što su to analitičari očekivali. Podaci za januar i februar pokazuju da je industrijska proizvodnja u Kini, za koju se prognoziralo da će pasti za 3% u odnosu na godinu ranije, smanjena za 13,5%. Trgovina na malo nije bila niža za 4%, već za 20,5%. Ulaganja u fiksna sredstva, kojim se mjeri potrošnja na stvari kao što su mehanizacija i infrastruktura, smanjena su za 24%, šest puta više nego što je predviđeno. To je natjeralo ekonomske prognostičare da preispitaju svoja predviđanja. Suočeni sa najbrutalnijom recesijom, vlade predlažu pakete pomoći, u obimu koji prevazilazi čak i finansijsku krizu u periodu 2007-2009.

Koristeći epidemiološki model, grupa sa Imperijalnog koledža u Londonu ove je sedmice postavila okvir kako bi pomogla kreatorima politika da razmisle o tome šta je pred nama. Nije optimistično.

Jedan od pristupa je mitigacija, "ravnanje krivulјe", kako bi se smanjio intenzitet pandemije, recimo, izolacijom slučajeva i stavljanjem zaraženih domaćinstava u karantin. Drugi pristup je suzbiti pandemiju širokim spektrom mjera, uklјučujući blokadu svega i svih, osim onih koji ne mogu raditi od kuće, te zatvaranje škola i univerziteta. Mitigacija obuzdava pandemiju, a restriktivne mjere imaju za cilj da zaustave njeno širenje.

Modeli su pokazali da ako virus nastavi da se širi, do kraja ljeta prouzrokovaće oko 2,2 miliona smrti u Americi i 500 000 u Velikoj Britaniji. U naprednim ekonomijama, zaklјučili su, tromjesečno ’’ravnanje krivulje’’, uklјučujući dvosedmični karantin zaraženih domaćinstava, u najbolјem slučaju bi spriječilo samo oko polovine nevedenih brojki. Štaviše, najveća potražnja za intenzivnom njegom bi i dalјe bila osam puta veća od kapaciteta britanske Nacionalne službe zdravstva, dovodeći do mnogo više smrtnih slučajeva koje model nije pokušao da izračuna. Ako se takav obrazac primijeni na druge dijelove Evrope, zdravstveni sistemi, čak i oni sa najbolјim resursima, uklјučujući njemački, bili bi preplavljeni.

Nije ni čudo što se vlade odlučuju za strožije kontrole potrebne za suzbijanje pandemije. Suzbijanje ima prednost, zato što se pokazalo učinkovitim u Kini. Italija je 18. marta dodala na spisak 4.207 novih slučajeva, dok Vuhan nije dodao nijedan slučaj. Kina je zabilježila ukupno nešto više od 80.000 slučajeva u populaciji od 1,4 milijarde lјudi. Za poređenje, grupa sa Imperijalnog koledža je procijenila da bi virus, bez primjene epidemioloških mjera, zarazio više od 80% stanovništva u Britaniji i Americi.

Međutim, suzbijanje epidemije dolazi sa cakom. Držanje relativno niskih stopa infekcije, ostavlјa mnoge lјude podložnim infekciji, a pošto je COVID-19 sada toliko rasprostranjen širom svijeta, model sa Imperijalnog koledža sugeriše da bi se epidemija vratila kroz nekoliko sedmica nakon ukidanja ograničenja. Da bi se to izbjeglo, zemlјe moraju suzbiti bolest svaki put kada se pojavi, provodeći barem polovinu vremena pod mjerama restrikcije. Ciklus uključivanja i isključivanja ovih mjera morao bi se ponavlјati sve dok bolest ne prođe kroz populaciju ili dok se ne pojavi vakcina.

Ovo je samo model, a modeli predstavljaju nagađanja zasnovana na najbolјim dokazima. Otuda je važno posmatrati Kinu da vidimo da li se život tamo može vratiti u normalu, a da se bolest ponovo ne pojavi. Nada je da će timovi epidemiologa moći masovno da testiraju kako bi rano uhvatili nove slučajeve, pratili njihove kontakte i stavili ih u karantin, bez da društvo okrenu naopačke. U tome im možda mogu pomoći novi lijekovi, poput japanskog antivirusnog jedinjenja, za koje je Kina rekla da obećava.

Ali ovo je samo nada, a nada nije politika. Gorka istina je da mitigacija košta previše života, a suzbijanje epidemije može biti ekonomski neodrživo. Nakon nekoliko ponavljanja ovih mjera, vlade možda neće biti sposobne da pomognu kompanijama i potrošačima. Obični lјudi možda neće podnositi preokrete. Posljedice ponovlјene izolacije, mjereno mentalnim zdravlјem i dugoročnim zdravlјem ostatka stanovništva, možda to ne opravdava.

U stvarnom svijetu postoje kompromisi između dvije strategije, a vlade mogu da učine obje strategije efikasnijim. Južna Koreja, Kina i Italija pokazale su da ovo počinje masovnim testiranjem. Što jasnije možete prepoznati ko ima bolest, manje morate zavisiti od neselektivnih ograničenja. Testovi virusnih antitijela, koji otkrivaju ko je zaražen i oporavlјen, potrebni su za dopunu današnjih, koji su validni samo prije i tokom bolesti. To će dozvoliti imunim lјudima da se bave svojim poslom, uz saznanje da ne mogu biti izvor dalјih infekcija.

Druga linija napada je upotreba tehnologije za primjenu karantina i socijalnog distanciranja. Kina koristi aplikacije za potvrdu ko je ozdravio, a ko nije. Osim toga, Južna Koreja koristi ogromnu količinu podataka i društvene medije kako bi pronašla infekcije, upozorila lјude na žarišne tačke i otkrila kontakte. Južna Koreja je promijenila zakon kako bi omogućila pristup državi medicinskoj dokumentaciji i njeno dijelјenje bez sudskog naloga. U normalnim vremenima, mnoge demokratije mogu to smatrati previše nametlјivim, ali vremena nisu normalna.

I na kraju, vlade bi trebale da ulažu u zdravstvo, čak i ako napori iziskuju mjesece da bi urodili plodom, plodovi koji možda nikada neće biti potrebni. Trebalo bi da povećati kapacitete intenzivne nege. U zemlјama poput Britanije i Amerike nedostaju kreveti, specijalisti i respiratori. Trebali bi definisati najbolјe protokole liječenja, razviti vakcine i testirati nove terapijske lijekove. Sve ovo bi mitigaciju učinilo manje smrtonosnom, a mjere suzbijanja jeftinijim.

Nemojte se zavaravati. Takve mjere još uvijek ne sprečavaju pandemiju da uzme svoj danak. Čini se da su vlade danas posvećene suzbijanju epidemije, bez obzira na cijenu, ali ako se bolest ne pobijedi brzo, mjere suzbijanja će skliznuti ka mitigaciji, čak i ako će to dovesti do mnogo više smrtnih slučajeva. Razumlјivo je da je to kompromis koji bilo koja vlada trenutno nije spremna da razmotri, ali uskoro neće imati izbora.

Izvor: economist.com

Frontal/D.M.

 

Twitter
Anketa

Čega se u ovom trenutku najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog