Svijet

Lekcije koje možemo naučiti na primjeru Italije u vezi sa COVID-19

Kreatori politika širom svijeta, u borbi sa pandemijom COVID-19, nalaze se u neistraženim vodama. Mnogo se pisalo o praksi i politikama koje su koristile zemlјe kao što su Kina, Južna Koreja, Singapur i Tajvan kako bi ugušile pandemiju.

Nažalost, u većem dijelu Evrope i SAD zakasnilo se u suzbijanju epidemije COVID-19 u njenoj ranoj fazi, a kreatori politika se trude da drže korak sa pandemijom. Međutim, radeći to ponavlјaju mnoge greške koje su ranije napravlјene u Italiji, gdje se pandemija pretvorila u katastrofu.

Za nekoliko sedmica, od 21. februara do 22. marta, Italija je prešla put od otkrića prvog zvaničnog slučaja COVID-19 do vladine uredbe, koja je u suštini zabranila svako kretanje lјudi na cijeloj teritoriji zemlje i zatvaranje svih poslovnih djelatnosti koje nisu neophodne za funkcionisanje društva, okarakterisavši ovu krizu kao najveću u Italiji poslije Drugog svjetskog rata.

Neki aspekti krize u Italiji se jednostavno mogu pripisati lošoj sreći, koja očigledno nije bila pod kontrolom kreatora politike, međutim, ostali aspekti krize simbolišu duboke prepreke s kojima su se lideri u Italiji suočili, kao što su prepoznavanje veličine prijetnje koju je COVID-19 predstavlјao, organizovanje sistemskog odgovora na njega i učenje iz ranijih uspjeha, i što je još važnije, neuspjeha.

Vrijedi naglasiti da su se ove prepreke pojavile čak i nakon što je COVID-19 već u potpunosti poharao Kinu, a neki alternativni modeli suzbijanja virusa (u Kini i drugim mjestima) već uspješno bili primijenjeni.

U svojim ranim fazama, kriza uzrokovana COVID-19 u Italiji nije izgledala kao kriza. Prvobitne izjave o vanrednim situacijama dočekane su skeptično, kako u javnosti, tako i u mnogim političkim krugovima, iako je nekoliko naučnika sedmicama upozoravalo na potencijalnu katastrofu. Slične reakcije su viđene i u drugim zemlјama, što pokazuje ljudsku sklonost korištenja informacija koje potvrđuju našu preferiranu poziciju ili početnu hipotezu.

Želјa za djelovanjem uzrokuje kod lidera da se oslanjaju na svoj instinkt ili mišlјenje bliskih saradnika, ali u vremenu nesigurnosti, od suštinske je važnosti oduprijeti se tom iskušenju i umjesto toga odvojiti vrijeme za otkrivanje, organizovanje i apsorpciju određenih saznanja različitih stručnjaka.

Druga lekcija koja se može naučiti iz italijanskog iskustva je važnost sistemskog pristupa i opasnosti parcijalnih rješenja. Italijanska vlada bavila se pandemijom COVID-19 izdavanjem niza uredbi, kojima su postepeno povećavane restriktivne mjere na određenim područjima, da bi na kraju iste bile primijenjene na cijelu zemlju. Ovakav pristup je imao dvije posljedice. Prvo, nije bio u skladu sa eksponecijalnim rastom broja oboljelih, a druga stvar, takav pristup je mogao olakšati širenje virusa, s obzirom da u određenim regijama Italije, nikakve mjere nisu bile preduzete u datom trenutku.

Efikasan odgovor na virus treba organizovati kao koherentan sistem radnji koje se preduzimaju istovremeno, a rezultati takvog pristupa vidljivi su na primjeru Kine i Južne Koreje. Testiranje je efikasno ako je kombinovano sa rigoroznim praćenjem kontakata, a praćenje je efikasno sve dok je kombinovano sa efikasnim sistemom komunikacije, koji sakuplјa i širi informacije o kretanju potencijalno zaraženih lјudi i tako dalјe.

Pronalaženje pravog pristupa za primjenu zahtijeva sposobnost brzog učenja iz uspjeha i neuspjeha, te spremnost da se u skladu s tim provode određene mjere. Pošto je italijanski zdravstveni sistem visoko decentralizovan, različite regije pokušale su različite politike. Najistaknutiji primjer je kontrast između pristupa Lombardije i Veneta, dvij susjedne regije sa sličnim socioekonomskim profilima.

Regija Veneto je bila mnogo uspješnija u suzbijanju epidemije, s obzirom na mjere koje je preduzela, poput opsežnog ranog testiranja simptomatskih i asimptomatskih slučajeva, proaktivno traženje potencijalno pozitivnih slučajeva, zatim, ukoliko je neko testiran pozitivno, testirani su i svi ukućani tog pacijenta, kao i njihove komšije. U Lombardiji su pristupili konzervativnije cijeloj stvari, testirajući samo one koji su pokazivali simptome bolesti, te manje proaktivnosti u pronalasku potencijalno pozitivnih slučajeva, što je za rezultat imalo veći broj oboljelih nego u regiji Veneto.

Činjenica da su različite politike proizvele različite rezultate, u inače sličnim regijama, trebalo je od samog početka da bude prepoznato kao značajna prilika za učenje. Nalazi koji potiču iz Veneta mogli su se koristiti za reviziju regionalnih i državnih politika na početku. Ipak, tek poslednjih dana, punih mjesec dana nakon izbijanja epidemije u Italiji, Lombardija i druge regije preduzele su korake kako bi oponašale neke od aspekata „Veneto pristupa“, uključujući i pritisak na centralnu vladu da im pomogne u jačanju dijagnostičkih kapaciteta.

Prikuplјanje i distribucija podataka je veoma važna. Sugeriše se da je rašireno i nezapaženo širenje virusa, u prvim mjesecima 2020.godine, nastalo kao posljedica nedostatka epidemiološke sposobnosti i nemogućnost sistematskog evidentiranja infektivnih anomalija u pojedinim bolnicama. Pored toga, čini se da je problem sama preciznost podataka. Konkretno, uprkos izuzetnom naporu koji je italijanska vlada pokazala u redovnom ažuriranju statistika o pandemiji, na javno dostupnoj veb lokaciji, neki komentatori su iznijeli hipotezu da je nevjerovatna razlika u stopama smrtnosti između Italije i drugih zemalјa, te unutar samih italijanskih regija, može biti posljedica različitih pristupa u testiranju. Ove nepodudarnosti značajno komplikuju upravlјanje pandemijom, jer u nedostatku zaista uporedivih podataka, teže je rasporediti resurse i shvatiti kako koji pristup funkcioniše.

U idealnom scenariju, podaci koji dokumentuju širenje i efekte virusa treba da budu što standardizovaniji u regijama i zemlјama, te da prate napredovanje virusa i njegovo suzbijanje na makro (državnom) i mikro (bolničkom) nivou.

I dalјe postoji ogromna neizvjesnost šta tačno treba učiniti da bi se zaustavio virus. Međutim, čini se da su dva aspekta ove krize jasna iz italijanskog iskustva. Prvo, nema vremena za gublјenje, s obzirom na eksponencijalno širenje virusa. Drugo, za efikasan pristup biće potrebna ratna mobilizacija, kako u pogledu lјudskih i ekonomskih resursa koji će se morati rasporediti, tako i ekstremne koordinacije koja će biti potrebna u različitim dijelovima sistema zdravstvene zaštite, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, i društvu u cjelini. Ako kreatori politika žele da pobijede u ratu protiv COVID-19, od suštinskog je značaja da usvoje sistem koji daje prioritet učenju i koji je u stanju da brzo sagleda uspješne eksperimente,  a da identifikuje i zaustavi one neuspješne.


Izvor: hbr.org

Frontal/D.M.

Twitter
Anketa

Да ли ћете искористити туристички ваучер?

Rezultati ankete
Blog