Intervju

Enesa Mahmić, korisnica IMEPovog granta za građane novinare

"Apsurdne su tvrdnje kako su Romi lijeni i da vole živjeti u siromaštvu i prljavštini. Ko može da voli takav život?! Svaki čovjek želi najbolje za sebe."

Možete li se malo predstaviti i kazati nešto više o tome kada i kako ste počeli da se bavite pisanjem i fotografijom?

Ja sam putujuće piskaralo. Objavila sam pet knjiga putopisne poezije i putopisa koji su zastupljeni u dvadesetak antologija u SAD-u, Kanadi, Izraelu, Meksiku, Indiji i drugdje. Moje znanje o fotografiji je oskudno. Međutim, nakon što sam fotografisala prodavače na buvljaku u Pekingu i tradicionalno kupanje na Gangu, dobila sam pozitivne osvrte na društvenim mrežama.  To me ohrabrilo da apliciram na IMEPove New Voices.  Nemam fotografsku opremu. Fotografišem mobitelom. To ima određenih prednosti i nedostataka. Prednost fotografisanja mobitelom je što možete neprimjetnije da se zavučete u neko živopisno selo/četvrt/pijacu i napravite dobre fotografije, a nedostatak loš kvalitet fotografije. Za ovaj projekat sam potražila pomoć od mlade novinarke i fotografkinje Bratislave Terzić zato što želim da rezultat bude što bolji.

Pravite priče i foto-reportaže o uspješnim Romima – zašto vas Romi zanimaju?

Prvi put sam se susrela sa Romima u osnovnoj školi u Maglaju. Nije ih bilo mnogo, desetak učenika u cijelom gradu. U tom postratnom periodu niko nije govorio o inkluziji i pravima manjina. Skoro svi smo bili na rubu siromaštva, pa nisu postojale velike socio-ekonomskih razlika između Roma i neroma. Sjećam se da su roditelji jednog učenika romske nacionalnosti prodavali odjeću na pijaci i njegova majka je ranije zatvarala štand samo da bi stigla u školu na informacije. Obrazovanje njenog sina, suprotno predrasudama, bilo joj je važnije od novca. U Zenici sam volontirala u projektu »Stariji brat, starija sestra.« Bila sam starija sestra šestogodišnjoj djevojčici romske nacionalnosti. Kad god sam ušla u stan njenih roditelja sve je bilo savršeno posloženo i čisto. I nije riječ o nekim privilegovanim ljudima, nego onima koji žive od neformalnog rada.  Zbog nižih cijena nekretnina na periferijama, nekoliko romskih porodica se doselio u naselje gdje živim. Viđam te ljude svaki dan. Pristojni su, nikada nisu uradili nešto uznemirujuće. Mislim da su dolaskom oživjeli naselje.  Dakle – Rome poznajem po dobru i želim to da ispričam.

Zašto su važne priče o njima, pogotovo uspješnim Romima, ko će biti akteri, šta ćete tačno raditi i kako, u kojoj formi, gdje ćete  ih objaviti?

Romi su najveća nacionalana manjina u našoj zemlji. Procjenjuje se da ih u BiH živi između 70.000 i 100.000. Ne možemo ignorisati toliki broj ljudi, pretvarati se da ne postoje ili im dodijeliti neki smještaj i govoriti: »Šta hoće više?! Dobili su krov nad glavom«. Za dostojanstven život potreban je posao. Apsurdne su tvrdnje kako su Romi lijeni i da vole živeti u siromaštvu i prljavštini. Ko može da voli takav život?! Svaki čovjek želi najbolje za sebe. I ako ima normalne uslove trudit će se da ostvari/posjeduje više i bolje.  Generalno, priče o uspješnim ljudima su motivirajuće. Pisat ću o Romima pravnicima, književnicima, novinarima, aktivistima, kombinirajući različite forme: intervju, izvještaj, foto-reportaža.  Objavljivat ću ih na facebook stranici »Naše komšije Romi« i na portalima koji podržavaju priče o nacionalnim manjinama.

Kada, kako, gdje ste učili fotografiju i da li je važnije imati “oko” ili dobru opremu?

Fotografijom se bavim amaterski. Gledam tutorijale i pokušavam da primjenim osnovne postavke i upute za uspješnu fotografiju. Ponekad uspijem. Ne bih znala odgovoriti šta je važnije. Važna je i oprema i osjećaj, zatim odvažnost da se ode na različita mjesta. I još neka sreća da se zadesiš negdje u trenutku kad se dešava nešto zanimljivo ili neobično.

Šta znate o građanskom novinarstvu i kako ste sticali ta znanja?

Prije desetak godina pohađala sam tromjesečnu školu novinarstva koju je organizirao PRONI-i. Predavači su bili odlični. Tada sam prvi put čula za građansko novinarstvo. Uvijek su mi bili zanimljivi freelanceri koji kreiraju medijske sadržaje i nude ih medijima koje sami odaberu, odnosno ne ovise o uređivačkoj politici jedne medijske kuće i (zlo) volji jednog urednika. Takav put je težak i iscrpljujući. Divim se onima koji ne odustanu.

Kako ste saznali za IMEP, kako je izledao  proces apliciranja, da li je komplikovan, težak, zahtjevan?

Saznala sam na facebooku. Prijateljica mi je proslijedila javni poziv sa objavi.ba. Naravno, i ja sam proslijedila taj link svim svojim poznanicima piscima, blogerima i fotografima. Proces apliciranja nije komplikovan, važno je samo imati dobru ideju. Budući da nisam ranije pisala projekte, moja aplikacija imala određene nedostatke, ali IMEP-tim mi je pomogao. Dali su mi upustva kako da dopunim aplikaciju.

Koliko novca ste dobili i za koje aktivnosti?

Dobila sam 3.600 $ za projektne aktivnosti u periodu 12 mjeseci: pisanje, fotografisanje i organizovanje male press konferencije.

Šta trenutno radite u okviru ovog granta?

Trenutno pišem tekst o romskoj književnosti. Istražujem romsku književnost na našim prostorima i konaktiram romske književnike koji bi govorili o njihovim iskustvima.

Imate li neke reakcije na to što radite i ako imate – kakve su?

Nema mnogo reakcija zato što bosanskohercegovačko društvo ignoriše Rome. Prosječni čitatelj preskoči vijesti o Romima, a ja ne želim da posežem za senzacionalističkim naslovima da bi nekoga privukla da pročita tekst. Mišljenja sam da posezanje za senzacionalizmom čini više štete nego koristi.

Kakvi su planovi za poslije, kada završite aktivnosti podržane grantom?

Tu je još mnogo posla. Projektne aktivnosti traju do decembra 2020. Naredne godine planiram u rezidenciji za pisce u Škotskoj napisati knjigu kratkih priča.

 

Piše: IMEP tim
Twitter
Anketa

Čega se u ovom trenutku najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog