Društvo

Govor mržnje i savremeno društvo

Središte javnog života u antičkoj Grčkoj bila je agora, mjesto na kojem su se ljudi okupljali kako bi razgovarali, raspravljali i trgovali. Napretkom tehnologije redefinisan je javni prostor, a samim tim i kanali i načini informisanja. Društvene mreže postale su ”moderne agore” koje daju slobodu izražavanja, istovremeno ostavljajući mogućnost za govor mržnje. Postavlja se pitanje gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, te da li treba da postoji odgovornost za iskorištavanje javnog prostora.

Najopštije, govor mržnje se može definisati kao izražavanje koje sadrži poruke mržnje ili neptrpeljivosti prema nekoj rasnoj, nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj grupi ili njenim pripadnicima. Dakle, postoje dvije karakteristike koje obilježavaju govor mržnje – sadržaj i društvene grupe protiv kojih je govor usmjeren, a suštinska prijetnja izražavanju mišljenja sa elementima govora mržnje je u tome što poruka koja se ovakvim izražavanjem šalje građanima, ima za cilj da izazove određene negativne posljedice po određeno lice, odnosno grupu lica u zavisnosti od neke njihove lične osobine ili pripadnosti određenoj grupi.

U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, govor mržnje smatra se rasističkim, diskriminatornim govorom i ne uživa zaštitu koju pravo na slobodu izražavanja, kao jedno od temeljnih ljudskih prava i kamen temeljac svakog demokratskog društva, osigurava drugim sadržajima javne komunikacije.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN u članovima 1. i 2. svim ljudima garantuje slobodu i jednakost u dostojanstvu i pravima, bez obzira na “bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože, pol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status”, a države danas imaju i zakonsku obavezu da sankcionišu govor mržnje što proizilazi iz međunarodnim standarda ljudskih prava, prije svega člana 20. stav 2 Pakta o građanskim i političkim pravima (1966) u kome se kaže: ”Zakonom će se zabraniti svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.”

Prema podacima Linije za pomoć novinarima, česte su situacije da u pojedinačnim slučajevima govora mržnje prema novinarima, pravosudni organi ne prepoznaju govor mržnje kao krivično djelo. Baš zbog toga, značajna je uloga civilnog društva i novinara, u borbi protiv govora mržnje prema svim građanima, kako bi se stvorila jasna praksa u razlikovanju govora mržnje od uvrede, prijetnje, klevete i slično, o čemu je bilo govora u serijalu TV debata ”Odgovorite odgovorno” na RTV Slon.

Gosti koji su govorili o ovoj uvijek aktuelnoj temi bili su Marko Divković, predsjednik Udruženja ”BH novinari”, doc.dr Mirza Mehmedović sa Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli, Zorana Petković, koordinator Koalicije za borbu protiv predrasuda i govora mržnje ”Za pozitivan Zvornik”, te doc.dr Gabriel Pinkas sa Odsjeka za pedagogiju-psihologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Predsjednik Udruženja ”BH novinari”, Marko Divković smatra da je digitalizacijom medija govor mržnje ušao na velika vrata, s obzirom da je na jednostavan način moguće kreirati portal sa kojeg možete dalje da širite vaše ideje, uključujući i govor mržnje.


Marko Divković, predsjednik Udruženja ”BH novinari”

”Večeras možete formirati svoj portal, sutra ste već na mreži, a da niko ne zna ko ste, šta ste i odakle ste, a da pravite haos u vremenu i prostoru, da širite mržnju, da jednostavno ljudima govorite ono što ne biste nikad da vama govore”, rekao je Divković.

Na komentar da se govor mržnje u javnom prostoru ne percipira kao krivično djelo, Divković je imao jasan odgovor, navevši da su u ogromnom broju slučajeva kada je u pitanju govor mržnje, kreatori tog jezika mržnje upravo oni koji bi trebali da iniciraju ili dignu glas za izmjene jednog takvog zakona.

Kada je riječ o bosanskohercegovačkom društvu, dr Mehmedović sa Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli navodi da BiH kao društvo ima svoje specifičnosti u političkom, kulturnom i istorijskom smislu kada je riječ o govoru mržnje.


doc.dr Mirza Mehmedović, Odsjek za žurnalistiku, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli

”Nažalost, rekao bih da današnji govor mržnje vuče korijene iz ratnog perioda kada smo se svi podijelili u etničke grupe, a po završetku rata su se te etničke grupe definisale kroz političke pokrete/partije, ili generalno kroz pripadnost pojedinaca različitama skupinama što je aktuelno u savremenom društvenom kontekstu”, naveo je Mehmedović ukazujući na to da je na neki način govor mržnje postao mainstream, odnosno pitanje identifikacije.


Zorana Petković, Koalicija za borbu protiv predrasuda i govora mržnje ”Za pozitivan Zvornik”

Zorana Petković iz Koalicije za borbu protiv predrasuda i govora mržnje ”Za pozitivan Zvornik” smatra da se sama uloga medija u širenju govora mržnje ne može izostaviti, s obzirom na učešće koje imaju u predizbornim kampanjama.

Da u posljednje vrijeme nećemo čuti od političara otvoreni govor mržnje, mišljenja je dr Pinkas sa Odsjeka za pedagogiju-psihologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, već da oni, uključujući i medije, doprinose snažnoj polarizaciji društva.


doc.dr Gabriel Pinkas, Odsjek za pedagogiju-psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli

”Nama se putem medija i politike svakodnevno šalju poruke kako smo mi različiti, kako između nas postoje nepomirljive razlike, kako je nužno da budemo podijeljeni u određene grupe ili torove po nacionalnom, etničkom, spolnom, dobnom, regionalnom ili bilo kojem drugom načinu, i to onda zapravo stvara prostor da se te razlike počnu doživljavati kao osnov za razvijanje superiornosti kod jednih i inferiornosti ili percepcije inferiornosti kod drugih, a to je onda sjajna podloga za govor mržnje”, naveo je dr Pinkas, osvrnuvši se i na činjenicu da društvene mreže su sjajan dodatak ovome, jer svako može posjedovati svoj medij, a time i priliku da širi svoje ideje, pa i govor mržnje.

Naravno, uz govor mržnje postavlja se i pitanje odgovornosti onih koji šire takav govor.

Divković smatra da političari, koje je prethodno označio kao osobe koje upravo podstiču takav govor, se ponašaju po vrlo jasnoj matrici, objašanjavajući ustvari zašto je govor mržnje prisutan u političkom diskursu.

”Vidi se kakvo biračko tijelo imam, šta god da uradim, kako god da uradim, to isto biračko tijelo me nagradi na izborima za četiri godine. Zašto bih ja nešto mijenjao u odnosu prema mom biračkom tijelu ako to biračko tijelo svake četiri godine verifikuje pozitivno ono što sam dotada radio. Zašto bih to mijenjao? Naša vlast se ponaša upravo onako kako njeno biračko tijelo hoće”, rekao je Divković.

Dr Mehmedović je drugačijeg mišljenja i smatra da problem leži u sistemu javne komunikacije u BiH, odnosno apstrahiranju tog sistema, odnosno da se individualna krivica konstantno prebacuje na kolektiv, navodeći primjer afere ”Respiratori” gdje se umiješanost premijera FBiH u spornu nabavku i njegova eventualna smjena prikazivala kao napad na Bošnjake.

”Krivac za određeno stanje su ljudi imenom i prezimenom. Sve dok ne naučimo da krivimo ljude, da ih optužujemo po određenim činjenicama za nešto što su lično ili u ime neke partije učinili, nećemo pronaći odgovornost, kako u sistemu vršenja javne vlasti, tako i u sistemu širenja govora mržnje”, naveo je Mehmedović.

Često se mogu pročitati komentari na društvenim mrežama koji se kreću od psovki do poziva na linč, i postavlja se pitanje šta je uzrok tome, da li to oslikava stanje u bh. društvu.

Naime, dr Pinkas smatra da ono što se može vidjeti na društvenim mrežama nije odraz stvarnog stanja.

”Kada je u pitanju ono što vidimo na društvenim mrežama, uzeo bih to sa dozom rezerve, jer nam društvene mreže omogućavaju da sakrijemo svoj identitet, te omogućavaju svakom od nas da imamo više identiteta. U tom govoru se javlja pojma bota”, rekao je on.

Međutim, kada je riječ o sprezi govora mržnje i nasilničkog ponašanja, Pinkas smatra da govor mržnje povratno oblikuje nas i naše ponašanje.

”Kako god mi tim svojim govorom mržnje oblikujemo društenu stvarnost, utičemo na pojedince u svojoj neposrednoj ili široj blizini, isto tako taj govor mržnje koji usmjeravaju drugi oblikuje nas”, rekao je on, što znači da ne možemo povući jasnu granicu i reći da je govor mržnje uzrok, a ponašanje posljedica ili obrnuto.

Česta dilema jeste granica između slobode izražavanja i govora mržnje. Međutim, sloboda izražavanja ne podrazumijeva da govorimo bilo šta, kao što je iznošenje neistina ili poluistina. Ovu granicu možda najbolje ilustruje izreka da sloboda pojedinca prestaje tamo gdje pocinju prava drugih.

Prema Divkoviću, ne postoji nikakvo opravdanje za govor mržnje i da je ključni problem u sistemu, odnosno što zakon ne propisuje sankcije.

S druge strane, dr Pinkas smatra da bi bolje rješenje bilo sistematski način djelovanja na našu svijest, naše stavove, vrijednosni sistem i ponašanje, naravno uz postojanje i provođenje zakona, međutim, da sankcija ne bude početak, već kraj priče. ”Sankcioniranje je krajnja mjera. Onog momenta kada izreknete sankciju, ukoliko ona ne poluči željenim ponašanjem, vi ste iscrpili sve mehanizme i više nemate mogućnosti da djelujete”.

Demokratska društva su u posebnom riziku od govora mržnje, s obzirom na široko uživanje sloboda, a ono što Pinkas ističe jeste da dok se ne promijeni percepcija o ljudskim pravima, neće se promijeniti ništa.

”Dokle god postoji parcijalno tumačenje i dok ljudsko pravo ne ovisi o onome što ono samo po sebi jeste – pravni institut, nego onome kako će ga neko protumačiti, mi imamo problem.”

 

Izvor: slobodanarodu.ba

Twitter
Anketa

Zamislite da imate dijete staro 18. godina, šta biste mu savjetovali?

Rezultati ankete
Blog