Svijet

Šta se (zapravo) dešava u Istanbulu? - pismo jedne Turkinje

Na svome blogu jedna turska učiteljica joge napisla je tekst Šta se dešava u Istanbulu? u kojem pokušava da razbije medijski mrak i da uputi poziv za pomoć i razumijevanje.

Pišem ovo da znaš šta se dešava u Istanbulu u posljednjih pet dana. Moram lično da pišem ovo zato što je u vrijeme mog pisanja većina medija je zatvorena od strane vlade i usmeno i internet je jedini preostali načini za nas da objasnimo i pošaljemo poziv za pomoć i podršku.

Posljednje nedjelje maja 2013. godine, grupa ljudi od kojih većina nisu pripadnici bilo koje specifične organizacije ili ideologije okupila se u Istanbulskom Gezi parku. Među njima je bilo i mnogo mojih prijatelja i studenta joge. Njihov razlog je bio jednostavan: Sprečavanje i protest zbog predstojećeg rušenje parka radi izgradnje još jednog tržnog centra u samom centru grada. Postoje brojni tržni centri u Istanbulu, barem jedan u svakom naselju! Rušenje drveća trebalo je da počne u četvrtak rano ujutro. Ljudi su otišli ​​u park sa dekama, knjigama i djecom. Oni su spustili svoje šatore i proveli su noć pod drvećem. Rano ujutru, kada su buldožeri počeli da vuku sto godina stara stabala iz zemlje, oni su ustali protiv njih da zaustave operacije. Oni nisu ništa drugo radili nego su stajali ispred mašina. Nije bilo novina, TV stanica da izvještavaju. Ali policija je stigla sa vodenim topovim i suzavcima. Jurili su masu iz parka. Uveče 31. maja, broj demonstranata se uduplao, a sa njim i broj policijskih snaga širom parka. U međuvremenu, lokalna samouprava Istanbula zatvorila je sve puteve koji vode do trga Taksim gdje se nalazi Gezi park. Metro stanica je zatvorena, trajekti su otkazani, putevi su blokirani.

Ipak, sve više i više ljudi se probijalo do centra grada za šetnju. Oni su došli sa svih strana Istanbula. Oni su došli iz raznih sredina, različitih ideologija, različitih religija. Svi su se okupili da spriječe rušenje nečeg većeg od parka: Svog prava da žive kao časni građani ove zemlje.

Oni su se okupili i nastavili da sjede u parku. Policija za razbijanje demonstracija je zapalila šatore demonstranata i napala ih sa vodom pod pritiskom, biberom i suzavcem tokom noćnog napada.

Dvoje mladih ljudi su pregaženi vozilom i ubijeni. Još jedna mlada žena, moja prijateljica, je pogođena u glavu jednog od dolazećih kanistera sa suzavcem. Policajci su pucali direktno u masu. Poslije tri sata operacije ona je i dalje na intenzivnoj njezi i u veoma kritičnom stanju.

Dok ovo pišem, ne znam da li će preživjeti. Ovaj blog je posvećen njoj. Ovi ljudi su moji prijatelji. Oni su moji studenti, moji rođaci. Oni ne moraju imati «skriveni plan» kako država voli da kaže. Njihov plan je tamo. To je vrlo jasno. Cijela zemlja se prodaje korporacijama od strane vlade, za izgradnju molova, luksuznih stanova, autoputeva, brana i nuklearnih elektrana.

Vlada traži (i izmišlja kad je neophodno) bilo kakav izgovor da napadne Siriju protiv volje turskih naroda. Povrh svega toga, kontrola vlasti nad ličnim životima ljudi je postala nepodnošljiva u posljednje vrijeme. Država, u okviru svog konzervativnog dnevnog reda donijela je mnoge zakone i propise koji se odnose na abortus, rađanje carskim rezom, prodaje i upotrebe alkohola, pa čak i one koji se odnose na boju karmina koju smiju da nose avio stjuardese. Ljudi koji marširaju do centra Istanbula traže svoje pravo da žive slobodno i pravedno, na zaštitu i poštovanje od strane države.

Oni zahtijevaju da se uključe u procese donošenja odluka o gradu u kome živimo Ono što su umjesto toga dobili je prekomjerna upotreba sile i ogromne količine suzavca plasiranih pravo u njihova lica.

Troje ljudi je izgubilo oči. Ipak, oni su i dalje meta. Na stotine i hiljade građana iz svih sfera života pružilo je podršku demonstrantima. Još par hiljada došlo je Bosforskim mostom pješice da podrži narod Taksima.

Oni su se sastali sa više vodenih topova i više biber sprej, više neprijateljstva. Četvoro ljudi je poginulo, hiljade ljudi je povrijeđeno. Nema novina ili TV stanica da izvještavaju o događajima. Oni su bili zauzeti emitovanjem vijesti sa Miss Turske i "najčudnije mačke na svijetu".

Policija je nastavila da gađa ljude i prska ih biber sprejom u mjeri da su psi lutalice i mačke zatrovani i uginuli od njega.

Škole, bolnice, pa čak i hoteli sa 5 zvijezdice oko trga Taksim otvorili su svoja vrata za povrijeđene. Ljekari su ispunili učionice i hotelskih soba kako bi pružili prvu pomoći.

Neki policajci odbili su da gađaju nevine ljude suzavcem i napustili su svoja radna mjesta. Oko trga su postavljeni ometači da spriječe internet vezu a i 3G mreže su blokirane.

Stanovnici i preduzeća u blizini obezbjeđuju besplatnu bežičnu mrežu za narod na ulicama. Restoran nudi hranu i vodu besplatno. Ljudi u Ankari i Izmiru okupili su se na ulicama da podrže otpor u Istanbulu.

Demonstracije su se proširile i na druge gradove u kojima su se građani suočavaju sa više brutalnosti i neprijeteljstva iz policije.

Mejnstrim mediji su nastavili sa prikazivanjem Miss Turske i "najčudnije mačke na svijetu". Pišem ovo pismo, tako da znate šta se dešava u Istanbulu. Masovni mediji neće vam ništa od ovoga reći. Barem ne u mojoj zemlji.

Molimo vas dijelite koliko je moguće više članaka na internetu i širite riječ.

Ja ne pripadam nijednoj političkoj stranci. Ja ne vjerujem u politiku. Ja ne branim bilo koju ideologiju, ja nisam na strani bilo kog režima. Kao i mnogi drugi u Turskoj sam umorna i frustrirana od polarizacije između Ataturkovih sekularista i islamista. Ja ne pripadam nijednoj od njih. Vjerujem u udaljavanje od polarizacije i u novi način odnosa.

Znam mnogo ljudi koji na ulicama Istanbula dijele moje mišljenje, znam da nismo jedini. Mi samo želimo da živimo svoje živote sa ljudskim dostojanstvom.

Dok sam objavljivala ovaj članak koji objašnjava šta se dešava u Istanbulu na mojoj Facebook stranici sinoć neko me pitao: «Šta se nadaš da ćeš postići žaleći se na svoju zemlju? »

Ovaj blog je moj odgovor na to

Ovim žaljenjem na svoju zemlju ja se nadam da ću dobiti:

Slobodu izražavanja i govora, poštovanje ljudskih prava, kontrolu nad odlukama koje se tiče mene i mog tijela, pravo da se legalno okupljamo u bilo kom dijelu grada, bez da se smatramo teroristima. Ali najviše od svega, da će ovaj tekst pronaći  vas, moje prijatelje koji žive u drugim dijelovima svijeta. Nadam se da ću dobiti vašu svjesnost, podršku i pomoć! Molim širite riječ i dijelite ovaj blog. Hvala!

Komentari
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog