Intervju

Sanja Pupac: Dodavanjem različitih ritmova i instrumenata skrnavi se krajiška pjesma

Kustos etno-muzikolog Muzеja Republike Srpske Sanja Pupac u intervjuu za Frontal govori o krajiškoj pjesmi, njenom širenju na ovim prostorima, ali i skrnavljenju. U okviru ovog intervjua linkovaćemo video sadržaj primjera novokomponovanih pjesama koje različite vokalno-instrumentalne grupe putem medija i javnih nastupa predstavljaju kao krajišku.

Kako možemo definisati krajišku pjesmu?

Krajiška pjesma kao definicija ne postoji. Možemo reći samo da se na prostorima Bosanske Krajine pjevala dvoglasna pjesma „na glas“ i „na bas“. Pjevanje na glas је dvoglasna pjesma gdje i jedan i drugi glas ima svoju melodiju i prisutan je sazvuk sekunde, dok је pjevanje „na bas“ takođe dvoglasna pjesma u kojoj melodijsku liniju pjeva prvi glas, dok ostali pjevaju bas, odnosno ležeći bordunski ton, sa završnom kvintom na kraju melodije.

Kada stavimo to u kontekst ovog što danas možemo da čujemo i vidimo u medijima pod nazivom „krajiška pjesma“ a koja podrazumjeva kompletan aranžman sa različitim ritmovima, koliko to ima veze sa izvornim?

Ako govorimo o krajiškoj pjesmi ta, da je nazovemo novokomponovana krajiška muzika, se na početku pojavila kao pjevanje na bas. Jedan je vodio pjesmu, a ostali su zalagali – pratili ga u tercama i na ležećem tonu. Vremenom se ona modifikovala. Melodija je ostala ista, tekst se razvijao na istu melodiju koja je popularna za određeni kraj. Na početku se ubacivala harmonika kao prva, zatim ritam sekcija, a onda kada im ni to nije bilo dovoljno da privuku široke narodne mase, onda su krenuli sa popularizacijom narodnih instrumenata iz određenog kraja. Ako je područje Bosanske Krajine: Zmijanje, Grmeč, Prijedor, onda su ubacili tamburu sa tri žice, ili četvorožicu. Ako je područje Posavine, derventski kraj, Teslić, Ozren, Trebava – tu su pravili orkestar sa šargijom i violinom koji i jesu karakteristični za taj kraj.

Ako bismo izbacili tu instrumentalnu podlogu, ostao bi glas koji bi zaista podsjećao na krajišku dvoglasnu pjesmu na bas.

Može li se konstatovati da krajiška pjesma, u izvornom, tradicionalnom smislu ne podrazumijeva bilo kakvu instrumentalnu pratnju?

Da, ali kao što sam rekla on se u svom razvoju dopunila instrumentalnom pratnjom.

Da li onda grupe poput Sinova Manjače, Jandrinog jata, Baje Malog Knindže i ostalih imaju osnov da se u predstavljanju kroz medije nazivaju „čuvarima tradicije“?

U jednu ruku možda, jer vjerovatno bez njih ne bi bilo sačuvano i popularizovano takvo pjevanje kroz koje se prožima i tradicionalni način pjevanja, ali da su se zadržali na prvobitnom obliku koji su izvodili na svojim muzičkim počecima, a koji je bio na tragu tradicionalnog. Međutim, oni idu u jednu vrstu nakardne nadgradnje gdje dodajući razne instrumente, ritmove, ubacujući svoje izmišljene ornamentike skrnave tu narodnu pjesmu.

Pred nama je novi Kočićev zbor. Osim kulturno-umjetničkog programa na Manjači se obično skupi veliki broj ljudi pod šatorima gdje nastupaju opet ovi koji se predstavljaju kao čuvari tradicije. U proteklih nekoliko godina neizostavan detalj pod tim šatorima su i go-go plesačice. Opšti je utisak da tu nikako nije mjesto imenu Petar Kočića. Zašto se to ne zove „Zbor na Manjači“?

Slažem se da to pod šatorima se ne može zvati Kočićev zbor iako takva dešavanja ne možemo ignorisati, jer zborovi su uvijek imali i zabavni karakter pa zabava na današnjim zborovima ima karakteristike ovovremenske zabave. Zaista mi je žao što se ovakve društvene (ne)kulturološke pojave poistovijećuju sa zborovima.

Da se vratimo na muziku, interesantno je da se na ovim prostorima ista pjesma predstavlja kao tradicija jednog naroda i uz male izmjene, na primjer imena o kojem se pjeva ili nekoliko stihova ili rima, predstavlja kao tradicija drugog naroda. Koji je to fenomen?

Nije to fenomen. To je pojava poznata kao metanastazička kretanja čemu je ovaj narod bio podložan davno nekada, a i u skorije vrijeme. Na primjer, kada je čitava Manjača izmještena, pa su ljudi otišli da žive mahom u Vojvodinu, zatim odlasci u vojsku, odlasci na radne akcije što je prouzrokovalo da se određena pjesma prenese. Narodne igre, pjesme i običaji i sve što je vezano za jedan narod, je podložno uticajima sa kojima se taj narod u svom bivstvovanju susreće.

Pošla Rada žito žeti“ možemo naći ovdje, a možemo naći u Srbiji kao vrlo istaknutu igru. Kao što je pripjev „Oj djevojko draga dušo moja“ rasprostranjen po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. I ne možemo reći gdje je tačno nastao. Mi se možemo voditi hronološki u kojem periodu se baš pojavio na određenoj teritoriji taj stih, pripjev ili napjev. Iz tog razloga određena pjesma je rasprostranjena i ovdje i u Srbiji i u Hrvatskoj.

Melodija se takođe prenosi zajedno sa tekstom. Tekst se prilagođava u sklopu vremena i prostora i on je najviše podložan promjenama.

Imamo jedan primjer, a radi se o novokomponovanoj pjesmi koja se predstavlja kao krajiška pjesma: „Moj Ivane pobratime mio“ je nastala u Kupresu kao hrvatska nacionalistička pjesma. Tu pjesmu uz promjenu imena - nije više Ivan, nego Milan ili Miloš, ali i jednog dijela teksta izvode i grupe koje u ovom smislu „brinu“ o srpskoj tradiciji. Kako to objasniti?

Ovo je područje gdje je sve prožeto. Ne može se povući linija i reći „s te strane brda je ovo, a s druge strane brda je ono“. Pjesma je nešto što se širilo. A i podložni smo onom „baš lijepo zvuči, uzeću je pa ću je otpjevati na moj način.“

Ima li nadležno tijelo u Republici Srpskoj koje brine o tome da li se skrnavi tradicija ili da se ukaže na ovaj problem? A problem nije mali, jer se u nastupima tih grupa mogu čuti stihovi poput „Sjenice nova Srebrenice, Pazaru novi Vukovaru“, „Ja sam rođen đe džamije nema muslimane mrzim od malena“ ili „Ovo mi je pjesma najmilija, Srebrenice grobnico balija“. Takve grupe, samo s drugim pjesmama, budu predstavljane u javnim medijima prilikom promovisanja CD-a, nekom saboru ili nešto slilčno.


Koliko ja znam ne postoji, mada napominjem da se pjesmama sa pomenutim nacionalističkim i političkim tekstovima trebaju pozabaviti neki drugi organi i stučnjaci, a ne etnomuzikolozi. Kod nas, bar kada su u pitanju muzikološki i etnomuzikološki krugovi, nema regulative za takve stvari.

(Frontal)

 



Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog