Banjalučka razglednica

Banjalučka razglednica - Četrdeset i četiri zemljotresne godine...

Naučno dokazano da se Banja Luka nalazi na trusnom području koje periodično pogadjaju snažni zemljotresi. U gradu je 1888. godine zabilježen prvi snažniji zemljotres jačine oko 5,5 Rihterove skale, iste snage bio je 1935. godine, 1969. godine registrovan je od 6,3 Rihtera, da bi posljednji snažniji zemljotres Banja Luku i okolinu pogodio 1981. godine.

Piše: Mišo Vidović

Foto: Mišo Vidović i dottmatos.com

Četrdeset i devet mi je godina. Prije četrdeset i četiri godine koliko je jedan petogodišnjak mogao „skontati“ šta se to događalo u njegovom gradu. Ali, četrdeset i četiri godine meni u glavi ista slika, isti „fleš“: Tog 27. oktobra 1969. godine, ujutro sa pokojnim ocem i majkom, i bratom (koji će ovo vjerovatno pročitati ), bio sam u našem stanu, u zgradi, ulica Nurije Pozderca broj 40. stan u jednoj od četiri osmokatnice-nebodera, u blizini Osnovne škole „Kasim Hadžić“, gdje smo se uselili u avgustu 1967. godine. Bio sam u dnevnoj iliti „primaćoj“ sobi, a predmet moga interesovanja bio je radio –aparat marke „Kozara“...

 ...U 9 časova i 11 minuta stihija je svojom rušilačkom snagom dovršila ono što je započela prethodnog dana u 16.38 sati i nastavila tokom noći. U tom tragičnom trenutku dogodila se katastrofa. Zemlja je još jednom stravično zadrhtala, snažo potresla ionako rastrešene kuće, i tada smo bili očevici onog što se nije moglo i zamisliti. Kuće su rušene kao kule od karata. Oblaci prašine natkrili su Banjaluku i čitav grad pretvoren  je u jednu veliku nepreglednu ruševinu... (Vanredno izdanje „Glas“, 29.oktobar 1969. godine)

A oko mene, sve se vrti i okreće, radi  „zemljotresni žrvanj“... Neko  u kući viče: “Pod štok, pod štok“ (štok od vrata-op.aut), navodno  sigurna „lokacija“ dok „trese“... Da li sam bio „pod štokom“ ili pod šokom, ne sjećam se, ali otac me nekako uzima u naručje, i nakon  što stihija završila svoj „ples“, zajedno sa ostalim ukućanima, „gulimo“ vani... Ispred zgrade skupio se sav  komšiluk, stanari –na licima im „čitam“ strah, zabrinutost... Zemlja još podrhtava, a i sada, nakon toliko godina, ne mogu se oteti utisku da se naša zgrada povijala naprijed-nazad. Čujem  glas  brata Nebojše, tada učenika četvrtog razreda banjalučke Gimnazije: “Ode naša zgrada...“. Srećom nije otišla, a pojedine komšije njenu „postojanost kano klisurine“ pripisali su tome da je „građena po  Žeželjevom sistemu“. Kasnije, čuo sam da je beogradski inžinjer Žeželj,  bio ekspret za zemljotresno inžinjerstvo ...

A kakvih je razmjera bila kataklizma i tragedija koja je 26. i 27. oktobra  zadesila grad, svjedoče i redovi koje je objavio „Glas“ u vanrednom izdanju  izdanju, od 29. oktobra 1969. godine. Treba napomenuti da je svoj put do čitalaca ovo izdanje „Glasa“ našlo preko Tuzle - zahvaljujući redakciji „Fronta slobode“ i  tuzlanskih novinara i grafičara:

 ...“Već treći dan Banja Luka je pretvorena u jedan veliki zbjeg u kojem boravi oko 70.000 ljudi. Prema saopštenim procjenama 80 posto stambenog fonda je sasvim uništeno. U gradu nema više ni zgrade koja nije oštećena u kojoj se može bezbjedno boraviti... U stihiji koja je zahvatila Banjaluku i okolinu uništena je bolnica, porušena Gimnazija, uništene praktično sve škole, domovi, mnogo javne ustanove, kao i proizvodni pogoni radnih organizacija....Međutim, u ovim trenucima glava pažnja je usmjerena na ljude. Banjalučani su - htjeli bismo da to posebno pomenemo –okruženi sa svh strana brigom, pažnjom, i ljubavlju čitave Jugoslavije. Pomoć u medicinskom osoblju, lijekovima, hrani, šatorima, odjeći i drugom stiže iz svih krajeva naše zemlje..."

 

O jednoj od najvećih tragedija koja je zadesila Banja Luku u njenoj istoriji pisani trag ostavio nam je i Aleksandar Aco Ravlić, poznati banjalučki novinar i publicista u knjizi  “Banjaluka - razdoblja i stoljeća”:

...“U nedjelju 26. oktobra 1969. godine zemlja je zadrhtala. Potmula tutnjava, prasak i lom. Bilo je tačno 16 sati, 37 minuta i 26 sekundi. Potres je bio jačine 7,5 stepeni Merkalijeve skale, do tada najjači u Banjaluci i Krajini. Tog popodneva je počelo jedno od najtežih razdoblja Banjaluke. Građani  su se u tren oka našli na ulici. Na njihovim licima čitao sam stravu. Svi uznemireni. Ulice grada na Vrbasu postale su pretijesne. Ljudi su bili na ulici bježeći što dalje od zgrada. Neki, najprisebniji, uskočili su u vozila i pojurili u druge krajeve grada da bi vidjeli šta je s prijateljima, rođacima . Čitav grad je bio na nogama, u pokretu. Opštinski štab za odbranu od elementarnih nepogoda u najkraćem mogućem roku se sastao. Trebalo je raditi brzo, jer noć se bližila. Odlučeno je da bolesnike iz bolnice treba evakuirati. Medicinsko osoblje je pružalo pomoć ranjenim. Taj prvi potres uzeo je život sedmogodišnjoj djevojčici, Snježani Trivanović, bezbrižnoj prvoškolki, koja je nakon naučene zadaće istrčala napolje i prije potresa započela bezbrižnu dječju igru. I baš tada u punoj bezbrižnosti, u trenutku potresa, na nju se srušila gromada cigli i maltera sa zgrade pored koje se igrala. Njezina smrt bolno je odjeknula gradom. Sjećam se, prilikom novog diktiranja izvještaja Redakciji »Vjesnik«, imao sam samo jednu želju da njezina majka, koja se nalazila na liječenju u jednoj zagrebačkoj bolnici, ne dozna za smrt svoje kćerkice iz mog izvještaja. Tu noć malo ko je proveo u svojoj zgradi, jer su se stariji Banjalučani prisjećali da je 1936. godine isto tako jaki potres uznemirio žitelje Banjaluke i ubrzo se ponovo javio. Bili su u pravu. Naime 24. novembra 1936. godine u 23 sata i 45 minuta potres velike jačine (seizmografske stanice bile su rijetkost) je probudio Banjalučane, prouzrokovao štetu i »istjerao« ih u strahu na ulicu, a ponovo se zbio sutradan 25. novembra. To upozorenje iz prošlosti je koristilo. Stanovnici grada na Vrbasu odlučili su probdjeti noć izvan kuće. Zapaljeno je na hiljade vatri na otvorenom. Sve dok se nije smračilo, nije bilo u mnogim ulicama električne struje (jer je trebalo pregledati mrežu i otkloniti prve kvarove u transformatorskim stanicama) zbog čega je grad podsjećao na ratne dane. Kako je zemlja povremeno podrhtavala iz sata u sat, žagor nije utihnuo sve do jutra. Neki su na otvoreno iznijeli posteljinu i spavali pod vedrim nebom, drugi su uz vatru evocirali sjećanja iz prošlosti. Hiljade Banjalučana provelo je noć od nedjelje na ponedjeljak pored vatri. Bila je to prava noć bez sna. Onako dremljive i promrzle negdje oko 4 sata (3 sata i 56 minuta) još više ih je zastrašio novi potres. Ipak, malo ko je tog jutra izostao s posla. Čim su se sastali, jedni drugima su pripovijedali kako je u njihovom kraju potres stvorio uznemirenost i kakve je štete prouzrokovao...“

 

A i danas , kada se među Banjalučanima prepričavaju oktobarski dani prije četrdeset i četiri godine, većina se slaže  da je 26. oktobar bio samo „uvertira“ za ono što će se dogoditi dan poslije. Neki ga nazvaše i „Dan kada je tonuo Titanik“. Ovome u prilog svjedoči i tekst još jednog banjalučkog novinara i publiciste, Slavka Podgorelca, „Trideset potresnih godina“- Podsjećanja(1969-1999):

...“Maglovito jutro miriši na dim i kafu. U 9 sati 11 minuta i 32 sekunde (švajcarski tačno, provjereno i dokumentovano) u ponedjeljak 27. oktobra potres od 9 stepeni Merkalijeve skale dovršava započeto prethodnog dana. Pukla je Banja Luka. Zgrada popularno nazvana „Titanik“ (na mjestu današnje „Boske“), defitinitvno je potonula. Djevojka vrišti – pod ruševinama je cijela njena porodica. Banja Luka je između smrti i rađanja. Dvije nedjelje kasnije napuštaju ovaj grad desetine hiljada učenika, osnovnih i srednjih škola i evakuišu se u Zenicu, Doboj, Sarajevo, Mostar, Crikvenicu...A onda nastupa najžešća zima , sa bedemima snijega visokim preko tri metra duž glavne ulice...."

 

Prema  raspoloživim informacijama  u gradu je tada boravilo  120  domaćih i stranih novinara. Uredno je bio „akreditovan“ i veći  fotoreportera, tv-snimatelja, a evo kako je situaciju u gradu, u reportaži, objavljenoj u beogradskom  „NIN“-u (2. decembar 1969. ) opisao Tihomir Lešić:

...“Zadesio sam se, pukim slučajem u Banjaluci u trenutku kada je naočigled nestajala. Nisam video kako nestaje, čuo sam jedino kako neke žene vrište, nisam shvatio , i sam ponesen panikom i strahom, šta žele da kažu, a shvatio sam te neartikulisane uzvike onih koji su se probijali  kroz testo maltera i prašine. Sve je izgledalo nesvakidašnje belo. Nije me prepao, toliko tektonski tutanj, koliko nemoć da prodrem kroz bele zavese...Okolo su trčali ljudi, bezglavo, među ruševine, jedni tamo, drugi ovamo, sudarali se, padali, a kada su se prepoznavali, nisu pitali za zdravlje: prosto, dešavalo im se to da se zagrle i odjure dalje, do drugog susreta i drugog traženja....

 

A nakon kataklizme, počelo je jedno od najtežih razgoblja za grad. I pored činjenice da je grad maltene trebalo dizati iz pepela, strane novinare koji su te godine dolazili u Banja Luku, prema sopstvenom priznanju, u nenormlanim prilikama, dočekala je neshvaljiva smireost i beskonačno strpljenje građana. O tome je pisao i Karel Valter, časopis „Kvjeti“, Prag:

"Moj osnovni utisak? Reći ću vam. U vijestima, prije nego što sam došao-ranjeni, mrtvi, grad razoren, i očekujem bespomoćnost, pasivnost stanovništva, a zatekao sam grad koji se bori koji odolijeva... Banjaluka je kao mjesto na frontu. Neprijatelj je vlastita, neukroćena, zemlja... Eh, dođite za godinu dana pogledati. Biće to ponovo vesela, krasna Banjaluka. Vjerujem u to...

A prije koju godinu u medijima je „lansirana“ teza „da Banja Luci predstoji razoran potres“. Svi oni koji su doživjeli i preživjeli ovaj iz 1969. sa zebnjom su primili ovu „informaciju“. Činjenica da se i pored relativno nesigurnih medijskih špekulacija, u građane uvukao strah da bi ponovo mogli svjedočiti još jednoj mogućoj kataklizmi, otvorio je brojne diskusije na temu - Šta bi bilo kada bilo?Naravo, niko to nije priželjkivao, ali kada su se u javnosti počele pojavljivati stručne informacije  i tvrdnje „da najveći broj objekata koji je građeni  od početka devedesetih pa do danas ne ispunjava standarde za projektovanje i gradnju na trusnim područjima, zbog čega bi zemljotres snage šest stepeni po Rihteru, ali i nešto slabiji, mogao porušiti do 70 posto stambenih zgrada“, stekao se dojam da je malo ko ostao ravnodušan. Ali, čini se da to više niko ne pominje, a kada se negdje u regionu dogodi kakav zemljotres ipak se tu i tamo neko prisjeti kako nam je bilo u Banja Luci u oktobru 1969. godie. Ima ona izreka: Bilo, NE PONOVILO SE...NE PONOVILO SE...

Ipak, za mlađe generacije uz ovaj tekst prilažem i televizijski izvještaj dešavanja na banjalučkim ulicama 1969. godine koji je objavio portal britishpathe.com


Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog